utorak, 22.11.2011.

It's like you're the swing set and I'm the kid that falls...

And I keep falling. Upravo se tako osjećam. Kao da padam na svaku ispriku, svako "molim te" i svako "ovo je zadnji put". Spremam se napisati ovaj post već danima i sada, kada sam konačno uhvatila vremena, riječi nikako da izađu iz mene, nisam više sigurna ni o čemu sam željela pisati. Zapravo jesam. Jedna pjesma i jedna knjiga.
Čitam Balaševića. Zapravo, "gutam" knjigu u nekoliko trenutaka. Sinonim za savršenstvo. Zapela sam za jedan poseban stih. Nisam mogla ne preslikati ga u vlastiti život, tako... prikladnog; "Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po rečima, kao po tašni, slučajno sam nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove. Znao sam da to uzima jednom zauvek..." . Zaista, jedna mala laž je dovoljna. I zaista, to uzima zauvijek. Možda nekim ljudima to nije dovoljno, ali meni je to potpuno dovoljno da probudi moju paranoju. Jedna jedina, nevina laž. Čak ni ne mora biti laž. Nešto slučajno, potpuno slučajno izostaviš iz priče. Svaku sljedeću riječ koju čujem od tebe analiziram do najsitnijih detalja. Jednom mi kažeš da ne ideš na kavu i onda, potpuno neplanirano odeš jer se nešto promjeni u planovima. I onda se ja pitam je li to bila laž ili su se planovi doista promjenili. I što ako je bila laž? Što ćeš mi još lagati? O tome s kim izlaziš? O tome što voliš? O tome što radiš, s kim radiš? I ono čega se najviše plašim, hoćeš li mi onda lagati i da me voliš? Dakle, znao je Đole što govori kad je pisao knjigu. Đole, da budem iskrena, uvijek zna o čemu govori. I ovaj put je imao pravo... "Laž je teška droga, sa te igle se još ni'ko nije skinuo."
Pjesma je najavljena već u naslovu. Radi se o P!nk i "I don't believe you". Poprilično stara pjesma, oko dvije godine ako se ne varam. Ne znam na koju foru, ali izvukla sam je neki dan na playlist. U naslovu je drugi stih pjesme. Prvi je naime onaj bitan; "I don't mind it, I don't mind at all...". Onaj koji mi pristaje kao saliven. Meni nikad ne smeta, uopće. I možda je u tome problem, možda je to razlog iz kojeg je sve ovo s Njom otišlo predaleko. Čini mi se tako daleka, tako strana, nakon toliko vremena provedenog zajedno. I to "volim te" koje smo, očito, isforsirale ili nešto... Kao da se već neko vrijeme izvlačimo na račun toga da se volimo. Onda naiđe onaj jedan stih zbog kojeg su moje misli nedorečene, a takav će ostati i ovaj post. Ostati će nedorečen jer stih završava upitnikom i ja tu više nemam ništa za reći. Na Njoj je da odgovori je li Pink u pravu kad kaže; "The passion’s there so it’s got to be right, right?"...

Voli vas vaša V :*

- 23:55 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2011.

It was never good, but somehow we survived.

Kako sam zbog produženog vikenda tek u srijedu krenula u školu, utorak poslijepodne provela sam u svojoj sobi, svakih nekoliko minuta izgovarajući "ne želim sutra u školuuu" kao neku mantru. Da, toliko sam djetinjasta, znam. :D I navečer sam konačno shvatila da je to neizbježno, bez obzira na to koliko ja puta ponovila da to ne želim.
Legla sam u krevet ranije, u nadi da će mi biti lakše probuditi se. I onda nikako nisam mogla zaspati. Već sam u glavi složila što ću sutra obući, kad stignem na kavu, koliko vremena imam za ovo, za ono...
Više nisam znala kuda sa sobom, a Ona nije odgovarala na sms. Onda sam krenula raditi ono što sam sama sebi potpuno zabranila- čitati stare poruke. Nevjerojatno je koliko se stvari vrati, koliko ti uspomena prođe kroz glavu zbog par riječi na zaslonu mobitela. Imam sve njene poruke, od prve do zadnje, čak i one od jedne riječi, čak i one koje mi je poslala kad još nismo bile zajedno. Sad mi se čini da je sve to negdje otišlo. Kao da se ohladila. Kao da sam se ja ohladila, a to je... praktički nemoguće.
Ni sa kim nisam znala, a onda je došla Ona. Jedina koja je znala sa mnom. Da, u meni je bio problem, uvijek je, možda je i sad. Spustila sam svoje godinama pomno planirane i građene zidove sa svim trnjem i ledom koje se vezalo po tim zidovima. I sve je to bilo nekako, ali nikad potpuno, nikad dovršeno. Nikad onako kako sam ja htjela, da pojednostavnim. No, bilo je nekako. Ona se puno trudila, ja sam se puno trudila, radilo se tisuću kompromisa na dan. I uspjele smo, nekako. Danas ne znam kako pobjeći od onog osjećaja tuge, od pomisli da bi se sve to moglo srušiti, da bi skoro dvije godine velikog truda i ljubavi mogle biti bačene u vjetar.
Svi se nešto ostavljaju, svi su sami sebi dovoljni. Popularno je biti "single". Zato jer je stvarno tako dobar osjećaj potpune slobode ili zato jer su ljudi postali previše lijeni i tupi da bi radili kompromise? Čini mi se ovo drugo. I zapravo je nekako tužno da je dotle došlo i da ljudi više ne cijene taj osjećaj pripadnosti. Više nitko nikome ne popušta, više nitko nikoga ne voli bez nekih interesa. I tim popularnim single ljudima je dobro. Flegma, ništa im se loše ne događa, ništa ih previše ne zanima. A onima koji se ubijaju od truda da njihova veza uspije, da osoba koju vole ne postane osoba koju su voljeli, oni dobivaju one druge karte. Ponekad, bez obzira na to koliko se trudili, nadali, kumili i molili, nikad ne dobiju što žele, stvari im nikada ne dođu na svoje. Oni koji ne znaju naći sredinu između toga da nekoga gušiš u vezi i toga da te stvarno nije briga, oni se spotiču o sreću na putu do posla. I onda je život pravedan? Nije.
Neke stvari nikad neće biti na mjestu. Ponekad je bolje da neke stvari tamo ni ne budu. Ljudi se mijenjaju, osjećaji se mijenjaju, ponekad se čak promijene na bolje. Sve što treba je malo obostrane volje i kompromisa, i puno ljubavi pa ljubavi mogu trajati čak i kad nisu sve stvari na svojem mjestu ili su na svojem mjestu, ali ne onakve kakve bi mi željeli.

I ne, to ne znači da sam odstupila od svoje ideje da je sve na svijetu crno s malo bijelih dodataka. Sive su samo moje nove čarape - sa crnim, malim srcima po sebi. :D

Voli vas vaša V :*

- 23:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Srpanj 2011 (10)

About a little black cloud...

Before you even bother asking, NO, I am not alright. I want out of this body and this mind.

Purpose of my life has a hazel coloured eyes. <3

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se