nedjelja, 29.01.2012.

Seventeen and still counting...

Prije nekoliko dana konačno sam proslavila i taj famozni sedamnaesti rođendan koji sam toliko dugo čekala. Nije bio niti blizu famoznome. Bilo je društvo i torta i svjećice i bili smo vani i... i ja sam čekala poruku samo jedne osobe. Ona se navodno ne ljuti, ali je očito zaboravila datum mog rođenja. Ne, nije mi čestitala rođendan. Nije mi se čak ni javila. Ni obratila jednom riječju. Sad je neka nova osoba. Krenula je dalje bez mene. Ima nekakav život, kakav-takav sa nekim novim ljudima koje je prezirala, mrzila i što sve ne. Kao da je postala licemjerna. Ne prepoznajem je više, a posljednji put kad smo se čule Ona je meni rekla to isto.
Kako je to moguće? Zar smo cijelo vrijeme bile daleko, koliko fizički, toliko i psihički, emotivno? Zar je moguće da je cijela naša priča bila laž? Ne, nije moguće. I ne znam kako to objasniti. Puno ljudi me i tu preko bloga i inače pitalo što nam se desilo. Ljudi koji su bili tu za nas žele neko objašnjenje. I ja se osjećam krivom i glupom što im ne mogu dati to objašnjenje. Ne znam kako sebi objasniti. I ne znam želim li objašnjavati drugima.
Znam da u posljednje vrijeme nije voljela sebe, nije voljela ono što je bila i što je postala. I znam da je željela nove ljude u životu, ljude koji ju ne poznaju, da može iznova graditi novu sebe. Ali nisam znala da građenje nove Nje znači rušenje mene. Rušenje NAS.
Oh, well... "People are people. And sometimes they change.", I guess.



Voli vas vaša V :*

- 23:52 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 22.11.2011.

It's like you're the swing set and I'm the kid that falls...

And I keep falling. Upravo se tako osjećam. Kao da padam na svaku ispriku, svako "molim te" i svako "ovo je zadnji put". Spremam se napisati ovaj post već danima i sada, kada sam konačno uhvatila vremena, riječi nikako da izađu iz mene, nisam više sigurna ni o čemu sam željela pisati. Zapravo jesam. Jedna pjesma i jedna knjiga.
Čitam Balaševića. Zapravo, "gutam" knjigu u nekoliko trenutaka. Sinonim za savršenstvo. Zapela sam za jedan poseban stih. Nisam mogla ne preslikati ga u vlastiti život, tako... prikladnog; "Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po rečima, kao po tašni, slučajno sam nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove. Znao sam da to uzima jednom zauvek..." . Zaista, jedna mala laž je dovoljna. I zaista, to uzima zauvijek. Možda nekim ljudima to nije dovoljno, ali meni je to potpuno dovoljno da probudi moju paranoju. Jedna jedina, nevina laž. Čak ni ne mora biti laž. Nešto slučajno, potpuno slučajno izostaviš iz priče. Svaku sljedeću riječ koju čujem od tebe analiziram do najsitnijih detalja. Jednom mi kažeš da ne ideš na kavu i onda, potpuno neplanirano odeš jer se nešto promjeni u planovima. I onda se ja pitam je li to bila laž ili su se planovi doista promjenili. I što ako je bila laž? Što ćeš mi još lagati? O tome s kim izlaziš? O tome što voliš? O tome što radiš, s kim radiš? I ono čega se najviše plašim, hoćeš li mi onda lagati i da me voliš? Dakle, znao je Đole što govori kad je pisao knjigu. Đole, da budem iskrena, uvijek zna o čemu govori. I ovaj put je imao pravo... "Laž je teška droga, sa te igle se još ni'ko nije skinuo."
Pjesma je najavljena već u naslovu. Radi se o P!nk i "I don't believe you". Poprilično stara pjesma, oko dvije godine ako se ne varam. Ne znam na koju foru, ali izvukla sam je neki dan na playlist. U naslovu je drugi stih pjesme. Prvi je naime onaj bitan; "I don't mind it, I don't mind at all...". Onaj koji mi pristaje kao saliven. Meni nikad ne smeta, uopće. I možda je u tome problem, možda je to razlog iz kojeg je sve ovo s Njom otišlo predaleko. Čini mi se tako daleka, tako strana, nakon toliko vremena provedenog zajedno. I to "volim te" koje smo, očito, isforsirale ili nešto... Kao da se već neko vrijeme izvlačimo na račun toga da se volimo. Onda naiđe onaj jedan stih zbog kojeg su moje misli nedorečene, a takav će ostati i ovaj post. Ostati će nedorečen jer stih završava upitnikom i ja tu više nemam ništa za reći. Na Njoj je da odgovori je li Pink u pravu kad kaže; "The passion’s there so it’s got to be right, right?"...

