ponedjeljak, 11.04.2016.

Mentalni izbljuvak - nova epizoda

Ah, mentalni izbljuvci! Dugo apstinirah od istih, no obzirom na dizanje bloga iz mrtvih, i apstinencijska se kriza prekida.

U ponedjeljak sam dobila poziv od ravnatelja za razgovor u vezi pritužbe roditelja. Ako ćemo iskreno, čudi me da sam trebala čekati više od dvije godine da do toga dođe obzirom na predmet koji predajem. No, ono što me pomalo ljuti jest činjenica da su određeni standardni koraci preskočeni zahvaljujući vezama koje sežu do neba.

U prvi sam tren bila jadna, pa bijesna, pa puna ogorčenja prema svima vezanima uz taj slučaj, no nekako me popustilo kad sam došla na sat. Barem u smislu ljutnje na klinca. Za svaku je moju lošu ocjenu u školi bio kriv profesor, preteška pitanja i neobrađeno gradivo, a ja sam uvijek bila čista ko suza. Štošta se promijenilo otkad sam završila školu, no neke stvari ipak su ostale iste. Shvatila sam da djeca nisu nikakav problem.

Roditelji jesu. Neki su zaslijepljeni ambicijama za vlastito dijete, koje mora biti u svemu savršeno, a kada to nije, onda se ne zapitaju je li možda njihovo dijete sasvim prosječno u fizici (što uopće nije sramotno) već je automatski nastavnik kriv. Takav roditelj je problem.
A ima i druga vrsta roditelja. Požrtvovni, koji će uvijek podmetnuti svoja leđa, kojima ništa nije teško, koji najebu u životu jer se njihova dobrota maksimalno iskorištava. I trude se tako odgojiti svoju djecu. Ali s neispunjenim očekivanjima opet nastaju problemi.

Obožavam svoju majku, mislim da je obavila sjajan posao s odgojem svoje djece, da nas je podigla na noge i usadila prave vrijednosti, no ima trenutaka kad me izbaci iz takta.

Tijekom cijelog ju je života netko tlačio, ona se uvijek pokoravala čekajući neka bolja vremena. I dođu bolja vremena, al navike ostanu. Tako se, npr, neki dan ispričavala predstavnici stanara jer ju je zvala da joj kaže kako su nam maznuli neke stvari iz zgrade. Ja sam praktički dobila živčani slom.

I tako, ispričala ja svojoj materi situaciju s klincem i da moram do ravnatelja na razgovor. Ona smatra da bih ja trebala biti dobra, mila i pokorna, i poslušati sve što ravnatelj ima za reći, i nikako ne ulaziti u rasprave, pa makar bila u pravu. Dođoh u dogovoreno vrijeme, no ravnatelj je otišo ranije, a idućih ga dana nije bilo. I sad, vraćam se na svoju mater – ona šizi jer ja nisam popričala s ravnateljem, objašnjava kako moram to obaviti i štošta. Nije meni problem što ona meni to kaže, zapravo mi prilično pomaže obzirom da mi uobičajeno preniski tlak skače nebu pod oblake – pokušavala sam obaviti ono što mi je rekla (naprosto jer smatram da je to moja moralna dužnost, obzirom da se ravnatelj uvijek pokazao kao pošten čovjek), no ako ravnatelja NEMA, nekako mi je to onemogućeno. I tako, pola sata rasprave prije par dana i smirila se.

Do večeras. Opet tirade, ti moraš ovo, ti moraš ono, ti moraš slušati ravnatelja, o njemu ti ovisi posao. Nažalost, mentalna elastičnost ima ista svojstva kao i ona opipljiva, u nekom trenutku zbog prevelikog opterećenja dođe do pucanja ili trajne deformacije. Pa sam pukla. Jer mi je muka više od toga da me tlači s time kako bih se ja trebala pokoriti tuđim odlukama pa bile one i pogrešne, i kako bih se trebala suzdržati od zauzimanja čvrstog stava, makar sam u pravu.

A zbog mog se pucanja ona naljutila. Nebitno što sam prethodno pucanju pokušala nekoliko puta objasniti na lijep način kako nisam napravila ništa loše i ne bih se trebala vući pognute glave tražeći pokoru.

I sad se osjećam ko smeće. Nisam sigurna zbog čega, zbog činjenice da se ona ljuti na mene, ili zbog činjenice da svom djetetu želi da krene njenim stopama u gutanju tuđih govana koja ne zaslužuje…

| 01:46 | Komentiraj (4) | Print this! | #

utorak, 29.03.2016.

