the feeling.

utorak , 16.07.2013.

pjesma uz koju je pisan post.

zatvorila je oči. ponovo je pokušavala zamisliti taj osjećaj. vratiti se u vremenu. blaga sunčeva svjetlost grijala joj je sklopljene oči. osjetila je dodir vlastite kose na licu, nošene blagim povjetarcem. duboko je udahnula. poznati miris. osjetila ga je toliko blizu da je gotovo posegnula rukom. izgleda da joj je ovaj put zaista uspjelo. svejedno, bojala se otvoriti oči. znala je, poučena iskustvom, da mnoge stvari nestanu kad ih pokušaš uvući u stvarnost, a ovo gdje se sada nalazi nikako ne može biti dio stvarnosti. svijet oko nje bio je plod njene mašte isprepleten sjećanjima. stojeći tako u središtu vlastite glave, bila je toga savršeno svjesna.



pa ipak, nije se mogla vječito odupirati mašti koja je sve više navaljivala. prepustila se i osjetila kako joj srce sve brže udara. u jednom trenutku sve je postalo crno i tada je otvorila oči. nalazila se na krovu. ispod nje prostirao se veliki grad. sunce je bilo na zalasku i cijela je slika bila prošarana blago crvenim tonovima. uživala je u pogledu. sjetila se prvog puta kad je došla na taj krov. od tog je dana često odlazila gore, promatrati sitne prilike kako užurbano vode svoje živote, potpuno nesvjesni da ih netko gleda. voljela je to mjesto. tamo se osjećala sigurno.



trepnula je i u istoj se sekundi slika rasplinula. sad se scena potpuno promjenila. stajala je ispred velike drvene pozornice obasjane samo jednim reflektorom. nikada nije vidjela ogromnu prostoriju u kojoj se nalazila, pa ipak, scena na pozornici bila joj je itekako poznata. dvoje ljudi ležalo je na jastucima na podu i slušalo zvuk stare ploče koji je dopirao s gramofona iznad njihovih glava. znala je da nakon toga dolazi oluja. znala je da će nestati struje. svejedno, nije mogla ne uživati u danom trenutku dokle god je trajao. prije nego što se i taj prizor rasplinuo, učinilo joj se da su se prilike sa poda uhvatile za ruke.



nasmijala se i okrenula prema novim detaljima koji su već na sve strane nicali ispred nje. u vrtlogu boja, pred nju je sletio šator. osvrnula se oko sebe i shvatila da stoji pored široke rijeke. bila je noć i odmah do šatora tiho je pucketala žuto-crvena vatra. sjela je pred šator i duboko udahnula. voljela je smirenost tog dana. voljela je činjenicu da je bilo kakav oblik civilizacije bio udaljen barem nekoliko kilometara od tog predivnog mjesta. večer je bila prohladna, pa je odlučila uči u šator.



taman kad se spremala zakoračiti unutra, glasan prasak vratio ju je u stvarnost. kad su joj se oči privikle na dnevnu svjetlost, shvatila je da stoji ispred velikih drvenih vrata. preko masivnog drveta dopirali su nekakvi zvukovi. nije mogla odoljeti znatiželji, a da ne pogleda kroz ključanicu. pogled su joj istog trena uzvratile velike smeđe oči. nasmješila se. voljela je te oči...

dreams.

subota , 14.04.2012.

skrivena vrata.
probudila ju je lagana melodija i tihi glasovi. otvorila je oči. odmah joj je bilo jasno da nešto nije kako treba. osvrnuvši se po polumraku sobe, brzo je shvatila šta nije u redu. iza malih drvenih vratiju na zidu dopirala je zelenkasta svijetlost. oprezno se približila izvoru svijetlosti. ponovo je začula istu onu melodiju. ugrizla se za donju usnicu. svi znamo kako je njen zadnji izlet tamo završio. svejedno, znatiželja je bila jača od pameti. nije mogla nastaviti spavati, a da barem ne proviri. polako je otškrinula mala vrata i proturila nos u hodnik. glasovi su se pojačali, a sad glasnijoj melodiji, pridružili su se bubnjevi iz daljine. zatvorila je vrata. ne. nesmije ući. udaljila se korak. ispod vratiju se provukao komad papira. podigla ga je i razmotala. 'afraid to enter your own mind?' poruka je bila ispisana crnom tintom. poznati rukopis. previše poznata mrlja na dnu papira. ponovo je grizla usnicu. približila se vratima. morat će ući. oprezno ih je otvorila i zagledala se niz dugi, uski, nepravilni, zeleno-plavi hodnik. unutra je puhao jak vjetar. oprezno se uvukla i počela puzati skučenim prostorom. negdje na polovici puta, u lice joj je doletjela još jedna poruka. 'i knew you couldn't resist.' otpuhnula je. 'ništa ti neznaš.' 'you know i do.' odmah je doletjela nova poruka. 'prestani!' povikala je u vjetar. do kraja hodnika više je ništa nije ometalo. provukla se kroz još jedna minijaturna vrata i našla se u potpuno istoj prostoriji kakvu je maloprije napustila. jedina je razlika bila slika labirinta na zidu.