Voli vas vaša V :*

- 23:55 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2011.

It was never good, but somehow we survived.

Kako sam zbog produženog vikenda tek u srijedu krenula u školu, utorak poslijepodne provela sam u svojoj sobi, svakih nekoliko minuta izgovarajući "ne želim sutra u školuuu" kao neku mantru. Da, toliko sam djetinjasta, znam. :D I navečer sam konačno shvatila da je to neizbježno, bez obzira na to koliko ja puta ponovila da to ne želim.
Legla sam u krevet ranije, u nadi da će mi biti lakše probuditi se. I onda nikako nisam mogla zaspati. Već sam u glavi složila što ću sutra obući, kad stignem na kavu, koliko vremena imam za ovo, za ono...
Više nisam znala kuda sa sobom, a Ona nije odgovarala na sms. Onda sam krenula raditi ono što sam sama sebi potpuno zabranila- čitati stare poruke. Nevjerojatno je koliko se stvari vrati, koliko ti uspomena prođe kroz glavu zbog par riječi na zaslonu mobitela. Imam sve njene poruke, od prve do zadnje, čak i one od jedne riječi, čak i one koje mi je poslala kad još nismo bile zajedno. Sad mi se čini da je sve to negdje otišlo. Kao da se ohladila. Kao da sam se ja ohladila, a to je... praktički nemoguće.
Ni sa kim nisam znala, a onda je došla Ona. Jedina koja je znala sa mnom. Da, u meni je bio problem, uvijek je, možda je i sad. Spustila sam svoje godinama pomno planirane i građene zidove sa svim trnjem i ledom koje se vezalo po tim zidovima. I sve je to bilo nekako, ali nikad potpuno, nikad dovršeno. Nikad onako kako sam ja htjela, da pojednostavnim. No, bilo je nekako. Ona se puno trudila, ja sam se puno trudila, radilo se tisuću kompromisa na dan. I uspjele smo, nekako. Danas ne znam kako pobjeći od onog osjećaja tuge, od pomisli da bi se sve to moglo srušiti, da bi skoro dvije godine velikog truda i ljubavi mogle biti bačene u vjetar.
Svi se nešto ostavljaju, svi su sami sebi dovoljni. Popularno je biti "single". Zato jer je stvarno tako dobar osjećaj potpune slobode ili zato jer su ljudi postali previše lijeni i tupi da bi radili kompromise? Čini mi se ovo drugo. I zapravo je nekako tužno da je dotle došlo i da ljudi više ne cijene taj osjećaj pripadnosti. Više nitko nikome ne popušta, više nitko nikoga ne voli bez nekih interesa. I tim popularnim single ljudima je dobro. Flegma, ništa im se loše ne događa, ništa ih previše ne zanima. A onima koji se ubijaju od truda da njihova veza uspije, da osoba koju vole ne postane osoba koju su voljeli, oni dobivaju one druge karte. Ponekad, bez obzira na to koliko se trudili, nadali, kumili i molili, nikad ne dobiju što žele, stvari im nikada ne dođu na svoje. Oni koji ne znaju naći sredinu između toga da nekoga gušiš u vezi i toga da te stvarno nije briga, oni se spotiču o sreću na putu do posla. I onda je život pravedan? Nije.
Neke stvari nikad neće biti na mjestu. Ponekad je bolje da neke stvari tamo ni ne budu. Ljudi se mijenjaju, osjećaji se mijenjaju, ponekad se čak promijene na bolje. Sve što treba je malo obostrane volje i kompromisa, i puno ljubavi pa ljubavi mogu trajati čak i kad nisu sve stvari na svojem mjestu ili su na svojem mjestu, ali ne onakve kakve bi mi željeli.

I ne, to ne znači da sam odstupila od svoje ideje da je sve na svijetu crno s malo bijelih dodataka. Sive su samo moje nove čarape - sa crnim, malim srcima po sebi. :D

Voli vas vaša V :*

- 23:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.10.2011.

Weekend, I love you!

Dragi moji, biti ću kratka i jasna! Ja obožavam ovaj četverodnevni vikend, unatoč tome što me moja sjajna obitelj već dva dana navlači preko različitih groblja. Zapravo, ima nešto divno, onako spokojno u tim grobljima... :)
Anyway, nadam se da i vi uživate, barem napola koliko ja uživam i da ćete znati iskoristiti ovaj posljednji produženi vikend ove godine. :)
Javite mi kako je prošlo!