Verujem, ne verujem

Na početku se činilo kako bismo mogli imati i neke koristi od svega. Saznali smo štošta o učenju, naučili kakvim pitanjima možemo djeci zagorčavati ili sladiti život, doznali da su štakori skloni gristi kad ih se koristi u svrhu psihološkog istraživanja, te indukcijom došli do zaključka kako tupe nikome ne stoji dobro.
Nakon toga naučili smo kako uspješno postići da nas učenici zamrze već na prvom satu. Zapravo, živjet ću u uvjerenju da smo bili svjedoci efikasnosti obrnute psihologije. Navodno je život ljepši kad je glava u pijesku.
Onda nam je bilo lijepo i veselo. Razdoblje gotovo dječje bezbrižnosti. Kad se sad osvrnem na to, rekla bih da je bilo i najkorisnije od svega.
Stigli smo do vrhunca - kako klincima podvaliti priču da to demonsko čudovište zvano fizika zapravo nije ništa strašnije od sjene na zidu? I rekli su nam kako, a mi smo im povjerovali.
Pa su nas pustili u svijet da širimo riječ o mehanici, termodinamici,optici i sreći.
A onda se sve rasplinulo kao jednorogov prdac. Jbg, plinovi, makar i u duginim bojama, imaju to nezgodno svojstvo širenja u sav dostupan prostor.

Krenuli smo hrabro, ništa nas nije moglo iznenaditi...osim svega. I shvatiš da je Teorija lažljiva kučka koja Praksu nikad nije upoznala, iako je čitavo vrijeme lajala kako su najbolje frendice.

Teorija ti kaže da možeš zainteresirati sve učenike ako se dovoljno trudiš. Pa se ubijaš od truda, a neki i dalje nastave glumiti gljive. Prvi šamar od Prakse. Pogođen si lažljivošću Teorije, ali ideš dalje. Sad cijeniš i minimalan napredak.

Rekla ti je i da se fizika najbolje uči kroz pokuse i da se mogu čuda napraviti s priručnim materijalom ako nemaš pribora. Kaže, ravnatelj uvijek može negdje naći 50 kn. Zaboravi ti spomenuti da možeš naletjeti na hodajuće zlo koje MOŽE, ali NEĆE. Praksa nije tako zaboravljiva. Dapače, podsjećat će te na to svaki dan ako treba. Sa svakom kunom manje u tvom novčaniku.

Kaže mi Teorija i da će mi kabinet biti opremljen taman onoliko koliko se ja budem trudila oko njega. Praksa rikava od smijeha i pita "Koji kabinet?".

Štošta kaže, štošta laže, ali te ništa ne može pripremiti na onaj trenutak kad prvi put staneš pred razred, prvi put bez mentora i komisije, prvi put u nekontroliranim uvjetima.
Pa prvi tjedan odmore provodiš zatvorena u kabinetu gdje se pokušavaš pribrati, pripremiti za idući razred i trudiš ne rasplakati se i pobjeći. Drugi tjedan je bolje. Nakon par tjedana veseliš se svakom novom satu i žališ što su tako kratki. Nakon par tjedana shvatiš da je to zaista posao za tebe.
Bez obzira na strah od javnih istupa. U učionici, ti si riba u vodi. Bez obzira na kolege sa sumnjivim namjerama i nepoznatim motivima. Bez obzira na ravnatelje. Bez obzira na klince koji se bore protiv krivih demona pa te zacrtaju kao neprijatelja već na prvom satu.

Jer ti ostaje onih 97 % koji ti se vesele čim te vide. Jer uvijek imaš i sjajnih kolega. Jer nisu svi ravnatelji isti.

Praksa. Počelo je kao SM, sad je prava ljubav. Baš kao fizika.

| 21:39 | Komentiraj (7) | Print this! | #

nedjelja, 27.03.2016.

Long long time ago, I can still remember

Wow, više od dvije godine.

Nije da nisam imala o čemu pisati, al tako je teško otvoriti editor i početi, a još teže dobiti neku bar donekle smislenu cjelinu. Možda sam samo postavila previsoke kriterije, kome je do smisla?