labirint.
lijevo od slike, na noćnom ormariću, nalazile su se platnena lutka, baterija i poruka. 'just in case.' 'jebi se. ne treba mi tvoja pomoć.' tiho je promrmljala. ipak, i jedno i drugo spremila je u torbu. opet se vratila slici. instinktivno ju je dodirnula rukom, i prije nego je uopće stigla vrisnuti, slika ju je progutala. našla se pred ulazom u labirint. ušla je, skrenula desno i završila u slijepoj ulici. vratila se, skrenula lijevo i opet isto. pred nogama joj se stvorio novi komad papira. 'lost our memory, have we?' 'ne pomažeš.' odsjekla je pomalo ljutito. 'you know, sometimes, when you can't find your way, all you have to do is to follow your nose.' 'ma nemojte reć gospon profesor.' rekla je sarkastično i zagledala se ponovo u labirint. 'no, ozbiljno. jel to znači da moram ravno?' na papiru je osvanula još jedna poruka. ';)' 'e sad si već koristan.' nasmijala se. nastavila je hodati. nije prošlo mnogo, a već je ponovo zastala. 'kud sad?' stajala je na novom raskrižju. 'your lack of knowledge is kinda frustrating' pojavilo se na papiru. 'follow me.' 'ali nema te nigd…' htjela se pobuniti, ali u tom je trenu osjetila lagani dodir na ruci. 'i'm always here.' netko joj je šapnuo na uho. još jedan lagani dodir. poveo ju je prvo desno, pa lijevo, pa opet desno, pa još malo ravno. osjećala se ugodno u društvu nepoznate osobe. potrčali su. jurili su tako labirintom sve dok nije ugledala izlaz. tada je sve utihnulo i dodir je nestao. ostala je sama usred ogromne livade.
lutka.
odjednom je sve postalo jezivo. zahladilo je, pojavio se mjesec i sjene su se produbile. nije se mogla natjerati da krene dalje. sjela je na obližnju klupicu i izvukla lutku iz torbe. naježila se. bilo je nečeg jezivog u njenom pogledu. oči su joj se sjajile na srebrnoj svijetlosti mjeseca. izgledala joj je tako poznato, a opet tako daleko. bile su potpuno različite, ali na neki način slične. lutka zaustavljena u vječnom smijehu, uvijek sretna i slatkorječiva, spremna privući pažnju bilo koga i biti u centru pažnje do kasno u noć, i s duge strane ona, koja se ježi i od same pomisli stajanja pred reflektorima publike. odvratila je pogled. 'to je samo lutka. nemože nikako utjecati na tebe.' pokušavala je smiriti samu sebe. ipak, nikako se nije uspijevala otresti lutkina pogleda. nije mogla provesti više ni sekundu na toj klupi. u jednom od najmračnijih trenutaka čak joj se učinilo da joj je lutka namignula. ustala je, bacila lutku što je dalje mogla i potrčala u suprotnom smjeru. mjesec je nestao i našla se u potpunom mraku. u daljini je neka mačka glasno zamjaukala. sjetila se baterije u torbi. izvukla ju je i u trenutku kad ju je upalila,
kiša. grad.
sve je nestalo. i klupa i lutka i mrak i strah. našla se u praznom prostoru. okruživala ju je samo bjelina. još je u ruci držala bateriju i zbunjeno gledala oko sebe kada je ponovo začula poznati glas. 'you don't trust me, do you?' upitao je tiho. 'tko si ti?' nije odgovorila na pitanje. 'you know me.' rekao je. oko nje, polako su se počeli ocrtavati obrisi zgrada i našla se u velikom gradu. nebo je bilo tamno i teško. kiša samo što nije počela. 'why don't you trust me? why don't you trust yourself?' ponovio je tiho pitanje. nije znala šta bi mu rekla. nije bila sigurna što želi od nje. lecnula se kad je osjetila hladni dlan na ramenu. 'zašto te nemogu vidjeti? zašto si uopće tu?' pitanja su joj pobjegla prije nego ih je uspjela zaustaviti. tiho se nasmijao. 'i don't know.' rekao je jednostavno, kao da je to nešto sasvim logično. 'you tell me, it's your dream.' kiša je počela. 'c'mon, walk with me. don't wake up yet.' još jedan lagani dodir na ruci. probudila se.