Ljubi vas sve vaša V. <3

- 15:41 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2011.

We all want the things we can't have

Image and video hosting by TinyPic

Ponekad se pitam je li to neko prokletstvo ljudskog roda. Kao da smo na nekim drogama, pa se svatko od nas, barem jednom u životu, zagleda u osobu koju toliko jako želi da to boli, ali - ne može ju imati. I još je sve pod kontrolom kad se radi o nekim plitkostima, nekim fizičkim privlačnostima i sl., ali... kad stvari dođu na razinu osjećaja, poželiš da se nisi probudio/la tog jutra kad ste se upoznali.
Najviše do čega sam ja došla u procesu "mrzim te" bilo je da sam poželjela da ju mrzim. I istog trena počela sebe mrziti što sam uopće mogla biti takva glupa kučka.

Pričale smo u ponedjeljak. Imala sam očajan dan i tih nekoliko desetaka minuta razgovora s njom i gledanja njenog prekrasnog osmjeha preko Skypea bilo je sve što sam željela taj dan. I cigaretu. I šalicu vruće čokolade, dobro.
"Hoću ić' spavatiii. Spava mi seee." - rekla mi je.
"Pa idiiii. :))"
"Ne, ne mogu. Treba mi cigareta prije nego što legnem" - napravila je neku 'I don't want this' facu.
"Pa onda idi pušiti." - odgovorila sam joj, smješkajući se jer me način na koji ona šizi ponekad prokleto nasmijava.
"Ali ne mogu na niti jedan balkon. A nisam sigurna jel' stara spava."
Sva umorna, nisam imala snage za to.
"Dođi na moj balkon. Idem i ja. :)"
"Dolaziiiim <3" - napisala je s velikim smiješkom.
Nagnula sam glavu na stranu ispred kamere, s facom 'nemoj me zezat' tak'.
"Nah, malo je prerano za ostvarivanje božićnih želja. :)"
"Besplatnih cigareta, misliš?" - nacerila se. Znala je da nije to.
"Ne govorim o cigaretama. Govorim o društvu." - namignula sam kameri. Nasmiješila se, pognula glavu i napisala: ":)".
"Uvijek želimo ono što ne možemo imati, zar ne?" - pitala sam ju, razočarana njenim kratkim odgovorom.
"Ne znam. Možda da, možda ne... :)" Podigla je glavu suznih očiju, pa je ponovno spustila prema tijelu.

I tako, nedorečeno i nedovršeno, s mnogo riječi koje ostaju visjeti u zraku završavaju moji razgovori s njom. Jednom ću dovršiti taj prokleti razgovor s njom. I niti jedna riječ neće visjeti u zraku. I onda će, kad je već tako umorna stalno, moći zaspati. Ali pokraj mene... :)

- 19:16 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2011.

Nakon svih ovih godina...

Već odavno nisam pisala ovdje i na kraju sam shvatila sa mi je ipak potreban ovaj blog. Potreban da kažem što mislim. Da to i pokažem. Da stanem iza onoga u što vjerujem. Da se maknem onoga što mi u životu ne treba.
Zanima vas što se dogodilo sa mnom od mog posljednjeg posta? Nestala sam, na neki način. Odmarala se, očajavala, plakala, potiskivala sve u sebe, vratila se kući i krenula u nove srednjoškolske pobjede. Trebalo mi je "mojih 5 minuta" daleko od svih. Ali nisam ih dobila. Ona se još nije odlučila. Približila mi se, ponadala sam se, a danas... dalja mi je nego ikada. Kako se osjećam? Ne znam. Nikako. Prestala sam osjećati kada je zadnji put otišla, čini mi se. Usamljena sam, tužna, umorna, potištena, ali bez brige, sve je pod kontrolom. Moja happy face maska je na svome mjestu.
Prije sam bila razočarana ljudima oko sebe. Danas, nakon svih tih godina, naviknuta sam biti krivo shvaćena ili neshvaćena. U redu je, zaista... :)

- 19:11 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 26.07.2011.

So what are you runnin' from?