Rado bih rekla kako mi je život u zadnje dvije godine bio neopisivo uzbudljiv, al u tom bih slučaju lagala, a lagati nije lijepo. Mi nastavnici bi, jel, trebali biti moralne vertikale ovog izopačenog društva, pa bih se trebala i ponašati u skladu s tim. Pa, barem dok imam oči uprte u sebe. Ipak, i dalje odbijam odrasti, al imam osjećaj da me ulovilo i protiv moje volje.

I tako, u zadnje sam dvije godine promijenila 5 škola. Trenutno radim u dvije (jednopredmetni studij fizike bio je mudar izbor), pri čemu u jednoj imam ugovor za stalno, dok se u drugoj vodim kao zamjena, ali je 99% isto siguran posao. Ne žalim se pretjerano. Barem ne više. Nakon sotonskih ravnatelja u prve dvije škole, sada ove dobre cijenim još više. I napokon na posao dolazim sretna, bez grča u želucu. Ah, divote, raditi posao koji voliš. I dobivati plaću za isti! Iako su me već nekoliko puta pitali zašto uzimam plaću ako volim to što radim. Čitala sam u zadnje vrijeme dosta zakona i pravilnika, al moram priznati da još nisam naišla na stavku u kojoj piše da se radom dostojnim plaće smatra samo onaj koji mrzimo.

Mislim da ću vas u idućih par dana/tjedana, al vjerojatnije mjeseci/godina pilati s insajderskim informacijama o radu u školi. Preživjet ćete. Čitanje bloga je ionako tek opcija.

Toliko od mene zasad. Znajte da sam još uvijek živa.

Sretan vam Uskrs!

Pusa od Fizičarke!

| 21:38 | Komentiraj (1) | Print this! | #

petak, 03.01.2014.

Božić odlazi

Štogod da slavili, sretno vam, a ako ne slavite ništa, opet, sretno vam.

Za neupućene, a vjerujem da je, obzirom na moju aktivnost na ovom blogu, takvih mnogo, tj. da blog više ne čitaju ljudi koji su ga čitali prije 4-5 godina, ja naprosto obožavam Božić. Kič, blještanje lampica di god se okreneš, iritantne 3 i pol božićne pjesme u 20 različitih izvedbi koje se stalno vrte na radiju...nekima noćna mora, a ja si cvatem. Tamo sredinom prosinca izvlači se kapica koja umjesto djedičinu, "krasi" moju glavu, kava se pije iz božićne šalice, izvlači se hrpa mini svjećnjaka gdje palim lučice pa mi stan malo podsjeća na okupljalište kakve sekte...uglavnom, shvatili ste. Ah da, ne smijem zaboraviti da se ove godine mojoj božićnoj kolekciji svaštara pridružila i crvena pregača, te kuhinjska rukavica na kojima se šepuri Rudolf sa svojim crvenim nosom.

 photo 2013-11-15210448_zps626f5e77.jpg
Najslađi slatkiš...tko bi mu odolio?

Uglavnom, vrhunac cijelog cirkusa je, naravno, na Badnjak. Izuzmemo li mrsko čišćenje stana, tu dolazim na svoje. Završavam s kolačima (iako uvijek čvrsto odlučim da ću ih dovršiti par dana prije Badnjaka) i navečer kitim stan. Iz neobjašnjivog razloga, mojima je to tlaka, tako da kićenje ostaje meni (pitam se onda na koga smo seka i ja). Prvo bor, pa vijenci posvuda, i grand finale - jaslice. Sestra i ja smo još davnih dana krenule s "projektom". Naime, našle smo staro ogledalo bez okvira i zaključile da bismo mogle imati jezerce uz jaslice, a onda smo zaključile da nema smisla zaustaviti se samo na tome kada imamo hrpu figurica koje samo čekaju na svojih pet minuta.

 photo Downloads_zpsc62cdd64.jpg
Ove su iz 2007., mislim, prije sekine udaje i prestanka sudjelovanja u projektu