valjda to zovu odrastanje.

utorak , 17.05.2011.

slušala sam je tijekom pisanja pa pretpostavljam da se uklapa :D



je li moguće prerasti pisanje? ili prerasti bilo koju naviku koja je nekad bila neizostavni dio života? drugo je definitivno moguće. e a za ovo prvo više nisam sigurna. nisam pisala ništa poprilično dugo, a i sad kad pišem, ne pišem zbog potrebe za pisanjem, nego zbog grižnje savjesti što tolko dugo nisam napisala ni slova. barem mi se tako činilo sve dok nisam rečenicu od maloprije ugledala u pisanom obliku. je li ipak riječ o potrebi?
je li umjetnost nešto što, ako se zanemaruje može nestati? može li se, ako se dugo ne baviš nikakvim oblikom umjetnosti, izgubiti smisao za nju? ili je to nešto poput disanja, oduvijek i zauvijek u tebi i samo čeka ponovno oživljavanje? rekla bih da je ovo drugo. kako god bilo, ja opet pišem.
možda je umjetnost ipak dio osobnosti, a ne nešto prolazno. kad je jednom otkriješ u sebi, uvijek ćeš pronaći način da budeš kreativan. pisanje, crtanje, fotkanje, pa čak i maštanje koje nitko osim tebe ne može vidjeti..
zašto onda postoje razdoblja u kojima imaš osjećaj da si izgubio smisao za umjetnost? počneš pisati, staneš nakon dvije rečenice, pročitaš napisano i obrišeš odmah nakon toga jer ne možeš vjerovati da si u stanju napisati takvu glupost. ili dobiješ super ideju i zaboraviš je u roku tri minute.
prije je bilo jednostavno sjesti za tipkovnicu, pustiti mozak da smisli nešto, ispisati to, objaviti i biti zadovoljan napisanim. ne misliti o tome hoće li osoba o kojoj pišeš krivo shvatiti to što si napisao, ne postavljati si pitanja tipa, zašto bih uopće objavljivao to? i ostale idiotarije koje ti se s godinama pisanja (ili mjesecima ne pisanja, kako god) uvuku u glavu. sad sve češće pronalazim greške. sve češće analiziram, preokrećem i prepravljam tekst dok mi se potpuno ne zgadi i dok ne zatvorim blog editor ko da nisam ni počela. činjenica da si sposoban primijetiti umjetnost doslovno na svakom koraku i u svakom kutu, čak i strpati spomenuto na fotografiju, a da nisi u stanju isto to pretočiti u riječi tako da budeš zadovoljan vlastitim opisom, pomalo frustrira.
je li moguće da umjetnici evoluiraju? možda umjetnost ipak treba vježbati, jer s vremenom naša vlastita očekivanja i standardi rastu. možda je umjetnik sam sebi ipak najgora publika.



neznam za vas, al mislim da napokon imam post. sretan

use your imagination. ;)

utorak , 21.12.2010.

