slika.

nedjelja , 08.08.2010.

pjesma koja je poslužila kao inspiracija za ovaj post.. PUSTITE JU DOK ČITATE! :D

uz promuklu škripu odškrinula je teška drvena vrata. vanilija. miris koji je sad već tako dobro poznavala. pa ipak, ovaj je put mirisao nešto drugačije. uz, već standardnu količinu prašine, nekako je uspjela razaznati aromu boje za platno. skupila je hrabrosti i otvorila vrata dovoljno da se može uvući u prostoriju, te ih odmah za sobom zatvorila. iz nekog samo njoj poznatog razloga, imala je osjećaj da ovdje želi biti sama.



pogled su joj u istom trenutku privukli zidovi. baš kao i pod, bili su prekriveni drvetom, međutim, nisu bili prazni. po njima su bile izvješene mnoge slike svakakvih oblika i boja. sve su bile potpuno različite, a opet toliko slične. sve su prikazivale ulicu ili park prekriven kišnim kapima. svejedno, svaka je od njih imala neku svoju čar i potpuno je odskakala od ostatka prostorije. svaka je imala priču.



napokon je shvatila gdje se nalazi. stari atelje. na križanju 6 avenije i kišne ulice, stajala je kuća u renesansnom stilu. kuća nije bila velika, zapadna joj je strana bila prekrivena bršljanom, a iza kuće, nalazio se parkić prepun crvenih ruža i ljuljačka privezana za granu prastarog oraha. upravo se na tavanu te kuće nalazio atelje u kojem je ona stajala. nije znala kako se ovdje našla, niti se sjećala svog puta do ovdje, no bilo joj je savršeno jasno da bi baš ovdje trebala biti i da baš ovdje pripada.



sljedeće što je ugledala, bio je stalak sa snježno bijelim platnom. to platno bilo je jedino neiskorišteno platno u cijeloj prostoriji, a najčudnije od svega bio je njen potpis u njegovom desnom donjem kutu. polaganim je korakom prišla zanimljivom prizoru. odmah kraj stalka nalazio se malen stolić sa bojama, a pod ispod njega bio je prekriven bijelom plahtom.



nesigurno je uzela kist u ruke, nježno njime prošla kroz boju i počela vući potez za potezom prenoseći tako vlastitu priču i misli u vidljivi oblik.
prošli su sati i sati kad je napokon odložila kist i udaljila se nekoliko koraka od novonastale slike. iznenadila se kad je shvatila da je i ona naslikala ulicu. naravno, njena je bila potpuno drugačija od bilo koje druge, što i nije neko čudo kad je svaku ionako slikala druga osoba. njena je ulica bila u smeđe-crveno-narančastim jesenskim tonovima. sa svake se strane nalazilo visoko drveće i starinske ulične lampe. čitav je asvalt bio prekriven raznovrsnim otpalim lišćem. naravno, visoko nad ulicom sipila je kiša. nazirale su se i kuće kroz guste krošnje drveća, te nekoliko starih auta. ipak, najzanimlivije od svega bila je sjena na kraju ulice. stvorenje na četiri noge, potpuno smireno i sakriveno od pogleda. vuk, naravno. ipak je i on velik dio nje.



duboko je udahnula, odmakla se od vlastite priče još nekoliko koraka, sjela i zagledala se ponovo u zidove. i dok se ona tako divila svijetu kojeg su ona i još mnoge umjetničke duše zajedno stvorile, s druge strane prozorskog stakla, kiša je tiho nastavila padati.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se