LOLITA IS COMING HOME...(for now)
majka se prerano vratila sa posla
MAJKA MORA PRATI ZAKRVAVLJENE PLAHTE(ako ih vidi)
MAJKA PONOVO MORA GLEDATI UNISTENJE VLASTITE SLIKE
lolita se ispricava svojoj majci.duboko i ponizno lizuci krv sa poda,jecajuci u ponovoj agoniji
lolita je propala...jer...lolita voli gledati svoju krv kako se prolijeva,kako zove u posljednju izgubljenu noc...
danas je na raskrizju nasla crvenu ruzu koju je on ostavio...
lolita zivi,srce jos kuca za njega...jos se moli(kome?)
ona place(ponovo)slane su suze zaborava...nocas padaju kao nikada.ruke jos traze uporiste,prsti jos prebiru po mraku(Uzalud)
loliti je noc jedino sto joj je ostalo...osamljen mjesec nocas place gurajuci oblake zvijezdama.i mjesec je sam,ostavljen u velikom crnilu beskrajnosti
znas li?i zvijezde placu...cujem ih...
nocas ce serafini pjevati...nocas ce harfe blistati...
nocas umire posljednje zbogom crnom covjeku...
mjesec je jos tu...
jos place za njime...
trazi izgubljene snove
u torbi zaborava...
lolita cuje udaljenu svirku palih andjela...i zna...
taktovi urezani u kamen...poput njena srca...
postat ce epitaf na grobu od krvavog mramora...
lolita ce zatvoriti oci sutra...
sanjat ce o boljoj noci...
zeljet ce prostranstva iluzije...
lolita ce nocas...utonuti u laz...
u jednu nevinu laz-vjeru u bolje sutra... 19.09.2008. u 15:59 | 14 Komentara | Print | # | ^
(vermilion's dream)izgubljene rijeci nadrogirane lolite...
kao sto je i naslov rekao ovo vam pisem nadrogirana...ovo je mozda i posljednji put da vam pisem jer odlucila sam da nema smisla,zelim sve okoncati...
ovaj zivot(moj zivot)...PREKRIVEN CRNOM KOPRENOM...
... OTISAO JE...
(kao i svaki)
teske rijeci danas su odjekivale mojim umom...teske rijeci mojeg voljenog sada zauvijek izgubljenog...
on je odlucio-izabrao je nju...ja sam ostala u sjeni sama sa svojim suzama(kao i uvijek)
All I need to make it real is one more reason.
bio si moj zivot,nedovrsen... uzmi posljednji dah i vapaj duse...
sada si rana koja nezacjeljuje... (volim te)
...slomio si mi krila,potrgao svako pero,prerezao svaku zilu.pustio si krv da tece mojim ledjima jos opecenima tvojim dodirima...
nemogu bez tebe,nezelim...boli me,bolis me ti,boli me ona...
zasto nemogu biti sretna?zasto nekoga vjecito moram zvati greskom?zasto si ti?(volim te)
dali znas,opet sam se vratila na staro.carobni prah opet je ucinio svoje.ponovo ga osjetim u mozgu,zilama.ponovo dobro poznata otupljenost i ukocenost,sve je ponovo tu (jedino ti nisi)
bila sam narkomanka,ti si bio moja droga...
...ostala sam narkomanka,ti si otisao...
...postala sam tvoja hipnotizirana lutka ukocena pogleda...
...privatni zombi svakog trenutka....
da jos te volim,gazi me
kazni me za svaki osjecaj
udari me za svaku prolivenu suzu
Opet osjecam poznatu bol I potrebu za pisanjme ali ovoga puta nemogu.neznam o cemu da pisem sve mi je vec odavno izgubilo smisao-ako ga je ikada I bilo…
Nevidim razloga da ispisujem ove rijeci ali moram.pokusavam sutiti ali moje rijeci vriste prodornim glasom,cujem ih kako odzvanjaju pozdainom moje podsvijesti,dozivaju me I proganjaju.lagano me vec sustizu I tjeraju na ponovno besmisleno trazenje necega cega vec odavno nema-smisla o meni o mom ionako izgubljenom zivotu…papir pohlepno guta recenice a njegov neutazivi apetit samo trazi jos.nekekao jes ve to postalo isprazno,jer ispisujem besmisleno redove po kozna koji put.ponovo se vracaju stare slike I nedaju mira.podrugljivo se smiju,osjetim ih.osjetim njihov otrovni pogled I dah koji przi kozu sve do kostiju.lagano se raspadam iznutra,postajem nista vise nego natruli les,zombi uhvacen u privatnom trenutku agonije.trpim nesto sto nemogu definirati,samo znam da boli,previse…lo se gusim u zivotu za koji sam mislila da je moj jer ni samu sebe ne prepoznajem.sto sam to postala?osjecam u zraku nekakav strah,nesto daleko a opet suvise blizu da pobjegnem.to je mracno I hladno a ja bespomocno stvorenje gledam u nemogucnosti da ista pomislim kaoli napravim.gledam kako se priblizava ruseci sve pred sobom.ponizno ocekujem kaznu maker,htjela bih letjeti!!nema vise nicega,samo primitivni obrisi bez imena.neznam kako da to promjenim,kako da to sprjecim ali vremena je sve manje I dolazi uskoro kraj,osjecam.sve oko mene se miejnja u moje vlastitio cistiliste-dizajn mog uma I proizvod mojih ruku.sve sam sama napravila,docekala otvorenih ruku,pomirila se stime,jedino sto mi preostaje osim ove boli koja mi jevec odavno navika.ona je nesto sto me oduvijek prati kao najvjerniji ako ne I jedini prijatelj.daje mi savjete I drzi me kada nemogu sama…
Bol-kako divna mala rijec,tako lijepa a tako bolesno okrutna.lijepa oput najljepseg cvijeta u proljetnom paklu predrasude sto se naziva zivotom.ispunjava svaki njegov prazan kutak I ubija dosadu.na sve daje drugaciji pogled,crno postaje bijelo a lijepo jos lijepsim.svaki dan je samo jedan korak blize.samo maleni kamen na putu koji vec ionako predobro poznajem.netreba mi nikakav putokaz jer jedini potreban imam u sebi,on me vodi poput slijepca pas vodic.sasvim ovisim o njemu maker hodala po bespucima magle ili nistavilu crne sume.tamo nema nicega osim hladnog glasa u pozadini moga mozga.prica nesto umu nerazumljivo ali vidljivo ocima.scene iz starih filmova moga zivota poput odvratne neonske reklame svjetlucaju u mom umu a ja ih prihvacam.prihvacam ih sa nekakvom bezrazloznom srecom I tuznim veseljem.smijem se sama sebi I svojim postupcima koji su me doveli na ovo-svijet bez imalo smisla I funkcionalnosti…sve je nesto a opet nista.svaka stvar s dobivenim imenom mijenja oblik a zadrzava hladnocu I okrutnost…
Zato I sada sjedim na kamenu okruzena davno umrlim vrtom.pod nogama osjetim mrtvo liscekoje susteci pjeva o kraju.kosturi mrtvih ptica objesenih na crnim granama crvljivih stabala I smrdljiva mocvara oko mene u svom mrtvilu-moj zivot-privatan pakao…
