Nabacane misli...

Sretan rođendan mom najdražem (a usto i jedinom, pa nemam ni izbora) čupavom bratu koji je sad negdje u gornjim sferama lijepe naše i svađa se s knjigom iz matematike...
Rođendan je lijepo okrugli sa dva desetljeća u sebi, dana je svećano zakoračio u prvu godinu trećega. Ah, brate, a kao da sam te jučer nagovarala da pustiš kosu...
Evo jedna za njega:

Dvadeset je prošlo ljeta,
treptaj tek, zagrljaj, jedan tren,
kao da nikad nije ni bilo
kao da nisi bio mlad i lijen.
Da, lijen kažem, ne samo zbog rime,
sjećaš li se tko te odvlačio vani?
Kad bio si tužan ili slomljen,
na rub kreveta bi tvoga sjela
i slušala riječi, pažljivo birane.
Ma, razumjeli smo se mi i bez njih.
Znam ja.
Ali bio si lijen.
Mislim da si još.
Na neki drugi način.
Nema veze, braco, sve oprošteno ;)
Koju sam ti glupu recimo pjesmu (nešto što nije ni trebala biti pjesma) napisala za rođendan... a trebao bi 20.-ti dobiti nešto bolje... hahaha


Blues jedne neprospavane noći
darujem sada bijelom ekranu
počinjem vidjeti lica po njemu.
Ne, uistinu, prekasno je za kavu...
Daj se sredi, ne pričaj sa sobom,
ima još ljudi ovuda, negdje blizu,
možda ih ne čuješ, al' osjeti...
Kao što zvjer osjeća plijen...
Mirišu linije tvoga tijela
negdje daleko iza-ispred mene...

Misli tvore novu pjesmu,
pišem je žarom živog mrtvaca,
ne žaleći ni riječi, dodirom stvaram,
sve ono što želim stvoriti tebi.
Ne žaleći ni pokreta, samo prostora
svemira između nas.
Riječi, proklete bile, samo njih imam,
blagoslovljeni sposobnosti govora,
lupamo glavom o zid.

Kako simpatičan način da završim stih.

28.09.2009. u 22:30 |

ostavi trag… (22) | printaj. | x | ^

produkcija neproduktivnosti

Nema više riječi što ih imam za reći, a opet - moram pisati.
Nema više riječi.
Ja sam jedno dijete koje je odraslo u glavi. Ja sam jedna djevojka koja zna više od većine odraslih. Ja sam jedna djevojka koja negira svoje znanje većinu vremena. Ja sam jedna djevojka koja ima pet na petu planova i zna da neće posrnuti. Ja sam jedna djevojka koja ne ide naprijed s mladenačkim buntom, već smirenim smiješkom. Ja sam jedna djevojka koja je zaboravila koliko godina ima.
Ja sam jedna djevojka koja nije ništa propatila, a nagledala se dovoljno patnje za jedan život.
Ili barem ja kažem da nisam ništa propatila.
Upoznala sam neke koji kažu da jesam.
Ja sam jedna djevojka koja će živjeti onako kako ona želi, a iznenadilo bi vas koliko realno na taj život gleda.
Ja znam i to mi nitko ne može oduzeti.

17.09.2009. u 19:56 |

ostavi trag… (17) | printaj. | x | ^

we're just members of this game they called life and no one says it's fair....

Najdostojanstvenije suze koje je svijet ikad vidio.
Ležala sam sinoć u krevetu, na leđima, s jednom rukom ispod glave, a drugom položenm na trbuh. Čudna navika koju imam već godinama, da samu sebe češkam po trbuhu kad mi je loše. Uisitnu čudna navika.
Oluja je došla brzo, u trenu, munje su bljeskale, a gromovi udarali tako jako da su se zidovi tresli. Kiša je lijevala, ne kao iz kabla, već poput otrovnih strelica, tako silovito da bi se okladila kako je mogla zarezati nečiju kožu.
Te kapljice vode.
Do krvi.
Suze su došle same. Nisam ni primijetila, tako u polusnu, gdje plešu po mojim obrazima. Pomislila sam da su prsti, podsjećale su me na tvoje prste koji mi miluju lice. Nisam primijetila da plačem.
Počelo je od jednostavne misli.
Nije fer.
Oluja je i dalje bijesnila oko mene, kao da sam je upravo ja pozvala, da ispuca moj bjes na ovaj svijet, kad ja već ne mogu.
Tek tada sam primijetila da plačem, ako se to može nazvati plačem. Bez jecaja, bez uzdaha, bez treptaja, suze su same klizile iz mojih očiju.
Poput neke plemkinje, plakala sam bez riječi, plakala sam bez plača, samo su suze bile tu da dokažu da uistinu i jesam plakala.
Oluja je prošla jednako brzo kako je i došla, posljednja kap kiše je ispratila posljednju suzu. Nisam se natjerala prestati, samo su otišle.
Jutros sam shvatila za koga su bile.
Jer anđeli plaču, ove suze su za anđele i za svijet koji nije fer.
A ovaj post posvećujem:

