Ovo ne znači da je gotovo...

Ovo je samo post koji izdajem da ne zaboravite da znam pisati, bilo bi šteta, zar ne? :)
Dakle, vjerojatno se pitate koje me to crne misli obuzimaju i što je to tako strašno da se bojim hoću li preživjeti. Ne mogu vam dati direktan odgovor jer toliko poštovanja imam da ne želim da cijela nacija zna.
Ali eto, ljudi znaju čitati između redaka. Tome shodno, darujem vam jedan tekst. Uživajte.

Mama je često radila.
Dim što se uvijao oko njenog lica ju je nekako uspio posjetiti na to, samo tu jedno misao. Sjećala se kako je jednu Badnju noć plakala jer mama ne može biti s obitelji na Badnjak. Mama je morala raditi. Uistinu je žalosno kako ljudi ne vide koliko se drugi trude za njih. Ona je to uvijek vidjela, znala je da mama radi da bi njima bilo lakše, da bi mogla kupiti knjige za školu, odjeću, pa i hranu... sve to. I njen brat je to vidio, pa su se njih dvoje držali zajedno, jer nisu imali nikoga osim jedno drugoga.
Imali su tatu, naravno.
To je baš duga priča, znate.
Tata je često radio.
Ta je misao došla sa idućim dimom koji je poletio oko njenog lica, uokvirivajući ga kao što neki stari gipsani pozlaćeni okviri to rade bakinim goblenima. Sjećala se kako ni ona ni brat nisu nikad potpuno shvatili zašto odrasli moraju tako mnogo raditi. Tata je bio pesimist. Tata nikad nije shvaćao koliko drugi rade za njega, pa je od drugih tražio sve više i više. Odnosio se prema svima njima kao dvorjanima, ponašajući se kao da je on jedina osoba koja doprinosi kućanstvu. Možda nije uvijek bilo tako, ali tako se ona sjećala. Mora da je bilo drugačije prije tatine ozljede. Bio je fizički radnik - što bi vam se reklo, fizikalac - i ozljeda ga je bacila u krevet na dugo vremena. Jednom kad je izašao iz kreveta, vratio se - unatoč strogim preporukama doktora - natrag na posao. Uisitnu zadivljujuće od njega, uistinu jest, ali sve to je donijelo neke druge stvari.
Valjda je tata počeo misliti da je on tu najveći patnik. Ljudi imaju tendenciju misliti da su najveći patnici. Tata je tražio sve više i više od njih. Jednako tako je tražila i škola. Jednako tako je tražilo i društvo.
Jednako tako je od tate tražio neki drugi porok.
Jednako tako se od njih tražilo da se brane.
Ali obrana nije laka kad ne znaš za što si napadnut.
Bacila je cigaretu u wc školjku i osjetila kako joj se mišić lijevog obraza trza. Jedan tik što ga je dobila prošlu zimu, kada je bila uvjerena da će preživjeti.
Uvjerenja su jedna od glupljih stvari u čovjekovu životu. Uvjerenje da se ljudi mijenjaju, uvjerenje da se situacije mijenjaju.
Uvjerenja te prva izdaju. Zatim slijede ljudi, pa ti sam sebe, zatim nada. Nada ne umire posljednja, već predposljednja. Posljednji umire onaj tko se nadao.
Dakle, tu prošlu zimu je bila uvjerena da će preživjeti. Sad je već i sama nada bila na izdahu.
Kao i toliko puta ranije, zaputila se kući, znajući da počinje još jedna bitka, unaprijed izgubljena.

Bilo joj je žao samo jedne stvari.
Nije imala novca za cigarete.

29.10.2009. u 15:12 |

ostavi trag… (26) | printaj. | x | ^

Dragi moji blogeri.... (oproštajno pismo)

Zbog poprilično zajebane situacije u mom životu, svaki dan ću stavljati natuknice da sam još uvijek živa (da, doslovce živa), možda svaki drugi, ovisi. Ugl, ako više od tjedan dana ne bude natuknice, nek vam ostanem u lijepom sjećanju :)))

(Ne, nisam suicidalna, ako vas zanima. Da se mene pita, živjela bih zauvijek ili umrla pokušavajući, ali neke stvari - kao okolinu - ne možemo kontrolirati. Vi znate tu moju boljku i svakodnevnu borbu za živu glavu od samih početaka, nadam se da će vam je Niki objasniti ako vas bude zanimalo zašto nema natuknice više od tjedan dana.)

Pozdrav, ljudi! Volim vas sve!


Za početak:

21.10. Amen I, I am alive!!! :)))

23.10. Ne može mi nitko ništa, kažem vam ja :P tvrdi sam ja orah (P.S. brate, vraćaj se doma! :))) )

24.10. Živa ;) I samo da znate da opet imam svoju Osobu kraj sebe i zbog toga sam odmah barem tri puta više živa nego li što sam do sada bila :))))

Evo neki stihovi da vam malo razbiju monotomiju mojih natuknica. Ne znam koliko će još trajati ovaj post, ali ne dam se :))))
Ova pjesma je nastala jako, jako, jako davno kad sam proživljavala nešto slično ovome, i sada mi savršeno odgovara:

NJEŽNO
Hodaj kroz mećavu
kao kroz proljetno cvijeće,
ne misli da prestat će
kad znaš da neće.
Ne dopusti da ti led okuje stopala,
ni kad misliš da zima je gotova.