[ evo pjesme za prvi dio posta. bez glazbe dojam posta nije potpun, pa bi bilo lijepo da ju pustite ;) ]

probudila se u šalici. nije znala ni kako ni zašto se tu našla, jedino čega se sjećala bilo je zrcalo. kao da je prošla kroz njega.. ali naravno, to nikako nemože biti istina.



ustala je i osvrnuvši se oko sebe, shvatila da se nalazi u šumi. cijelo je šumsko tlo bilo prekrivno debelim slojem lišća. blaga svijetlost sunca probijala se kroz smeđe krošnje. krenula je prema zapadu. taj joj se smjer oduvijek činio najsigurnijim. povremeno bi oko sebe primjećivala predmete kojima u normalnom svijetu nije bilo mjesto u šumi. ogromne čajne žličice, presitne i preglomazne okrhnute šalice, kocke šećera veličine mikrovalne, stare drvene ormare, ofucane fotelje i kauče, kakve imaju još samo bake i djedovi, da se poslije finog ručka mogu udobno zavaliti uz kamin.

bilo je prošlo već pola šest kad je napokon odlučila stati. cijeli je dan hodala i kako se već nad šumom polako hvatao mrak, odlučila je prespavati na jednoj od fotelja.



udobno se smjestila, pokrila dekom koju je pronašla na jednoj od grana obližnjeg drveta, ugasila noćnu lampu i zaspala.

nakon nekoliko sati sna, probudilo ju je tiho kucanje sata. otvorila je oči i pred sobom ugledala voštanu figuru vrtnog patuljka sa satom u ruci.



prizor nije bio nimalo privlačan pa je trgnuvši se ispala iz fotelje i brzim se korakom udaljila od tog mjesta. hodajući ovog puta na jug, neprestano se osvrtala pokušavajući razbistriti glavu. trebalo joj je par minuta da shvati kako onog patuljka nije ostavila iza sebe. u koju god stranu se okrenula, ugledala bi ga, nekad bliže, nekad dalje, kako stoji upirući prstom u sat, čije je škljocanje sad već glasno odzvanjalo šumom. uplašena i promrzla od snijega koji je u međuvremenu počeo prekrivati pod šume, potrčala je još brže.

[ potrebna je promjena raspoloženja, pa evo i druge pjesme. ]

odjednom je stigla do ogromnog, smrznutog, bijelog jezera. drhtureći pod naletima ledenog vjetra, popela se na mali drveni mostić i okrenula prema šumi.



sad je onih patuljaka bilo dvadesetak, svi su držali satove i polako joj se primicali. u jednom od paničnih trenutaka, učinilo joj se da se počinju otapati. vosak im se počeo slijevati niz lice, a njihovo je disanje proizvodilo odvratne sluzave mjehure. prestravljena stala je korak nazad, poskliznula se i pala u ledeno hladnu vodu. izgubila je vlast nad udovima, pa ju je jezero samo izbacilo na obalu.

ovaj put, obala je bila nešto drugačija. svijet kao da je izgubio boju.



cijelom su dužinom plaže bile pobacane vreće s kazališnim maskama, a tamo u daljini, na drugoj strani tamne vode stajale su dvije zakukuljene osobe sa zvoncima u rukama.



sve prodornija zvonjava odmah ju je podsjetila na voštane patuljke pa se, u namjeri da ponovo pobjegne, okrenula od njih i svom snagom zabila u zid. međutim, taj zid nije bio kao svi drugi zidovi. pod njenom se težinom savio i propustio ju u neku novu, još neotkrivenu dimenziju.

našla se na pozornici.



pred tisućama ljudi, koji su gromoglasno pljeskali i vikali, bila je dio, kako se činilo, dobro uigranog igrokaza. likovi koje nikada prije nije vidjela pružali su joj ruke, smijali joj se, pokazivali joj prstom u različitim smjerova, sve dok ju vrtlog boja nije progutao. mježavina snova i sjena nadvila se nad nju.



u cijeloj je strci uspjela tek povremeno raspoznati pokoje lice, dok su iz daljine do nje dopirali povici publike, odbrojavanje sata, te ona zvonjava od ranije.

sve dok u jednom trenutku nije začula poznati zvuk. [ zaustavite glazbu. ]

daleki plač upućen punom mjesecu. sve je utihnulo. vrtlog se smirio. sva su ona čudovišta počela nestajati. ostala je još samo njena sjena, te čopor koji se tiho primicao iz daljine. više se nije bojala. znala je da će se uskoro probuditi kod kuće.



[ dangerous games are dreams. if your imagination is too fast for you, you may not wake up on time. so, what are you dreaming about? ]

~ inspiracija: alice in wonderland & the imaginarium of doctor parnassus. :)

sjena vjetra.

