Koliko često umiru leptiri?

Voljela bih ti reći da prestaneš, da pogledaš u nebo i nasmiješ se, da je svijet tako jednostavan, nema ga smisla komplicirati.
Voljela bi ti reći da si upravo ubio leptira, još jednog u meni. Ubiješ li ih dovoljno, uništit ćeš ovo što imamo, ovo nešto što je dano samo nama. Nemamo pravu ubiti leptire. Nemamo pravo udijeliti ih nekome drugome. Čak i da imamo - biti ću dovoljno sebična.
To su moji leptiri.
Nastavimo li ih ubijati, odvest ću ih daleko. Otići ćemo, ja i moji leptiri, ako postoji dalje od ovoga.
Ali ne, ne mislim na ovaj svijet, mislim na ono daleko kad me više nema u tvome životu, ono daleko kad te ostavim da se boriš sam. Kad se ostavim da se borim sama.
Ne želim više biti sama, ali ne želim da ubiješ moje leptire.
Ne mogu gledati kako umiru.

Guši me miris ljeta.

31.07.2009. u 10:08 |

ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^

pathetic sences

Pisano u kasnim noćnim satima, prije dugih mjesec dana koji su začuđujuće brzo prošli, u otkucaju ponoći i moga bila.


Umorna sam. Pojma nemaš koliko. Pojma nemaš...
Ili možda imaš?
Tko je to kome ja pričam? Mičem kosu s lica, smijem se i izazivam ludilo, u ovim noćnim satima, sa protezom među zubima (nije li to jednostavno zanimljiv detalj?). Tko si ti?
Čovjek? San? Java? Izmišljen? Želja? Sreća?
Samo tuga nikad nisi bio.
Možda te poznajem, možda hinim da te poznajem. Možda osjećam, možda sam toliko otupjela u ovom svijetu da sam samu sebe nagovorila da je to tako, a možda vjerujem u sada, možda vjerujem u tebe, u sebe (u sebe sigurno, tako sam preživjela), u nas.
Vjerujem u kozmičkog nosoroga tobolčara i sve druge gluposti koje znamo provaliti u kasnim noćnim satima. Vjerujem u tvoj smijeh, jednom kad ga čujem i u sve ono što kažeš (a nije to mala stvar, jer nisam naivna osoba).
I tako dalje. Također.

26.07.2009. u 11:01 |

ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^

zašto anđeli plaču?

I svi smo mi djeca, i svi se mi smijemo, i svi mi plačemo, i svi mi živimo, i svi mi posrćemo, i svi mi postojimo, i svi mi dišemo, i svi mi smo slomljeni, i svi mi slamamo, i svi mi smo voljeni, i svi mi volimo, i svi mi ne vjerujemo, i svi mi sumnjamo.
Ako ste očekivali smisao, zaboravite.

Evo, naslov na hrvatskom. To se nije dogodilo... jako dugo, ne znam je li se ikad dogodilo.
Zašto anđeli plaču?
Anđeli plaču jer ih ne boli. Boli ih to što ne osjećaju bol. Paradoksalno. Da osjećaju bol, osjećali bi i sreću, osjećali bi sve ono lijepo, ali to u svijetu bez boli ne dolazi do izražaja. Anđeli ne mogu voljeti jer im je oduzeta mržnja.
Zato.
Angels do cry.

Dok boli, živ si. Lako je to govoriti dok ne boli.
Ali mene boli sada, jako. Govorim ovo dok boli, govorim ovo dok me izjeda mržnja, govorim ovo dok sam slomljena, dok ne vjerujem, dok jedva dišem, dok se ne smijem...
A ipak, govorim da znam da sam živa, dok god me boli.
I uvijek ću znati da sam živa, jer ću se sjećati te boli.
Vjerujte mi, moja bol ne može izblijedjeti, baš kao ni moja mržnja, ni moj bijes, moja želja za osvetom koju nikad neću postići.
Neka anđeli plaču, ja ću im se smijati.