Osobi, jer su ipak suze počele s njegovim rječima. Nije fer...
Didi , koji najviše od svih nas živi za anđele...
viam inveniam , koja je pomogla da svijet bude malo više fer...
Black Angel , koja mi je pomogla vratiti krila...

I svima ostalim koji razumiju...

14.09.2009. u 11:04 |

ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^

Počelo je to davno prije

... ali reći ću da je počelo otprilike ovu zimu, kad mi se negdje imeđu gutanja trećeg voltarena u pokušajima snizivanja količine (i to koje količine) boli u mom zdušno povrijeđenom koljenu i razglabanju u mojoj bolesno racionalno nastrojenoj glavi o besmislenosti patetike - u postove uvalila jedna Osoba.
Nisam ni shvatila kako polako preuzima kontrolu nad mojim literalnim stvaralištem dok se nije sama ponudila, ta Osoba, to napraviti, a onda mi je došlo oči iskopati nekome i Osobi jer sam shvatila da je već tada moja kula od karata izgrađena oko njega.... bila srušena. Još i prije nego li je išta počelo, već sam se osjećala izdano.
Nije li to smiješno? Nesposobnost ljudi da prelaze preko stvari koje su bile prije nas. Nemamo brojače na čelu koji govore o našoj prošlosti, zar ne? Ne moramo znati ništa o ljudima oko nas, a opet kad oni pokažu dovoljno povjerenja da nam se povjere mi rušim kule od karata.
Trebalo mi je vremena da se skupim i sagradim je opet. Osoba je cijelo to vrijeme čekala negdje, naslonjena na zid, vrebajući pravi trenutak da slomi moj racionalno postavljen um koji je svaki osjećaj sažimao u hladne formule napisane na zelenoj ploči običnom bijelom kredom, pojednostavljene do ludila...
Osoba je stajala i čekala, kao na vlak koji ne može propustiti. Ja sam radila isto, jednom kad sam se odlučila na to. Uskoro smo shvatili da čekamo na suprotnim peronima i da ni jedno od nas nije čekalo na pravom mjestu.
''Zar uistinu moramo negdje ići?'' pitali smo se kad smo prešli preko pruge i došli jedno drugome. Nije bilo odgovora, samo smješak. Napravili smo svoj put - nekoliko koraka preko pruge koji su nas donijeli jedno drugome.
Nema toga vlaka koji će nas ponijeti kući, mi moramo stvoriti svoj dom. Ovo nije grad za nas, ovo nije svijet za nas, ovo nisu naši ljudi... mi ćemo stvoriti sve to, ali naše. Zajedno.

Ispričavam se na besmislenosti moga posta.


10.09.2009. u 11:27 |

ostavi trag… (12) | printaj. | x | ^

Waiting for tomorow, for the little ray of light, waiting for tomorow, just to see you smile again...

''To si mi rekao, stari Anderssone, i tako sam osvojio Jun. Rekao si mi - 'Kad ne budeš imao o čemu pričati djevojci, pričaj joj o staklu, uvijek možeš pričati o staklu.'''

Alessandro Baricco, ''Kule od bijesa''



Tako i ti meni. Kad ne budeš znao o čemu pričati, kad ne budemo znali, pričajmo si tišinom, onom tišinom u kojoj si možemo čuti misli.
Staklo.

01.09.2009. u 09:42 |

ostavi trag… (11) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se