realistic
nitko ne razumije neshavcenog,izgubljenog u vjecnom trenutku ljubave agonije...
nitko nevidi bol koju trpi,niti krvave,nezacjeljujuce rane na ionako izmucenoj dusi...
posljednji dah zivota zarobljen u deformiranoj dusi smrti...
trenuci hladne samoce su sve sto mu je ostalo,onako trul i mrtav...
bol kao jedina suputnica na putu zivota pred sam kraj...
i ona ga lagano ostavlja,nema koristi od njega.nema vise zivota i srece da isise iz njega krvavim ocnjacima.cak i ona odlazi.ipak cemu se zamarati necime tako bezvrijednim??
a on tako sam nevidi posljednje trenutke srece,ako ih je ikada i bilo??
dali ih je bilo?
dali ih je vidio?
ili je to sve bila samo iluzija,zatisje pred buru?
konacan raspad duse i tijela ionako nepotrebnog i jadnog?
kao i smrt ruze...
tako lijepe,krvave boje...
bogate,pune mirisa opojnog poput smrti...
cak i njene latice odlaze,trunu,crne...
cak ni ona ne ceka bolje sutra...
jer ipak kome da se nada??
cak i ona je lijepa samo dok je mrtva,
zarobljena u staklu zivota...