16.07.2009. u 21:52 |

ostavi trag… (21) | printaj. | x | ^

Aricho

Sva prava pridržana
Angels do cry

Isprva sam mislila da on to ne može. Bio je tek lik, samo još jedan lik, pomalo slabašan, slomljen životom, njegova priča je bila preteška i kad je bio sporedni lik, a on sam je bio sit iste, nesposoban podnijeti teret koji sam mu namijenila. Mislila sam, u početku, da Aricho ne može biti glavni lik.
No kao što znaju svi oni koji pišu, mi ne kontroliramo likove, mi ih samo slijedimo gdje nas vode.
Tako je Aricho mene počeo uvjeravati kako on to može, da će biti dovoljno jak, da je njegova priča dovoljno snažna da baci čitatelja u delirij. Nisam ga slušala. Ostavila sam ga da bude jedan od onih likova iza scene, oni koji slažu priču nikad zapravo ne sudjelujući u radnji, oni koji daju karakter cijeloj priči - odlučila sam poštedjeti Aricha tereta koji je on htio staviti na sebe i ostaviti ga upravo takvoga - savršenog, neiskvarenog detaljnim analiziranjem njegove duše i misli, jednostavnog, posljednji spomenik onome što bi ljudskost (ili vilenjaštvo? hm, mislim da predstavlja oboje) trebalo biti.
No Aricho je bio uporan.
Gurao se van svih drugih likova i obuzimao mi misli. Ubacivao je u moje tekstove, malo po malo, dijelove svoje priče, miješao je ono što sam ja pisala s onim što je on doživio, odlučan da bude glavni lik - ne radi slave, ne radi ponosa, već zato jer je sam znao da je on bio upravo ono što sam drugima htjela prikazati. Radio je to sve dok jednog dana nisam stala pisati, u polovini savršene rečenice, namijenjene nekom drugom liku - nekom beskarakternom i nevažnom - i shvatila da dubinu te rečenice može nositit samo jedan, samo Aricho.
''U redu je, pobijedio si,'' rekla sam mu, mirno smještenom u mojoj glavi, a on nije ni likovao ni radovao se. Klimnuo je kao da je to ono što je znao cijelo vrijeme i počeo mi šaputati na uho svoju priču, dio po dio.
A onda su prošle dvije godine.
Dvije godine, toliko dugo nisam pisala. Dvije godine, toliko dugo mi je Aricho šaptao svoju priču, a ja sam ga slušala. Dvije godine, a onda sam opet sjela i krenula sa tokom misli. Sve je bilo savršeno, sve je bilo sređeno i što je najvažnije - Aricho me vodio.
Počela sam sve iz početka, jer ni jedan prijašnji početak nije bio dostojan Aricha.
Priča je sada savršena. Ne morate je nikada pročitati, uistinu. Ne mora nikada biti izdana. Meni nije važno. Zašto? Jer je Aricho uvijek tu za one koji ga znaju naći, Aricho će ih naučiti, voditi. Ja i on ćemo napisati tu priču do kraja, znam to, a onda ćemo sjesti, negdje u dubinama mojim misli, ja i Aricho, sjesti i smijati se onima koji... ne znam, onima koji žive...

