nedjelja, 13.03.2016.
|
život ide, |
Komentari da/ne?
svjetska lada.
- _ch 30.12.2008. u 02:34
gle neko ju je nacrto :)
mijenjaju se i godišnja doba, i njima ljudi, i ljudima mjesta, i mjestima nove povijesti se pišu. i vlakovi odvoze i dovoze, i vjetrovi novi pušu, i ljudi novi se rađaju.
kad sam bila mala, govorili su mi roditelji moji i roditelji njihovi da je sve bilo ljepše kad su oni bili mlađi. nisam znala što time misle, nisam shvaćala. sve dok i sama to nisam počela govoriti. nesvjesno pa i namjerno, kao neku misao davno zaboravljenu, kao vjetar iz nekih vremena prijašnjih.
nekad se ulovim kako tražim jabuke po ormarima, otvaram ih u nadi da ću osjetiti poznati miris. prelistavam požutjele stranice velikih foto-albuma, gledam u lica ljudi na crno-bijelim fotografijama i osjećam toplinu. osjećam dom. pa dok se vraćam svaki put u tu kuću moga djetinjstva, gdje danas moja baka sama živi, osjećam svaki trenutak koji sam tu proživjela.
strah, i razbijeni prozor, i spavanje u podrumu, i miris grožđa, i uplašena lica koja skrivaju neke tajne, meni tada još nedokučive. tata je dolazio rijetko, pamtila sam njegove nedjelje. i godinama poslije, uhvatila sam se kako potiskujem ružne stvari u rubne dijelove pamćenja, kako vidim samo neke bljeskove događaja, a opet, nikad nikoga nisam htjela ispitivati o onome što sam sama sebi prešutjela.
sreću, nevinu i naivnu dječju sreću. što sam starija, godinama i duhom, uhvatim se kako sve više čeznem za tim osjećajem. onda pričam drugima bez prestanka. o tome kako je bilo dok je deda bio tu. dok me vodio posvuda sa sobom, dok smo večerima sjedili na starim poplunima i promatrali zvijezde, dok smo čekali prvi snijeg da se spustimo niz padinu, dok smo zatvarali prozore u Yugu 45 na neasfaltiranoj cesti. pričam tako, i oči mi se sjaje, jer djelićima, otkrivam i sebi i drugima, što znači doista ona naoko, ali samo naoko isprazna rečenica s početka. deda je uvijek nosio izglačane rupčiće u gornjem džepu svojih sakoa i uvijek su mu se oči skupljale, a obrve dizale dok bi se smijao. svaku večer bi kartali i jeli jabuke prije spavanja. svaku večer bih dobivala poljubac u čelo prije spavanja. svaku večer bih mislila da je moj deda najbolja osoba na cijelome svijetu.
prvi put me odveo u knjižnicu dok sam još bila premala da vidim preko pulta. nosila sam pod rukom lutku koja je bila malo manja od mene i sve su me tete zapamtile. od tad sam odlazila tamo svakodnevno, listala šarene slikovnice, čitala prve knjige, podizala ih i vraćala pročitane nekoliko sati kasnije.
mislim da sam već tada počinjala živjeti svoj drugi život, onaj u knjigama. tražila sam se između redaka još onda, a godinama i godišnjim dobima, jer njima se mijenjam najviše, izgradila sam i sebe, kakva god jesam. noćima sam upijala sve te rečenice, tražila se, gubila, pronalazila iznova. i sama sam pisala mnogo, zapisivala sve te različite interpretacije tuđih misli, zapisivala sebe datumima. i onda se mijenjala.
Holden, Pečorin, Raskoljnikov, Roquentin, Filip. bila sam svatko od njih. nosila sam njihove kišobrane, prelazila njihove ceste, s gađenjem gledala njihove ljude.
zimom, vrućom čokoladom, zagušljivim zadahom loših kafića, snijegom koji škripi pod cipelama i mirisom hladnoće. proljećem, zelenilom i prvim odlascima na selo, grljenjem drveća i traženjem oraha po nekim tavanima. ljetom, zatim, meni oduvijek najmanje dragim, odlascima na more, sjedenjem pred ventilatorom, kasnonoćnim izlascima. jeseni, divnom, u mekanim crvenim foteljama, s prevelikim šalovima i skakutanjem po lišćem prekrivenim gradom.
pratila sam se tako iz zakutaka različitih, i cijelo vrijeme se potiho smijala. jer mislim sad, nakon svih promjena, radikalnih i manje radikalnih, da je bio taj dio mene oduvijek tu negdje. izgrađen još na onim poplunima, na „Ježevoj kućici“, pod onim zvijezdama.
ova godina je promijenila sve za mene. moje stavove, moje poglede na život i napokon, mene kao osobu. uzela sam, u nekom trenutku svojih trenutaka, sve one zapise iz mojih malih crnih bilježnica, ulovila vjetrove s crvenih crta, uvrstila ih u neku kompliciranu jednadžbu i došla na ovo. možda mi ne trebate vjerovati, ipak nikad nisam bila dobra s brojkama, kao s riječima. ali to je dovoljno za mene.
da, dugo sam se kao rijeka izlijevala po tuđim i svojim koritima, i naglo i bučno ispadala iz kolosijeka svojih vlakova, ali na kraju svojih krajeva, vraćala sam se u taj jedan dom koji poznam. na te vrijednosti, davno usađene. i sada, možda, tražim nekoga tko će slušati moje priče, kao što su ih moji roditelji pričali meni, kao što su ih njihovi roditelji pričali njima. o tome kako je nekad sve bilo ljepše.
deda je umro početkom ove godine. mjesecima nisam bila svjesna praznine koju je ostavio. ali onda sam ga počela viđati u sitnicama svakodnevnim, i boljelo me, boljelo, što sam bila svjesna da ga doista više nema. da mu neću jednog dana moći pokazati diplomu s faksa ili što neće moći vidjeti svog praunuka kako radi svoje prve korake. moj deda je za mene bio najbolja osoba na cijelome svijetu.
mama se razboljela ubrzo nakon toga. odjednom se u meni opet otvorila ogromna praznina, koja me u pojedinim danima znala pojesti čitavu, kada sam se prepustila dakako. govorili su mi da budem jaka, da će sve biti u redu. da će biti bolje. i onda sam odrasla. magičnim štapićem, preko noći, sve svoje lijepe uspomene smjestila sam u ladicu zvanu djetinjstvo. i naučila prihvaćati.
da ljudi umiru, da ljudi odlaze, da ljudi nisu onakvi kakvima se čine, da vrijednosti koje su nekad bile na cijeni, danas ništa više ne znače. da prihvaćati znači i prilagoditi se. pitam se što bi rekle sve moje prijašnje ličnosti iz knjiga, da me sada vide. a opet.
sada nosim svoje kišobrane, prelazim svoje ulice i gledam svoje ljude. sa smiješkom, gledam ih i gledam sebe kroz njih. prisvajam si te djeliće njihovih trenutaka jer znam da će mi trebati jednom, da ih učinim dijelom svog trenutka, u nekoj drugoj ladici, nekim drugim štapićem.
reče Antić jednom da se „ljudi poštuju rečima, a vole ćutanjem“, pa eto, dragi moji, poštovanje imate. a za ljubav, laku noć ili doviđenja.
7.12.2009.
mary counts walls 05.03.2010. u 22:48
ti si svoja