četvrtak , 18.11.2010.

skužila sam da su peppersi super za uz čaj u jesen. hh. a ujedno su i kvalitetna inspiracija za ovaj post. so, pustite ih da sviraju :)



razbila je budilicu. slučajno! zapela je za nju rukavom i sravnala je sa parketom. al ko joj je kriv kad urla tako rano. protrljala je oči i prebacila se u sjedeći položaj. imala je snažan osjećaj da danas mora nešto obaviti. njen pas, malo dlakavo smeđe đukelo, još je drijemao na kraju kreveta. nekako se uspjela dovući do kuhinje i staviti džezvu s vodom na štednjak. nije joj se dalo presvlačiti, pa je na svoju tamno plavu pidžamu samo navukla tatinu staru kariranu košulju. kosu je lijeno svezala u konjski rep.
(koji retardirani naziv za frizuru xD)
sjela je na kuhinjski stolac, zijevnula i zagledala se kroz prozor.



sivo samo-što-nije-počela-kiša nebo u kombinaciji sa crvenožutim lišćem koje raznosi sve uporniji vjetar. na golom drvetu uz cestu nazirale su se sitne kapi rose. tako smireno vrijeme, a tako puno života i priča. savršeno za pisanje, ako se nju pita. voda je zavrela. ubacila je u nju vrećicu čaja i cijela je kuhinja zamirisala po naranči i cimetu. polako ispijajući toplu tekućinu misli su joj odlutale daleko do prošle zime. kad će više taj snijeg?



opet onaj osjećaj da će nešto zaboraviti.
uzela je skriptu sa radnog stola, obukla kaput i navukla starke te zatvorila za sobom vrata stana. ledeni vjetar u trenutku joj je dopro do kosti. stegnuvši čvršće svoj smeđe crveni šal oko vrata krenula je prema parku ubrzanim korakom. jesen je bila pri kraju. debeli tepih u žuto crvenim nijansama šuškao je pod nogama prolaznika, dok su krošnje drveća bile već skoro pa potpuno prazne.



uzela je rukavice iz torbe da si bar malo ugrije ruke. pogled joj je privuklo staro mjesto. znala je da joj je sjena još uvijek tamo. baš kao i.... produžila je dalje. što se više približavala knjižnici, to su joj se misli sve brže preslagivale i napokon je uspjela pronaći informaciju u svom tom neredu.



jučerašnji razgovor.

pričala je s njim i dogovorili su se da će joj čuvati mjesto za zadnjim stolom, odmah kraj prozora. nisu se već dugo vidjeli i bilo bi lijepo popričati malo s njim. još je malo ubrzala korak. kiša samo što nije počela. stigla je do odredišta i polako otvorila stara drvena vrata knjižnice. srce joj je divljački lupalo. pogledom je prolazila cijelu prostoriju. od pulta za kojim je sjedila starija knjižničarka, pa sve do praznog stola na kraju dvorane.
možda je ono jučer ipak bio samo san.

happyness.. bang bang. shoot. shoot.

utorak , 12.10.2010.

pustite si ovo.. uklapa se.

vratih se opet u svijet blogopisaca.. zanimljiva je snaga poriva za pisanjem čim u ionako smušenoj glavi nastane još veči košmar.. čim nešto krene po zlu. čim sjebeš nešto. ne mislim sad pametovati ovdje o nastanku svijeta, borbi dobra i zla i o neznam-ni-sama kakvim sve velikim temama. nije na meni da se zamaram time, barem dok god ne sredim samu sebe. da vas unaprijed upozorim, ili barem one koji me neznaju, a zalutali su nekim čudom ovamo kako bi pročitali pokoju baljezgariju još jedne osobe koja se traži po ovakvim kreativnim mjestima skrivenih svjetova i izgubljenih identiteta, ne tražim od vas razumjevanje. ne razumijem ni ja.

pa ipak, koliko god dobro glumim, a vjerujte mi, ne glumim loše, nekad jednostavno popuste svi šavovi i slova sama od sebe izlete na dotićnu net stranicu. a kad već do toga dođe, ne pokušavam ih spriječiti.

naravno, nećete od mene izvući nikakvu konkretnu informaciju. osim što vas se večine ni ne tiće, neznam ni kako bih sročila svoj najveći problem. ironično, nije li? pišem o nesposobnosti ispisivanja poante cijelog teksta. vjerojatno sam pukla.

pokušat ću vam objasniti...



