uweeee!



gotovo je...
ali...I mean really gotovo sa svim ovim sranjima...
i od sad će bit totalno drukčije...
i od sad ću sama sebe natjerat da steknem/vratim povjerenje...
i gotovo je sa...šutnjom...
i SVE je jednostavno izletilo iz mene...
i nije mi žao...
jer od SAD obećajem sama sebi...
i tebi..
da svaki kraj znači novi početak...
oli ovo...
ovo je na neki način NOVI POČETAK...
i kraj svega lošeg s moje strane...

pih...pa si sad vi mislite o čemu se tu radi...e neću vam reć...
belj...
sutra škola...
uf...
damn...
novi početak kojemu se NE radujem...



...boli me grlo, opet, a antibiotike sam pred tjedan dana prestala piti...
i strah me...užasno me strah ptičje gripe...
dada...samo se vi smijte...
pozraf...;)

"...I carry your worn disillusion
When my pathetic confusion
Kept me from speaking the truth..."



...dugujem objašnjenje...
priča prošlog posta bila je namjenjena...
tebi...
osobi koja se u njemu ocito prepoznala,
ali cilj prošlog posta nije bio iskazati bijes, ljutnju...
nego samo ukazati na moguće pogreške koje bi ljude mogle stajati živaca...

i prošli post nije napisan u afektu...
ono...tek tako...
nije napisan zato što sam na njemu htjela iskaliti svoj bijes u tom trenutku..
a SIGURNO nije napisan zato što sam samo nešto krivo protumačila...
napisan je nakon dana i dana patnje,
razmišljanja i traženja rješenja...

možda me TA osoba i nije toliko razočarala sama po sebi,
koliko sam JA kriva za to...
sama sam sebe razočarala...
gajila sam lažne nade,
i hranila se prošlošću...
a to više nema smisla...
svakim mi se danom sve više razbistrava slika...
puzlice dolaze same na svoje mjesto...
i postaje jasnije...
...koliko god ja sama sebe uništavala zbog novonastale situacije...
to nemože napraviti ništa dobro...jer...
NEKIM LJUDIMA JEDNOSTAVNO NIJE STALO...

i zato puštam da vrijeme, rječi i djela naprave SVOJE...

kako mene sitnice znaju razveseliti...
ali isto tako SITNICE me uvijek rastuže...

ne volim promjene...
ne volim nezahvalnost...
ne volim razočaranja...
ne volim kad imam mišljenje o određenoj osobi i onda mi se desi da me taj netko totalno razočara...
i ne...neću danas pisati detalje ali jednostavno boli kad shvatiš da...
osobi do koji ti je jaaako stalo...
u koju imaš ogromno povjerenje...
i koja ti je do sada bila oslonac u svemu...
kad jednostavno shvatiš da ti toj osobi značiš jaaako malo...
ili čak ništa...

...every time that I look in the mirror
all these lines on my face getting clearer
the past is gone...



Evo ja se stvarno pokušavam prisilit da napišem novi post…
I mean, come on…kome nije dop*z**lo čitati te silne novogodišnje reporte, bilo je dobro dok je trajalo ali…
sad je gotovo i nema smisla…
ma uostalom ima li?
MI smo takvi da konstantno živimo u prošlosti,
Žalimo za nečim…
Prisjećamo se lijepih trenutaka…
Sanjamo o njima…
Ne bi li nam bilo pametnije da malo više gledamo prema budućnosti?
Što želimo napraviti od sebe…
Kakva nas budućnost OVAKVE čeka…

dream on, dream on, dream on,
dream yourself a dream come true
dream on, dream on, dream on,
and dream until your dream comes true…

ali najveći je problem u tome što ja NEZNAM što želim…
stalno čekam da to saznam od nekoga drugoga…
želim upoznati sebe…
ali…
ne dopuštaju mi to…
i naravno opet su ONI, drugi, tu krivi…
hoću li ikad biti sretna i zadovoljna…

sad sam na putu, ali…
kad dođem do raskrižja?
Što onda?
…divim se vama koji svoj san imate, i imali ste ga..
a sada ga gradite…
toliko je snova…
ali jesam li ja dovoljno dobra za njih????




KOJI SU VAŠI SNOVI???
ŠTO I KAKVI Vi ŽELITE POSTATI???

DA NE DULJIM PREVIŠE...SVI ZAINTERESIRANI KRATKI IZVJEŠTAJ SA DOČEKA MOGU PRONAĆI ovdje tako da ne namjeravam previše filozofije ubaciti u ovaj postić...(za promjenu, ha?)

dovoljno je reći da se je PLESALO, pa još puuuno plesalo i onda opet plesalo u čemu sam ja naravno uživala više od bilo koga tamo...
bar mi se čini...


a za čime žalim u PROŠLOJ ali i u malenom djeliću tek načete NOVE...
za time što još uvijek nisam naučila reći NE...
ili barem ne dovoljno jasno...
i žalim za time što sam SIGURNO nekoga povrijedila svojim postupcima...
ma žalim ja za još nekim stvarima ali...
možda je bolje na KRAJU i POČETKU nečega novog ostaviti sve loše iza sebe...
nije li?

a novogodišnje odluke??
nema ih...
zato što mi se neda razmišljati što sve moram promjeniti...
draže mi je zamarati se s načinom na koji do toga mislim doći...

jedan mi je jako dragi ex, a danas veeeliki prijatelj rekao ovo:
"u novoj godini ti želim, osim svega najboljeg, i to da se nikad nikad nikad ne promjeniš i da ostaneš ista ovakva katya kakvu dobro znam."a to je ujedno bilo i najljepše što sam čula te noći...i to još coming from him...
BILA SAM SRETNA...



toliko...dražesni moji...=)