*ANTONIO* R.I.P.
nas dvoje...igrali smo se ko klinci,natezali se,stipali,igrali badminton,sakrivali se po podrumima.izludjivali moju baku,tvoju mamu,tatu...gledali smo crtice zajedno...kao 10-godisnjakinja sam bila ludo zaljubljena u tebe(moj vlastiti leonardo di caprio:)
onda smo odrasli,poceo si na mene gledati kao na nekakvu klinku,sto za tebe i jesam bila(ipak 6 godina je velika razlika kad si u pubertetu zar ne?:) vise se nismo druzili...tada si upoznao svoje drustvo,poceo izlaziti snjima van a ja vise nisam toliko cesto dolazila kod bake...
onda si poceo sa travom,alkoholom,sve je bila cista nevina zezancija dok nisi otkrio heroin...propao si potpuno i kada su svi mislili da ti se blizi kraj izvukao si se...meni je bilo zabranjeno druzenje stobom.slusala sam svakojake price o tebi i onako bespomocna svaki put sam pobjegla umjesto da sam ostala...
ostavio si se igle,sve je izgledalo kao da ide prema boljemu...
no onda umro ti je otac...a ja opet nisam bila tu...
svaki dan si odlazio na njegov grob...
danas sam bila stobom...ostala sam do posljednjeg trena,dok i zadnja gruda zemlje nije prekrila bijeli lijes...brat ti je isto bio,drzao tvoju mamu,sad je sve na njemu,ostao je sam,bez oca,bez brata...
svi tvoji prijatelji iz osnovne i srednje su isto bili tamo.svi zbunjeni,uplakani,jadni...a nije ih bilo briga...
poput mene nisu bili tu kada su trebali...samo da znas,kupila sam bijelu ruzu za tebe.i ona je otisla u ponor zajedno sa tobom.jesam plakala sam,nisam se mogla zaustaviti a svi tvoji prijatelji su me gledali pogledom "tko je pak ona sada"? ali nisam se obazirala,nije me bilo briga...
ALI LJUTA SAM!!!
tvoj pogreb...APSURD!!!dosli su po tvoj lijes,potpuno bezosjecajno ga ubacili u kola kao da je rijec o vreci cementa! tako i sa vijencima.nije ih bilo briga sto presavijaju cvijece,guzvaju vrpce!!
a onda...govor nekog debilnog svecenika...da si to cuo mislim da bi se odvalio od smijeha ili bi plakao...potpuno hladne rijeci,napamet naucen tekst preuzet iz neke glupe knjige...prica o nevinosti,o vjeri,o bogu,o utjehi u molitvi...i tada sam plakala,ali iz srama...nisam mogla vjerovati da netko moze biti toliko bezosjecajan!!suze su tekle same od sebe,nisam ih mogla zaustaviti,niti sam htjela...kasnije je dosao orkestar.poceli su svirati neke pjesme,hladne poput leda,neki su se cak smijali!!nakon toga povorka je krenula...tvoja mama je jedva hodala i plakala,tvoj brat ju je pridrzavao...
i tako smo hodali,hodali beskrajno dugo,u ruci sam stiskala bijelu ruzu,moj posljednji poklon tebi...
dosli smo do groba,nista vise nego crna rupa!opet grubosti tupi zvuka pada lijesa u crnilo,ponovo isprazne rijeci idiotskog svecenika,jos malo forsiranog plakanja...
i onda red...red u kojem smo svi stajali da se po posljednji put oprostimo stobom i bacimo grudu zemlje...molila sam boga da vrijeme stane,da nikada nebude moje red ali je dosao...
odjednom sam na celu reda,teskog koraka se primicem i vidim bijeli lijes...nisam znala sto da ucinim,bolnim pokretom ubacila sam ruzu.grudu nisam htjela!nisam htjela prljati tvoj tihi dom...ali poceli su svi ostali,svtako ej ubacio po grudu,stvarajuci tanki sloj...kasnije su dosli grobari i zatrpali grob...stajala sam sa strane,plakala...
jednstavno vise nisam mogla...tako sam htjela zaboraviti...i heroin i iglu,nase uspomene,sve sam htjela zaboraviti ali nisam mogla jer gdje god da sam se okrenula vidjela sam smrt,bol i suze...
ali ovaj put nisi bio sam.ovaj put(posljednji put) sam dosla.otpratila sam te u tvoj tihi dom sa ponosom jer znam da tamo lezi covijek vrijedan svake suze isplakane ovoga dana...
molim te oprosti mi na mojoj gluposti,na kukavicluku sto nisam bila pokraj tebe kad sam ti bila najpotrebija...