kad danima/mjesecima živiš s ljudima koji ti neprestano ponavljaju kakav si, (epitete neću ovdje prenositi jer nije prikladno) i koji te uvjeravaju da ti ništa od onog bitnog u životu zapravo nije bitno i da te za sve to, oprostite na izrazu, boli kurac, počneš se nekako pitati nisu li možda ipak u pravu. nisi li malo preduboko zaglibio u svom savršenom svijetu i zaboravio se odgovorno ponašati prema takozvanim prioritetima normalnih-ljudi.

i tu nastaje sukob. dio tebe koji se zatvara u vlastitu crnu komoru, nabije mp3 na uši i neprestano ponavlja sebi u bradu kako je s tobom sve u redu i kako još uvijek znaš dobro razlikovati bitno od nebitnog i u skladu s time se ponašati, samo šta to neki oko tebe ne vide jer se ne trude dovoljno, protiv onog drugog dijela tebe koji stane pred ogledalo i doslovno vrišti da nisi normalan, da s tobom nešto ozbiljno ne štima, da se gadiš više i sam sebi i cijeloj cjenjenoj okolini i da moraš podhitno potegnut ručnu, stat u tom prokletom vremenu, uzet gumicu u ruke, pobrisat sve pizdarije od ranije (opet isprike prostačo-mrzcima, ili kako se to već kaže.) i krenut ispočetka. da vam budem iskrena, sve više mi se sviđa ovaj drugi glas.

palo mi je, paralelno sa svim ostalim mislima, na pamet da bih mogla obrisat ovaj paragraf iznad, s tim šugavim djelovima sebe, jer bi neki nedužni zalutali stranci ovdje mogli pomislit da sam shizofreničarka i pobjeć glavom bez obzira, al nekako mi se neda zamarati takvima. sad se radi o meni. i biti ću sebična.
-ko i inače. nije to nikakva novost.
ti šuti.

i tak to ide dalje.. staneš pa kreneš pa se hrvaš sa vlastitim mislima, pa se boriš s vjetrenjačama i pokušavaš si objasnit izjave cjenjenih nadređenih mozgova, i naravno, nejde ti, pa se zatvoriš u sebe, pa opet malo pukneš.. i tako u krug. sve dok se taj krug ne pretvori u katapult koji te lansira daleko od samog sebe, uključujući i sav realan, pa i irealan svijet koji te okružuju.

skrenula sam s teme.

još nešto. to šta ne pričam puno, ne znači da ne mislim.

opet kriva tema.

promjenit ću se. očito moj način nije kako treba, pa neka bude po njihovom. naučit ću vašu logiku na pamet. koliko teško može biti? ne previše.. osim što će mi možda ubiti kreativnost, al bože moj, od toga se ionako ne živi. smijeh

zovite psihijatra.

došli smo do razine kad razgovor više ne pomaže. previše smo evoluirali. hitno su potrebne promjene.

a možda, još ironičnije, pola napisanog ja uopče ni ne mislim.

sad mi je počelo već i zujati u ušima, pa ću svoju litaniju, prije vremena, prekasno ili baš na vrijeme, privesti kraju.

otavit ću svoje misli vjetru da iz odnese nekud daleko, a ja ću se vratiti u stvaran svijet normalnih i prestat ću biti razmaženo derište.



bit ću uzornija. obečajem.

sa druge strane, nikada i nigdje..

četvrtak , 19.08.2010.

čitanje posta bez ove pjesme zakonom je zabranjeno. :P svako kršenje zakona bit će kažnjeno u skladu sa paragrafom 9, članka 160 i nešto. xD



kad je tog dana ušla na svoju dobro znanu stranu svijeta, ni ona joj se nije činila nimalo poznatom. something went wrong and all the beautiful colors were gone. čak je i kiša prestala padati. sjene su se produbile, no njene nije bilo. ponovo je nestala. okrenula se oko sebe tražeći detalj, bilo šta što bi joj poslužilo kao dokaz da je na pravom mjestu. poznate slike. sve je izgubilo boju. mirisi su ostali sami. priroda oko nje, iako je zadržala isti oblik, nije više bila ona koje se sjećala. zahladilo je...



nedaleko od mjesta na kom je sjedila, ugledala je list. i to ne bilo kakav list. list u boji! uz sumanuto lupanje srca prišla je listu i podigla ga. no već pri prvom doticaju s njenom rukom, list je progutalo sivilo, baš kao i sve drugo oko nje. osjećaj da uništava sve što dotakne pekao ju je iz nutra. nastavila je hodati...