Nestat će ubrzo hladnoća,
čak i ako bude tu,
stopit će se s tobom,
kao u nekom snu.
Ubrzo ćeš u snijegu tražiti hlad,
mislit ćeš da sve je – proljetni mraz.

26.10. Živa. ''Opsadno stanje'' ne bi trebalo još dugo, ali tko bi ga znao....

28.10. moglo bi se dogodit i da danas nesto cak napisen, nikad se ne zna... Nina, ziva sam ;)

21.10.2009. u 14:51 |

ostavi trag… (18) | printaj. | x | ^

Bues poluprospavane noći

Sanjala sam kako vrištim, i sanjala sam tebe i tvoga brata. Jednom od vas sam držala glavu iznad vode dok se nisam sama ugušila. Sanjala sam i Vladimira Putina. Ubij me, ali tu metaforu ne znam objasniti...
Gledam posudicu punu spajalica na mom radnom stolu. I nju sam sanjala. U snu je bila prazna, ništa nije ostalo u njoj.
Ti skupljaš spajalice, sjećaš se?
Čudno mi je kako hladnokrvno pišem ove redove... uistinu, nije više ništa ostalo. Baš ništa. Ni jedna spajalica.
Prije nego sam to sve sanjala, napisala sam neke stihove, to mi dođe umjesto vrištanja i bacanja šake spajalica u smeće. Vrištanjem si uništim glas, a spajalice mi trebaju za referate i seminarske radove, pa neće mi zbog tebe školovanje propasti...
Ali ne znam gdje ću sa Putinom, to je ono što me zapravo muči cijelo jutro...
Evo vam moj blues poluprospavane noći:

I.
Kaže Gavran - nikad više!
Kapu skidam, dragi Poe,
tako moja duša diše
takvu ti poznam bol.

Kaže Gavran - nikad više!
- i pred vlak se Ana baca,
te su boje crne kiše
ovog umorog stranca.

Kaže Gavran - nikad više!
Tako sada vrištim ja,
takve stihove pišem
takve barem pisat znam.

Kaže Gavran - nikad više!
Romeo otrov pije,
a Julija diše, diše,
netko se iz publike smije.

Kaže Gavran - nikad više!
Kapu skidam, dragi Poe,
šapući mi tiho, tiše:
''Quoth the Raven - Nevermore!''

II.
Hajde da se još večeras rasipljem stihovima
Da još jedan put budem... to, pjesnik.
Ovo nije posljednja pjesma tebi pisana
jer nema ih mnogo kao što ti jesi.

Da izliječim slomljeno srce,
ja sad ga idem lomiti opet
i tako u beskraj dok ne pukne.
Jednom nekom popustiti mora
grumen leda 'mjesto moje duše
i ovi moji hramovi od boli
- moje kule sada se ruše!
Nisam večeras vidjela zvijezde,
ni jad ni tugu osjetiti ne mogu.
Hodam bez koraka, ravnoteže
kroz maglice rasute po molu.
Bol je uvijek najbolja muza,
bol me hrani, daje mi zrak
i samo do osmjeha tužna
znam da to sam prava ja.
Spalit ću riječi rečene nekad,
uvrede teške, dobro ih znaš,
i sama, sama kao i prije
prošetati mojim dolinama sna.
Ti si trebao nekog poput mene,
ali tebe nisam trebala ja,
prelagano sada idem dalje
korak naprijed maskiran je u pad.

Čemu nebesima teže neki?
Bila sam gore - baš posebno ništa.
Samo oni što na zemlji su sretni,
razumiju riječi ovog pjesnika.


III.
Znam da diše, znam da živi
i to je sve što trebam znat.
Imena ne znam, nit' se krivim,
jer ime, duša - to je prah.

Zaklela se jednom, dvaput,
odnese to život i jad
- dušu sam davala u zakup -
ne, ime ja ne moram znat!

Bojim se samoće, to znaš,
samo nje se bojim ja,
tako noćas sama sam baš,
hladno je, ne dolazi san.

Čeka negdje il' ode već,
ne zanima me tko je taj
Al' hladnoća kad počme peć
mom vratu treba njegov dah.

IV.
Netko gradi stepenice u nebo,
baš se pitam čemu to,
bude li dovoljno gore gled'o,
brzo će htjet dolje doć.

(all rights reserved - ADC)

17.10.2009. u 10:14 |

ostavi trag… (19) | printaj. | x | ^

Negdje u vremenu...

