u agoniji
Znam tako mnogo ljudi koji se ovako osjećaju kroz cijeli svoj život... ovo je pjesma za njih, malo poduga i patetična, ali nema veze, to nam svima ponekad treba... (a ti meni ne daj da se ikada ovako budem osjećala):
Znam da smo bili savršena romansa
i možda ću jednog dana pričati to
stara već, izborana, unucima svojim.
Otkrio si puteve u meni
za koje ni sama nisam znala
i uz osmijeh si me njima vodio.
Možda ćemo jednog dana
(koji neće biti danas, ni sutra,
niti dok je još dovoljno rano
dok je još tako premalo kasno)
možda ćemo poželjeti povratak.
Vratiti se u tvoje oči,tren prije
nego što ih zatvoriš zauvijek.
Ali zemlja se vazda okreće
i kroz dane idu tihe godine,
a korake koje smo ostavili na pijesku
davno je isprao onaj topli južni vjetar
koji je nekada mrsio naša obećanja.
I ruže koje si mi nekada nosio
crveni su sada pepeo,
a ceste kojima smo hodali
je davno prekrio vrući, crni asfalt.
Nema više hladovine
pod kojom smo se voljeli.
Moj najdraži,nas sada nema,
a tijela nam još hode svijetom.
Možda ću pričati djeci svojoj
ili djeci njihove djece
(a njihova krv neće biti tvoja)
kako sam ti zimi grijala promrzle prste
(svojim tijelom više nego dlanovima)
i kako si se nekada smijao
mojim tada bezopasnim strahovima.
Možda ću im pričati o nama
prije nego postanem crveni pepeo.
Evo, uhvatila sam trenutak da vas posjetim svih... nadam se da će se to događati malo češće, pošto je prošlo dosta dugo od mog zadnjeg posta...
Pozdrav i zagrljaj svima!!!
Vaša ADC
ostavi trag… (16) | printaj. | x | ^