stojeći sama usred ničega, uvidjela je, da i to ima neku svoju čar... otkrila je, da i u svijetu pustom poput ovog, još uvijek može zamišljati boje. vidjeti stvari onakvima kakve su bile prije. stvoriti novi svijet.......... još jedan? not good. pa ona već ima svoj svijet. nemože imati dva. to bi je uništilo.. s druge strane, zamišljanje nečeg čega nema, natjeralo bi ju da živi u prošlosti, koliko god je to moguće i s vremenom bi izgubila samu sebe... i ona bi postala sjena. baš kao i sve one ostale sjene koje lutaju njenim svijetom bez vlasnika.



jeli bila uplašena? zbunjena? ne... bila je potpuno mirna. duboko u sebi, znala je da nisu nestale boje. nestala je ona. prešla je u neku čudnu dimenziju, koju do sad nije poznavala, ali koju je bila sasvim sposobna nazvati novim domom.



isključila je sve emocije i počela uživati u beskrajnoj tišini. no ta tišina nije dugo potrajala. pogled na zapad, otkrio joj je da nije sama. čak i sada, kad je od sebe maknula sve, pa i kapi kiše, vuk je bio s njom. začudo, ni on nije bio u boji. i nije bio on. bila je ona. trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako gleda samu sebe.



vučica se polaganim korakom primakla ogromnom jezeru. krenula je za njom. kad joj se potpuno približila, sjela je. vučica je podigla pogled. poznati pogled. zabrinut pogled. na nekoliko je sekundi prislonila svoju glavu na njeno rame, te je odmah nakon toga nečujno otrčala nazad u šumu.



shvatila je. ovo nije njen dom. nikada neće bit. treba se vratiti. svi oni ljudi tamo, još je uvijek trebaju. iako uloga damphira ponekad zna biti iznimno iscrpljujuća i teška, to je jednostavno njen način života i nemože sad odustati. ne kad je već tako daleko stigla. sada je još samo trebala nači način da se vrati...



nebo se smračilo i počela je kiša. iznad šume kojoj se sada nazirao samo obris, isplutao je pun mjesec. zagledala se u njegovu blijedu svjetlost i ponovo udahnula život.



sjena joj se vratila, a pridružili su joj se i ostali vukovi. jedan joj je bio posebno blizu. nesigurno ga je pogledala. smješio se. još uvijek nije znala objasniti taj osmjeh u potpunosti, ali nije brinula. ostavit će sve kako je... zasada. svi su zajedno zakoračili u šumska prostranstva. u jedno je ipak bila sigurna. to je bio taj ternutak kad glazba prestaje svirat...... i kad počinje san.

slika.

nedjelja , 08.08.2010.

pjesma koja je poslužila kao inspiracija za ovaj post.. PUSTITE JU DOK ČITATE! :D

uz promuklu škripu odškrinula je teška drvena vrata. vanilija. miris koji je sad već tako dobro poznavala. pa ipak, ovaj je put mirisao nešto drugačije. uz, već standardnu količinu prašine, nekako je uspjela razaznati aromu boje za platno. skupila je hrabrosti i otvorila vrata dovoljno da se može uvući u prostoriju, te ih odmah za sobom zatvorila. iz nekog samo njoj poznatog razloga, imala je osjećaj da ovdje želi biti sama.



pogled su joj u istom trenutku privukli zidovi. baš kao i pod, bili su prekriveni drvetom, međutim, nisu bili prazni. po njima su bile izvješene mnoge slike svakakvih oblika i boja. sve su bile potpuno različite, a opet toliko slične. sve su prikazivale ulicu ili park prekriven kišnim kapima. svejedno, svaka je od njih imala neku svoju čar i potpuno je odskakala od ostatka prostorije. svaka je imala priču.



napokon je shvatila gdje se nalazi. stari atelje. na križanju 6 avenije i kišne ulice, stajala je kuća u renesansnom stilu. kuća nije bila velika, zapadna joj je strana bila prekrivena bršljanom, a iza kuće, nalazio se parkić prepun crvenih ruža i ljuljačka privezana za granu prastarog oraha. upravo se na tavanu te kuće nalazio atelje u kojem je ona stajala. nije znala kako se ovdje našla, niti se sjećala svog puta do ovdje, no bilo joj je savršeno jasno da bi baš ovdje trebala biti i da baš ovdje pripada.



