sa druge strane, nikada i nigdje..

četvrtak , 19.08.2010.

čitanje posta bez ove pjesme zakonom je zabranjeno. :P svako kršenje zakona bit će kažnjeno u skladu sa paragrafom 9, članka 160 i nešto. xD



kad je tog dana ušla na svoju dobro znanu stranu svijeta, ni ona joj se nije činila nimalo poznatom. something went wrong and all the beautiful colors were gone. čak je i kiša prestala padati. sjene su se produbile, no njene nije bilo. ponovo je nestala. okrenula se oko sebe tražeći detalj, bilo šta što bi joj poslužilo kao dokaz da je na pravom mjestu. poznate slike. sve je izgubilo boju. mirisi su ostali sami. priroda oko nje, iako je zadržala isti oblik, nije više bila ona koje se sjećala. zahladilo je...



nedaleko od mjesta na kom je sjedila, ugledala je list. i to ne bilo kakav list. list u boji! uz sumanuto lupanje srca prišla je listu i podigla ga. no već pri prvom doticaju s njenom rukom, list je progutalo sivilo, baš kao i sve drugo oko nje. osjećaj da uništava sve što dotakne pekao ju je iz nutra. nastavila je hodati...



stojeći sama usred ničega, uvidjela je, da i to ima neku svoju čar... otkrila je, da i u svijetu pustom poput ovog, još uvijek može zamišljati boje. vidjeti stvari onakvima kakve su bile prije. stvoriti novi svijet.......... još jedan? not good. pa ona već ima svoj svijet. nemože imati dva. to bi je uništilo.. s druge strane, zamišljanje nečeg čega nema, natjeralo bi ju da živi u prošlosti, koliko god je to moguće i s vremenom bi izgubila samu sebe... i ona bi postala sjena. baš kao i sve one ostale sjene koje lutaju njenim svijetom bez vlasnika.



jeli bila uplašena? zbunjena? ne... bila je potpuno mirna. duboko u sebi, znala je da nisu nestale boje. nestala je ona. prešla je u neku čudnu dimenziju, koju do sad nije poznavala, ali koju je bila sasvim sposobna nazvati novim domom.



isključila je sve emocije i počela uživati u beskrajnoj tišini. no ta tišina nije dugo potrajala. pogled na zapad, otkrio joj je da nije sama. čak i sada, kad je od sebe maknula sve, pa i kapi kiše, vuk je bio s njom. začudo, ni on nije bio u boji. i nije bio on. bila je ona. trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako gleda samu sebe.



vučica se polaganim korakom primakla ogromnom jezeru. krenula je za njom. kad joj se potpuno približila, sjela je. vučica je podigla pogled. poznati pogled. zabrinut pogled. na nekoliko je sekundi prislonila svoju glavu na njeno rame, te je odmah nakon toga nečujno otrčala nazad u šumu.



shvatila je. ovo nije njen dom. nikada neće bit. treba se vratiti. svi oni ljudi tamo, još je uvijek trebaju. iako uloga damphira ponekad zna biti iznimno iscrpljujuća i teška, to je jednostavno njen način života i nemože sad odustati. ne kad je već tako daleko stigla. sada je još samo trebala nači način da se vrati...



nebo se smračilo i počela je kiša. iznad šume kojoj se sada nazirao samo obris, isplutao je pun mjesec. zagledala se u njegovu blijedu svjetlost i ponovo udahnula život.



sjena joj se vratila, a pridružili su joj se i ostali vukovi. jedan joj je bio posebno blizu. nesigurno ga je pogledala. smješio se. još uvijek nije znala objasniti taj osmjeh u potpunosti, ali nije brinula. ostavit će sve kako je... zasada. svi su zajedno zakoračili u šumska prostranstva. u jedno je ipak bila sigurna. to je bio taj ternutak kad glazba prestaje svirat...... i kad počinje san.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se