U međuvremenu, odustasmo od mahovine, em je treba čitava hrpa da bi se prekrila željena površina, a ista je poprilična (drugim riječima, prelijena sam da bih lutala po šumi satima tražeći idealnu mahovinu), em na kraju, bez obzira na najlon koji stavimo ispod, sve bude prepuno zemlje i naravno, raznih crvića i koječega što već izgmiže iz onog tankog sloja zemlje na kojem se mahovina drži. Sad imamo zeleni tepih koji nije toliko efektan, al jbg, iziskuje manje truda.
Ove mi je godine brat (koji se, btw, zgražao nad time što radimo) komentirao da svaka čast na projektu (s vremenom ga je morao prihvatiti, kad je shvatio da ne odustajem), ali nije li zadnjih par godina nekako...uvijek isto?
Grozno, kad netko izgovori tužnu istinu koje si i sam svjestan. Otkad seka više ne dolazi za Božić, projekt je ostao samo na meni, a kad nemam s kim dijeliti ideje i smijati se kretenizmu koji izvodimo, to jednostavno nije to. Da, naime, naše su jaslice uvijek bile posebne. Čemu se ograničiti na svetu familiju i stado ovaca ako možete imati krokodila, ajfelov toranj, djeda mraza, morskog psa...? Neki to nazivaju bogohuljenjem i ismijavanjem, ja kažem da su glupi i ograničeni. Kolko se sjećam,Biblija kaže da zlatno tele nije bilo baš nešto Bogu drago, pa ne znam zašto bi onda prihvaćao kineske jaslice vulgaris (sveta obitelj i ofce), a osuđivao iste uz dodatak jezera s morskim psom i krokodilom.

Uglavnom, pogođena bratovim isticanjem bolne istine, odlučih ove godine uložiti malo više truda...zadnjih se godina kolekcija različitih figurica povećala zahvaljujući vrištavoj deriščadi koju nazivam svojim nećacima, pa sam zaključila da nema smisla da u odsustvu dječurlije stoje besposleno.

Ove godine moje su jaslice bogatije za par izumrlih vrsta i jednog vanzemaljca.


 photo DSC02740_zps741654ce.jpg
Jezerce

 photo DSC02744_zpsa377e8df.jpg
Dvije i pol bubamare i miš(ica) u pozadini

 photo DSC02745_zpsbdb5a338.jpg
Svinje uhvaćene u pokušaju bijega, i guska koja je prešla cestu. Ne zna se zašto.

 photo DSC02747_zps07099920.jpg
Vanzemaljac je u donjem lijevom ćošku. Ah da, i Tomica nam se pridružio ove godine, pruga mu je malo zdrmana, al na tome ćemo poraditi iduće godine

 photo DSC02753_zps94c82eae.jpg
U globalu...

Uživajte još malo u prazničnom raspoloženju i trudite se ne pasti u depresiju kad sve ovo prođe (iako više-manje već i je gotovo...). Bez obzira na to kaj ste par kila teži. sretan

Čitamo se!

Lipsy

| 02:17 | Komentiraj (4) | Print this! | #

ponedjeljak, 16.12.2013.

svaštanešt

Večer!

Bogu hvala, pa je referendum prošao. Rezultati istoga prilično su me rastužili, bez obzira što drugo nisam ni očekivala...al valjda je to ona blesava nada. Svašta za Nadu kažu...

Napokon sam se vratila žicomotu, nisam kak spada niš radila više od godinu dana, pa se još uvježbavam. Sad napokon imam vremena, i nadam se da će se i to uskoro vratiti u normalu.

A vremena zadnjih mjeseci nije bilo jer sam muku mučila s diplomskim i ćudljivim mentorom. Da, znam da imam 28 godina, i da, znam da sam taj faks trebala već davnih dana završiti, i da, znam da sam prema nekima dosad već trebala biti udana, imati dvoje djece i treće na putu, no eto, meni je baš bilo lijepo biti studenticom, pa sam odlučila malo utvrđivati gradivo. Ok, lažem koliko sam duga i široka (a poprilično je i jedno i drugo), 3 godine nisam praktički ni prstom makla, dok nije došlo do točke "pokreni se ili letiš". Pa sam se pokrenula, jel. Tako da, evo, svečano objavljujem da sam prije 3 dana, na sam petak 13. uspješno obranila svoj diplomski rad, te i službeno postala profesoricom fizike (zapravo, titula je "magistra edukacije fizike").

Što se udaje i djece tiče, to mi zadnjih par tjedana svi spominju - "diplomirat ćeš? opa, lijepo, znači svadba je blizu?". Odgovor je - ne. I ne. Ne. Ima vremena, bit će jednom, no ne u tako bliskoj budućnosti.

Da ne duljim, nadam se da ću sad napokon i više pisati ovdje, žao mi je što sam tako zapustila blog zadnjih godina.

Pusa! sretan

Vaša Profesorica

| 20:45 | Komentiraj (4) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< travanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se