valjda to zovu odrastanje.

utorak , 17.05.2011.

slušala sam je tijekom pisanja pa pretpostavljam da se uklapa :D



je li moguće prerasti pisanje? ili prerasti bilo koju naviku koja je nekad bila neizostavni dio života? drugo je definitivno moguće. e a za ovo prvo više nisam sigurna. nisam pisala ništa poprilično dugo, a i sad kad pišem, ne pišem zbog potrebe za pisanjem, nego zbog grižnje savjesti što tolko dugo nisam napisala ni slova. barem mi se tako činilo sve dok nisam rečenicu od maloprije ugledala u pisanom obliku. je li ipak riječ o potrebi?
je li umjetnost nešto što, ako se zanemaruje može nestati? može li se, ako se dugo ne baviš nikakvim oblikom umjetnosti, izgubiti smisao za nju? ili je to nešto poput disanja, oduvijek i zauvijek u tebi i samo čeka ponovno oživljavanje? rekla bih da je ovo drugo. kako god bilo, ja opet pišem.
možda je umjetnost ipak dio osobnosti, a ne nešto prolazno. kad je jednom otkriješ u sebi, uvijek ćeš pronaći način da budeš kreativan. pisanje, crtanje, fotkanje, pa čak i maštanje koje nitko osim tebe ne može vidjeti..
zašto onda postoje razdoblja u kojima imaš osjećaj da si izgubio smisao za umjetnost? počneš pisati, staneš nakon dvije rečenice, pročitaš napisano i obrišeš odmah nakon toga jer ne možeš vjerovati da si u stanju napisati takvu glupost. ili dobiješ super ideju i zaboraviš je u roku tri minute.
prije je bilo jednostavno sjesti za tipkovnicu, pustiti mozak da smisli nešto, ispisati to, objaviti i biti zadovoljan napisanim. ne misliti o tome hoće li osoba o kojoj pišeš krivo shvatiti to što si napisao, ne postavljati si pitanja tipa, zašto bih uopće objavljivao to? i ostale idiotarije koje ti se s godinama pisanja (ili mjesecima ne pisanja, kako god) uvuku u glavu. sad sve češće pronalazim greške. sve češće analiziram, preokrećem i prepravljam tekst dok mi se potpuno ne zgadi i dok ne zatvorim blog editor ko da nisam ni počela. činjenica da si sposoban primijetiti umjetnost doslovno na svakom koraku i u svakom kutu, čak i strpati spomenuto na fotografiju, a da nisi u stanju isto to pretočiti u riječi tako da budeš zadovoljan vlastitim opisom, pomalo frustrira.
je li moguće da umjetnici evoluiraju? možda umjetnost ipak treba vježbati, jer s vremenom naša vlastita očekivanja i standardi rastu. možda je umjetnik sam sebi ipak najgora publika.



neznam za vas, al mislim da napokon imam post. sretan

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se