07.07.2009. u 20:53 |

ostavi trag… (11) | printaj. | x | ^

...Prison gates won't open up for me, on this wounded knees I'm falling.... www

Možete li čuti o tome?
Možete li pojmiti?
U redu, pitali ste, pokušat ću, dati ću sve od sebe, ali mislm da nećete shvatiti. Vidite, sve je počelo od početka, kako stvari obično počinju. Znate, to je strah. Jako veliki strah, strah koji te tjera da postojiš jer si previše uplašen umrijeti - tko bi onda ostao da namiri pravdu? Strah koji izjeda svaku poru vašeg bića, polagano poput nekog crva koji se usadio u vas i sad vas ne pušta i nikad više ni neće, nikad neće stati gristi vas, ni kad se u noći probudite jer ste sigurni da ste opet čuli glasove, situacije ponovljene u vašoj glavi po tko zna koji put (tko broji? Bolje da se ne broji, brojke su porazne). Noćima kad se probudite sa noktima zarivenim u meso vaših dlanova, gušeći se u jecajima, beskrajnim jecajima, dubokim poput života samoga i jednako toliko dugo poznatima.
Svi vaši problemi su tako maleni. Pojma nemate, vi sretni ljudi, kako je živjeti sa glasovima u svojoj glavi, ponovljenim scenama pred svojim očima, nanovo osjećajući svaku bol trenutka i susprežući, gutajući suze, zbog tog ponosa, zbog tolikog ponosa. Blago vama koji to nikad nećete doznati.
Svi ste vi moje ljubavi, ja volim djecu koja su ostala u vama, koja se nisu izgubila u vriskovima, u jecajima, u riječima...
I opet se sve niže pred mojim očima, kao toliko puta prije, kao što će se toliko puta kasnije, kao što je sada. Ja trpim svoju bol, nosim svoj križ i sve ostale idiotarije koje su ljudi uspijeli izmisliti da bi opravdali svoje živote, dok je istina oko toga samo jedna, a to je:

Da možemo izbrisati sva sranja koja su se dogodila u svom životu, to bi napravili, jer nema toga što nas je napravilo toliko jačima bez tolike količine boli i samo onaj tko je svijestan toga je uistinu prošao svoju Kalvariju, iskupio se za sve za što se iskupit mogao. I Isus Krist je molio svog Oca da makne taj kalež od njega. Svi mi to molimo svoje bogove. Neki i očeve.

To je bol koju nosim, to je rana koja ne može zacijeliti, ja sam gubavac ovog svijeta, jer tako sam sama odabrala. Ne dam nikome da zaliječi tu ranu, jer onda će pogreška biti ponovljena, nanovo i nanovo, kao i slike u mojoj glavi što se nizaju - nanovo i nanovo. Kao noćne more, flashbackovi, sjećanja... Nije meni ništa, ništa mi nije dok god dišem i postojim, a to će biti još dugo.

Preživjet ću. Uvijek to napravim.

Izgubljena u svojim problemima, zaboravila sam reći ti dvije stvari.
Prva je ''Sretno'', a drugu ću ponoviti naglas, jer volim njen okus na mojim usnama.

05.07.2009. u 20:56 |

ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^

...I may stumble over words that I forgot, just as life itself surely begin...

A kao Anđeli. Izmislila sam svoje tajne šifre, kao neki moderni Rimbau, kao neki beskarakterni kradljivac ideja, dala sam svemu što postoji oko mene drugo ime, jedino ime i pravo ime, jer sve što postoji oko mene ima ime samo u mojoj glavi. Našoj glavi.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći...
Svaki put kad čitam, osjećam kako naviru nova imena i ulazim u ludilo kojem ne znam točan uzrok, razlog povod, ni ime. To je stanje u kojem proklinjem svijet u svojoj ljepoti i savršenstvu i žudim za mržnjom, smijem se glasno i bez razloga, jer mogu i želim, gledam ljude oko sebe i pravim se da ih ne poznajem, čitajući im dušu kao tu jednostavnu knjigu, hrpu nečiji misli nabacanih bez reda.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali....
Ponekad se probudim usred noći povedena čudnim nagonom da se poklonim svijetu, a da svijet zapravo ne zna da sam to napravila, da postanem dio njega, vječna i jedina, da postanem on, svijet u malom, parodija svijeta, sjeme života, ravnica postojanja.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali ja...
I onda kada stojim i promatram svijet, sav izgleda tako dobar bez mene, a ja sama izgledam tako dobro bez njega, ja i svijet možemo postojati jedno bez drugoga u savršenoj harmoniji nepostojanja i da si svako malo dokazujemo da smo u krivu. Zato ja i svijet trebamo jedno drugoga.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali ja ostajem.

05.07.2009. u 11:00 |

ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.