Možda
Možda se nikad nismo trebali ni sresti.
Možda je svijet znao bolje nego mi
kako krajnost u krajnost ide
i kako ćemo jednog dana otići
iz krajnosti ljubavi u krajnost mržnje.
Možda se nikad nismo trebali ni sresti.
Možda postoje neke druge staze
na kojima ćeš iskušati svoje tabane
jednom kad prijeđeš preko mojih
i ostaviš blatnjave stope sjećanja.
Možda se nikada nismo trebali ni sresti.
Možda su naše duše previše slične
i previše stvorene jedna za drugu
previše oblikovane u istim vjetrovima
da bi mogle obitavati u istim pustinjama.
Možda se nikada nismo trebali ni sresti
i možda jednom budemo lutali daleko
usamljeni od nas, bez izlaza odande
zapamti - uvijek imaš puteve stare
kroz mene, sigurno i čvrsto utabane.
Možda se nikad nismo trebali ni sresti.
Možda će nalet bure jednom odnijeti,
moju dušu sa ostatcima tebe, daleko,
gdje krik galebova neće uznemiravati
krikove naše nekad voljene praznine.
Možda se nikad nismo trebali ni srest,
a možda smo trebali, upravo ja i ti, mi.
Možda da naučimo što smo već znali,
a možda da zaboravimo zaboravljeno.
Možda bi bili jadni da se nismo sreli.
@edit 25.11.2009. u trenutcima inspiracije potaknute jednom meni bliskom životnom pričom....
Ja znam da se nismo trebali sresti,
ali u sebi vučem sokove tvoje
od one prve noći, prelivene rosom
rane jeseni, pamtim usne tvoje.
Ja znam da se nismo trebali sresti,
kletvo moja, boginjo prokleta
i u stihovima previše punima tebe
ja kunem se - doć će osveta.
Ja znam da se nismo trebali sresti
ali eto, ipak za tobom lutam
i sretneš li igdje bohema samog
šlušaj ga - to ja ti šaputam.
Ja znam da se nismo trebali sresti,
ali još pun sam prodane tebe
i tragovi tvojih zubi su na mojoj koži...
i tvoj dodir još me zebe.
Ja znam da se nismo trebali sresti...
ali ovdje stojim, molim boga
ako poznaje kraj svih zima mojih
da vrati me do trona tvoga.
(pisano u muškom rodu, ako niste primijetili, za čovjeka koji nikad neće biti izliječen svoje čežnje)
(all rights reserved - ADC)
ostavi trag… (32) | printaj. | x | ^
Zamisli
Zamisli da ima usne kao ja
kako bi takve ljubio usne?
Zamisli da imam oči kao ja
bi li podnio doline im puste?
Zamisli da ima dodir kao ja
bi li joj tijelo za dodir dao?
Zamisli da ima želje kao ja
da li bi joj ih ostvariti znao?
Zamisli da ima ime kao ja
no kako bi takvo volio ime?
Zamisli da ima smijeh kao ja
da li bi se meni smijala njime?
Zamisli da ima pogled kao ja
a ne poznaje tvoje duše zime.
Zamisli da tebe ljubi kao ja...
... ne, samo to ne smije...
(all rights reserved ADC)
Tako su kratki postali dani... jeste li vidjeli?
vraćam se kući iz škole i shvatim da je već suton... kad prije?
Ovo vrijeme prebrzo ide...
(edit nakon posjeta Didi)
E, sad... htjela bih ti reći još neke stvari, osim toga da je dan kratak, ali znam da te neke stvari već znaš. Ti to možeš pročitati iz moga glasa, svaki put kad izgovorim tvoje ime i iz svoje krivnje, svaki put kad izgovoriš moje.
Htjela bih ti reći, na primjer, kako je svaka moja ljubavna pjesma nastala pod jednim tvojim pogledom koji je trajao nekoliko sekunda.
Ja. Ti. Ono veliko stablo u botaničkom vrtu u Zagrebu. Sve zeleno. Proljeće.
Rekla sam ti da nema šanse da izgledaš niži nego što jesi. Bila sam ti tako blizu. I podignula sam pogled da bi samu sebe uvjerila da jesi toliko visok.
I tako. 3 sekunde. Jedan pogled. Tako mnogo pjesama.
I te oči me još dan danas progone. Plave kao more na jednoj plaži ovdje koju možda nikad nećeš vidjeti. Imaju i pijeska u sebi, jer to je pješčana plaža. I samo ona ima more te boje.
Ona i tvoje oči.
I 3 najdragocjenije sekunde moga života.
ostavi trag… (20) | printaj. | x | ^
Kad nekog ima koliko nas ima
Kada nekoga ima koliko nas ima
uz sav trud teško nam je ne biti
I dajući zadnje atome svoje snage
mi ne možemo prestati postojati.
Kada nekoga ima koliko nas ima
teško je biti a da drugo ne biva
jer smo se previše isprepleli
i previše, baš previše nas ima.
Kad nekoga ima koliko nas ima
ne želimo biti bez da drugo bude
jer jedno bez drugog nas nema
koliko nas ima kad nas ima.
ostavi trag… (17) | printaj. | x | ^
Neruda
U noćima poput ove, ja sam Neruda,
Jer dok je kiša nekada znala padati
držala bi ruke na tvojim dlanovima
i tražila da me držiš dok posrćem.
Sjećam se, u noćima poput ove
kad činio si se korakom do beskraja
zaklinjala sam se nijemim riječima.
Stara se osjećam bez tebe, tijela mlada,
utopit ću se noćas u ovim stihovima.
Noćima kao ova, prazninom ispunjena,
razmišljam o tome kako želim, tiho,
leći kraj tebe kao što ležala sam nekada,
slušati kapi kiše na ovim prozorima
staklenim barijerama prema stvarnosti.
Poželim, sjećajući se tvojeg osmjeha
prestati na jednu noć biti Neruda,
položiti ruke na izdajničke dlanove
i postati opet, kraj tebe – ja.
(all rights reserved, angels do cry
ostavi trag… (32) | printaj. | x | ^