dreams.

subota , 14.04.2012.

skrivena vrata.
probudila ju je lagana melodija i tihi glasovi. otvorila je oči. odmah joj je bilo jasno da nešto nije kako treba. osvrnuvši se po polumraku sobe, brzo je shvatila šta nije u redu. iza malih drvenih vratiju na zidu dopirala je zelenkasta svijetlost. oprezno se približila izvoru svijetlosti. ponovo je začula istu onu melodiju. ugrizla se za donju usnicu. svi znamo kako je njen zadnji izlet tamo završio. svejedno, znatiželja je bila jača od pameti. nije mogla nastaviti spavati, a da barem ne proviri. polako je otškrinula mala vrata i proturila nos u hodnik. glasovi su se pojačali, a sad glasnijoj melodiji, pridružili su se bubnjevi iz daljine. zatvorila je vrata. ne. nesmije ući. udaljila se korak. ispod vratiju se provukao komad papira. podigla ga je i razmotala. 'afraid to enter your own mind?' poruka je bila ispisana crnom tintom. poznati rukopis. previše poznata mrlja na dnu papira. ponovo je grizla usnicu. približila se vratima. morat će ući. oprezno ih je otvorila i zagledala se niz dugi, uski, nepravilni, zeleno-plavi hodnik. unutra je puhao jak vjetar. oprezno se uvukla i počela puzati skučenim prostorom. negdje na polovici puta, u lice joj je doletjela još jedna poruka. 'i knew you couldn't resist.' otpuhnula je. 'ništa ti neznaš.' 'you know i do.' odmah je doletjela nova poruka. 'prestani!' povikala je u vjetar. do kraja hodnika više je ništa nije ometalo. provukla se kroz još jedna minijaturna vrata i našla se u potpuno istoj prostoriji kakvu je maloprije napustila. jedina je razlika bila slika labirinta na zidu.

labirint.
lijevo od slike, na noćnom ormariću, nalazile su se platnena lutka, baterija i poruka. 'just in case.' 'jebi se. ne treba mi tvoja pomoć.' tiho je promrmljala. ipak, i jedno i drugo spremila je u torbu. opet se vratila slici. instinktivno ju je dodirnula rukom, i prije nego je uopće stigla vrisnuti, slika ju je progutala. našla se pred ulazom u labirint. ušla je, skrenula desno i završila u slijepoj ulici. vratila se, skrenula lijevo i opet isto. pred nogama joj se stvorio novi komad papira. 'lost our memory, have we?' 'ne pomažeš.' odsjekla je pomalo ljutito. 'you know, sometimes, when you can't find your way, all you have to do is to follow your nose.' 'ma nemojte reć gospon profesor.' rekla je sarkastično i zagledala se ponovo u labirint. 'no, ozbiljno. jel to znači da moram ravno?' na papiru je osvanula još jedna poruka. ';)' 'e sad si već koristan.' nasmijala se. nastavila je hodati. nije prošlo mnogo, a već je ponovo zastala. 'kud sad?' stajala je na novom raskrižju. 'your lack of knowledge is kinda frustrating' pojavilo se na papiru. 'follow me.' 'ali nema te nigd…' htjela se pobuniti, ali u tom je trenu osjetila lagani dodir na ruci. 'i'm always here.' netko joj je šapnuo na uho. još jedan lagani dodir. poveo ju je prvo desno, pa lijevo, pa opet desno, pa još malo ravno. osjećala se ugodno u društvu nepoznate osobe. potrčali su. jurili su tako labirintom sve dok nije ugledala izlaz. tada je sve utihnulo i dodir je nestao. ostala je sama usred ogromne livade.
lutka.
odjednom je sve postalo jezivo. zahladilo je, pojavio se mjesec i sjene su se produbile. nije se mogla natjerati da krene dalje. sjela je na obližnju klupicu i izvukla lutku iz torbe. naježila se. bilo je nečeg jezivog u njenom pogledu. oči su joj se sjajile na srebrnoj svijetlosti mjeseca. izgledala joj je tako poznato, a opet tako daleko. bile su potpuno različite, ali na neki način slične. lutka zaustavljena u vječnom smijehu, uvijek sretna i slatkorječiva, spremna privući pažnju bilo koga i biti u centru pažnje do kasno u noć, i s duge strane ona, koja se ježi i od same pomisli stajanja pred reflektorima publike. odvratila je pogled. 'to je samo lutka. nemože nikako utjecati na tebe.' pokušavala je smiriti samu sebe. ipak, nikako se nije uspijevala otresti lutkina pogleda. nije mogla provesti više ni sekundu na toj klupi. u jednom od najmračnijih trenutaka čak joj se učinilo da joj je lutka namignula. ustala je, bacila lutku što je dalje mogla i potrčala u suprotnom smjeru. mjesec je nestao i našla se u potpunom mraku. u daljini je neka mačka glasno zamjaukala. sjetila se baterije u torbi. izvukla ju je i u trenutku kad ju je upalila,
kiša. grad.
sve je nestalo. i klupa i lutka i mrak i strah. našla se u praznom prostoru. okruživala ju je samo bjelina. još je u ruci držala bateriju i zbunjeno gledala oko sebe kada je ponovo začula poznati glas. 'you don't trust me, do you?' upitao je tiho. 'tko si ti?' nije odgovorila na pitanje. 'you know me.' rekao je. oko nje, polako su se počeli ocrtavati obrisi zgrada i našla se u velikom gradu. nebo je bilo tamno i teško. kiša samo što nije počela. 'why don't you trust me? why don't you trust yourself?' ponovio je tiho pitanje. nije znala šta bi mu rekla. nije bila sigurna što želi od nje. lecnula se kad je osjetila hladni dlan na ramenu. 'zašto te nemogu vidjeti? zašto si uopće tu?' pitanja su joj pobjegla prije nego ih je uspjela zaustaviti. tiho se nasmijao. 'i don't know.' rekao je jednostavno, kao da je to nešto sasvim logično. 'you tell me, it's your dream.' kiša je počela. 'c'mon, walk with me. don't wake up yet.' još jedan lagani dodir na ruci. probudila se.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se