sljedeće što je ugledala, bio je stalak sa snježno bijelim platnom. to platno bilo je jedino neiskorišteno platno u cijeloj prostoriji, a najčudnije od svega bio je njen potpis u njegovom desnom donjem kutu. polaganim je korakom prišla zanimljivom prizoru. odmah kraj stalka nalazio se malen stolić sa bojama, a pod ispod njega bio je prekriven bijelom plahtom.



nesigurno je uzela kist u ruke, nježno njime prošla kroz boju i počela vući potez za potezom prenoseći tako vlastitu priču i misli u vidljivi oblik.
prošli su sati i sati kad je napokon odložila kist i udaljila se nekoliko koraka od novonastale slike. iznenadila se kad je shvatila da je i ona naslikala ulicu. naravno, njena je bila potpuno drugačija od bilo koje druge, što i nije neko čudo kad je svaku ionako slikala druga osoba. njena je ulica bila u smeđe-crveno-narančastim jesenskim tonovima. sa svake se strane nalazilo visoko drveće i starinske ulične lampe. čitav je asvalt bio prekriven raznovrsnim otpalim lišćem. naravno, visoko nad ulicom sipila je kiša. nazirale su se i kuće kroz guste krošnje drveća, te nekoliko starih auta. ipak, najzanimlivije od svega bila je sjena na kraju ulice. stvorenje na četiri noge, potpuno smireno i sakriveno od pogleda. vuk, naravno. ipak je i on velik dio nje.



duboko je udahnula, odmakla se od vlastite priče još nekoliko koraka, sjela i zagledala se ponovo u zidove. i dok se ona tako divila svijetu kojeg su ona i još mnoge umjetničke duše zajedno stvorile, s druge strane prozorskog stakla, kiša je tiho nastavila padati.

It feels good to be home.. finally.

petak , 30.07.2010.

uklapa se. pustite ju dok čitate. ;)



kad je tog jutra otvorila oči, znala je da nešto nije u redu. nešto se promjenilo. big time. kao prvo, prozor njene sobe bio je otvoren, a ona ga nikad ne ostavlja otvorenog. nikad. jednom je davno imala tu naviku, ali ta su vremena prošla. ostala su daleko iza nje i ona više nema nikakve veze s tim. otišla je iz tog svijeta i zatvorila prozor za sobom. zauvijek. pa ipak, činjenica da je upravo sada otvoren, govori dovoljno sama za sebe. iako ona toga još nije svjesna. nakon nekoliko minuta zbunjenog blejanja u prozorsko staklo, pažnju su joj privukli zvukovi.. tup. tup. tudup. tapatap. kiša. činjenica da na vlastitoj prozorskoj dasci nakon toliko vremena čuje kapi kiše toliko ju je zabezeknula da je ustala iz kreveta ko da ju je ošinuo grom. u dva se koraka našla pred prozorom i ponovo ostala bez teksta. umjesto dobro poznatog parkirališta i nešto udaljenijih garaža na koje se već bila navikla, pred nosom joj se našlo drvo. visoko, zdravo i bogato zelenim lišćem. trešnja. kristalne su se kapi odbijale od tamne, smeđe kore i padale dolje na travu. zatvorila je oči. sjetila se. to joj je drvo bilo mnogo poznatije od bilo kakvog parkirališta ili garaža. na tom je drvetu odrasla. i polako, uz tiho mrmorenje kiše počele su joj se vračati slike svega onog što se krije iza te stare trešnje. velika rijeka prepuna slapova i svi oni predivni mostovi preko nje, prekriveni zlatnim i crvenim jesenjim lišćem. sve one beskrajne šetnje ogromnim parkovima i onaj poznati prašnjavi miris vanilije pomješan svježinom koju donosi kiša. i ono najvažnije od svega, ponovo u svemu tome nije bila sama. u daljini je začula dobro poznato glasanje. njeni su vukovi ponovo bili s njom. i svi oni ostali koji su je nekad davno pratili zajedničkim stazama.. svi su se opet vratili i još jednom dokazali dobru staru (za koju će autor vjerujem uskoro počet tražit autorska prava, koliko puta sam ju citirala xD) a to je 'jednom bloger, uvijek bloger.' a tako će i ostati.





wellcome back souls from the past..

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se