Image and video hosting by TinyPic

Od sebe. Svega. Svih. Da, znam. Uvijek isti odgovor od nas uništenih. I istina je. Od svega bježimo. I pokušavamo naći sklonište i onda kad ga nađemo, okrenemo se i shvatimo da smo se sakrili u naručje čudovištu. U neki tuđi svijet koji nam je stran i neobičan. Iskreno, ne vjerujem u čudovišta, barem ne u ona oko nas. Ali da, vjerujem da postoje ona u nama. Ona koja nas izjedaju, tjeraju da radimo stvari zbog kojih se kajemo, zbog kojih tjeramo osobe koje volimo od sebe. Ali ona nisu naš glavni problem. Mislim da nas više od naše duše brine duša osobe koju volimo. Barem je mene više brinula. I onda sam mislila da bi bilo pametno nekako se nagoditi s njenim čudovištem. Moja duša za njenu, right? Da, to je bio dogovor. I ja sam bila sigurna da je sve sređeno. Kako naivno. Tada još nisam znala da se s čudovištima ne sklapaju dogovori. Ni sa svojima ni sa tuđima. Jer bez obzira na to što mi ponudimo, oni će svejedno uzeti dušu. Jer su čudovišta, da. I koliko se god ja uporno trudila pronaći način da spasim to što je ostalo od njene, čini mi se da svaki put kad dođem s ponudom, od čudovišta dobijem samo jedno veliko "fuck you!". I znam, sad zvuči pomalo smiješno, da. I pomalo gubim nadu, da.
Dugo vremena sam mislila da se to dogodilo postepeno. Zbog svega što sam prošla u životu. To da sam postala čudovište. Ali onda sam shvatila da se to dogodilo odjednom, jednog dana, zbog odluke koja nije donesena tako naglo. Postojala sam ja i čudovište. I onda smo jednog dana postali jedno. Ja sam postala čudovište, ono je postalo ja. I više nije bilo mene. Ostalo je samo ovo danas, čudovište. Neprihvaćeno, neshvaćeno. Tog jednog dana sve se okrenulo, u tren oka da nisam ni primijetila. Tog sam dana odustala od života. Danas odustajem od sebe.

- 20:33 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2011.

Image and video hosting by TinyPic

- 23:28 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2011.

Image and video hosting by TinyPic

- 14:42 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2011.

'Cause it's not important anymore, is it?

Svake noći sjedim budna na prozorskoj dasci. Uvijek misleći na jednu stvar. Što ako me nikad ne upoznaš? Ne mene koja nikad ne skida osmjeh s lica, koja voli nagnuti čašicu i uvijek nasmijava društvo. Ne mene koja te odgurne od sebe svaki put kad mi stojiš preblizu jer "što će ljudi reći?". Ne mene koja pred svima šuti o svome odnosu s tobom. Ne mene koja miče glavu u stranu kad me pokušaš poljubiti. Onu mene u koju nisi zaljubljen. Onu mene koja nije zaljubljena u tebe.
Hoću da upoznaš onu koja ponosno stoji pokraj tebe na fotografijama. Onu koja više od svega voli grliti te i držati za ruku u mraku. Onu koja ne bi imala ništa protiv živjeti s tobom. Onu koja te voli ljubiti. Onu koju grliš kada mi suze skliznu niz lice. Onu koja se teško natjera da se oprosti s tobom i zalupi vratima tvog auta. Onu koja se smiri samo kad glavu nasloni na tebe, i sluša kako radi to tvoje malo srce, dok joj ti držiš ruku oko struka. Onu ispred koje stojiš i kad spustim glavu, onu koju moliš da te pogleda. Onu za koju se trudiš da ne primjeti koliko te boli kad tvoju ruku dotaknem upaljenom cigaretom. Onu koju grliš kad to napravi jer znaš da mene boli sto puta više. Onu koja ti neda da odeš i koja obožava ljubiti tvoj vrat. Onu koja ti prolazi prstima po trbuhu kad te ljubi samo da bi osjetila tvoj osmjeh usred poljupca. Onu u koju si zaljubljen od prvog dana. Onu koja je u tebe zaljubljena od prvog dana. Onu koju je strah to naglas izgovoriti. Onu koju izluđuješ jer si najbolji dečko kojeg je ikad upoznala. Onu čiji nisi. Onu koja nije tvoja. I koja vjerojatno to nikad neće ni biti.
I nekako mi se sad čini da ti je dojadilo sve to. Dojadilo ti je da si moj najbolji do sada, a ja tvoja najgora do sada. I sad bih sve ponovno, kunem se, drugačije. Bila bih sve tvoje, baš kao što si ti sve moje. Ali sada je prekasno za to, zar ne? Trebala sam to izgovoriti davno prije. Oprosti mi. Volim te.

- 00:58 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Srpanj 2011 (10)

About a little black cloud...

Before you even bother asking, NO, I am not alright. I want out of this body and this mind.

Purpose of my life has a hazel coloured eyes. <3

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se