...I may stumble over words that I forgot, just as life itself surely begin...
A kao Anđeli. Izmislila sam svoje tajne šifre, kao neki moderni Rimbau, kao neki beskarakterni kradljivac ideja, dala sam svemu što postoji oko mene drugo ime, jedino ime i pravo ime, jer sve što postoji oko mene ima ime samo u mojoj glavi. Našoj glavi.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći...
Svaki put kad čitam, osjećam kako naviru nova imena i ulazim u ludilo kojem ne znam točan uzrok, razlog povod, ni ime. To je stanje u kojem proklinjem svijet u svojoj ljepoti i savršenstvu i žudim za mržnjom, smijem se glasno i bez razloga, jer mogu i želim, gledam ljude oko sebe i pravim se da ih ne poznajem, čitajući im dušu kao tu jednostavnu knjigu, hrpu nečiji misli nabacanih bez reda.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali....
Ponekad se probudim usred noći povedena čudnim nagonom da se poklonim svijetu, a da svijet zapravo ne zna da sam to napravila, da postanem dio njega, vječna i jedina, da postanem on, svijet u malom, parodija svijeta, sjeme života, ravnica postojanja.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali ja...
I onda kada stojim i promatram svijet, sav izgleda tako dobar bez mene, a ja sama izgledam tako dobro bez njega, ja i svijet možemo postojati jedno bez drugoga u savršenoj harmoniji nepostojanja i da si svako malo dokazujemo da smo u krivu. Zato ja i svijet trebamo jedno drugoga.
Uistinu mi je žao što vam to moram reći, ali ja ostajem.
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