Negdje u vremenu ću te pronaći,
zaklinjem se svojim životom,
negdje gdje nema osude,
gdje nema svijeta
i nema zakona
koje dužni smo slijediti.
Ondje ću te pronaći.
Gdje nema straha i nema izlaza
iz agonije u koju smo upali,
gdje nema sjećanja, nema razloga,
negdje u vremenu
gdje nema nikoga.
Negdje u vremenu ću te pronaći
gdje pjesme ne nastaju iz stihova
gdje možemo zaboraviti grijehe
koji to nikad nisu bili.
Negdje gdje su livade zelene
a narančin sok ne peče
otvorene rane na našim rukama.
Negdje gdje smo samo ljudi
bez pečata okoline,bez izgleda,
bez osuda, bez očekivanja.
Negdje u vremenu ću te pronaći
gdje su noći tople, a ulice prazne,
gdje znamo odakle nam ovo
što držimo u rukama
oprezno kao suhi pijesak
ovog ljeta, u ekstazi življenja,
hodanja po rubu litice,
vječno gledajući dolje
i natječući se tko će prvi skočiti.
Negdje u vremenu...
ništa se neće promijeniti.

(all rights reserved - ADC)

09.10.2009. u 15:32 |

ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^

Meni ne treba ništa, draga moja

Kao da već je proljeće,
zabuni me sunce koje ujutro miluje
još usnule obraze.
Šalica kave, savršena utjeha,
njegujući stara neželjena sjećanja
uskoro će kasni listopad.
Tabani gaze lišće bez života,
nekad sam u tom zvuku čula
nečije nepoznate korake...
Stranac, neznanac, prijatelj,
kojim imenima sam te nazivala
u nekim davnim pjesmama...
...uskoro će kasni listopad.

Postoji nešto važno što mi se dogodilo prošlog listopada. Tada sam po posljednji put rekla da sam zaljubljena u nekoga znajući da to nije istina (istina je da sam rekla da ga volim znajući da to nije istina)... mjesec dana kasnij je bio kasni studeni i onda se sve složilo... neka uvrnuta sudbina nas stvarno zna pretvoriti u budale.... sretne budale ;)



Kada odeš izvan postojanja,
a ja budem stajala na istom mjestu
i ista mi rosa bude padala po kosi
mirišući isto ono more
na istoj onoj obali
istog onog sela
istog onog otoka
istog onog prijateljstva
iste one umjetnosti
istog onog osmijeha
istih onih pogleda
samo jedna stvar me zanima...
...hoćemo li se vratiti ikada?
....
....
....
....
....
Zapravo, , zanima me hoće li moj pas i tada jednako smrditi, ali bilo je šteta uništiti ovu pjesmu...


(all rights reserved - ADC)

09.10.2009. u 15:04 |

ostavi trag… (25) | printaj. | x | ^

voljenom neznancu

tko je tamo
čujem tapka netko nogom
ispričajte me nepozvani goste
pomalo sam mamurna
izmorena
vrućicom pogođena
smislenih riječi nemam
večeras za vas

no sjednite
hoćete li čašu vina
nekoliko gutljaja skepticizma
rumenog ove godine stvorenog
iz najboljih vinograda
mog nepovjerenja
osjećajte se kao kod kuće
večeras sam sama doma

vaš glas me podsjeća na nekog
neznanče plavih očiju
uistinu taj sam osmjeh vidjela prije
jesmo li se sreli negdje
od dodira mi vašeg bridi koža
već doživjela sam to
i vaš glas je tako opojan
dok točite mi novu čašu

ispijam ljubav s vaših usana

(Točka za kraj. Da bude interpukcije.)

(all rights reserved - ADC)

04.10.2009. u 23:23 |

ostavi trag… (23) | printaj. | x | ^

Idemo

Idemo gledati kišu na moru
kratere kapljica što paraju svijet
tako mi se večeras ne ide doma,
a samo ondje mogu biti.
Zapali taj lampion, večer je za putovanje
Negdje daleko, gdje neće nas naći
Nikada.
Imaš li u džepovima išta
ili ćemo, kao junaci nekog filma,
bez prebijene pare u svijet?
Nema veze, samo idemo, večeras,
ja i ti.

...............................................................

Pogledah u tebe
tako težak put
leži ispred nas.
Otkucaji sata,
samoća grebe
oduzima dah.
nokti na koži
hoćemo li moći
želiš li zauvijek
ostati mlad?

02.10.2009. u 19:05 |

ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^

Now let me take it, it's better for you, somwhow we'll make it cause that's what we do...

Sada stojimo još neko vrijeme,
dok se vrijeme ne pretvori u gust zrak
našeg prokletog postojanja
od dana prošlog studenog,
kad su se pokrenuli kotačići
karmičkog uređaja
i istrošenih metafora...

Sada stojimo još neko vrijeme
dok se shvatim kako se hoda
lijeva-desna, lijeva-desna...
i tako dalje, kao mala djeca...
možemo li sada samo stajati?

02.10.2009. u 17:28 |

ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se