pathetic sences... Pisano u otkucajima ponoći i moga bila, jednom davno prije nego li je objavljeno...

Umorna sam. Pojma nemaš koliko. Pojma nemaš...
Ili možda imaš?
Tko je to kome ja pričam? Mičem kosu s lica, smijem se i izazivam ludilo, u ovim noćnim satima, sa protezom među zubima (nije li to jednostavno zanimljiv detalj?). Tko si ti?
Čovjek? San? Java? Izmišljen? Želja? Sreća?
Samo tuga nikad nisi bio.
Možda te poznajem, možda hinim da te poznajem. Možda osjećam, možda sam toliko otupjela u ovom svijetu da sam samu sebe nagovorila da je to tako, a možda vjerujem u sada, možda vjerujem u tebe, u sebe (u sebe sigurno, tako sam preživjela), u nas.
Vjerujem u kozmičkog nosoroga tobolčara i sve druge gluposti koje znamo provaliti u kasnim noćnim satima. Vjerujem u tvoj smijeh, jednom kad ga čujem i u sve ono što kažeš (a nije to mala stvar, jer nisam naivna osoba).
I tako dalje. Također.

Ispustila sam krik, tih krik. Nikad tiši nije svijet čuo, ako ga je čuo, da li ga ikad čuju?
Kad su pitali, rekla sam da to nisam bila ja.
Pokušala sam pronaći razlog, maleni razlog, nitko mi ga nije davao.
Kad sam ga pronašla, nisam ga htjela podjeliti.
Nasmijala sam se, blagi smiješak, kao dodir pahulje, kao zraka sunca.
Pitali su zašto, nisam znala zašto im treba razlog za smijeh.
Prihvatila sam, kao što bi svi trebali, ono što je stajalo preda mnom, ni slomljeno ni cijelo.
Pokušala sam zaboraviti. Znaju oni koji su gorjeli ranije.
Ništa ne peče poput hladnoće.
Oprosti mi što sam te opekla.

28.06.2009. u 23:21 |

ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^

Show me what it's like to be the last one standing...

If everyone cared and nobody cried
If everyone loved and nobody lied
If everyone shared and swallowed their pride
Then we'd see the day when nobody died
Nickelback

If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run -
Yours is the Earth and everything that's in it,
And - which is more - you'll be a Man, my son!

Rudyard Kipling, ''If''

Probudim se ponekad. Usred noći. Nasuprot mog kreveta je prozor i vjetar se ponekad poigra dugom smeđom kosom razlivenom preko jastuka - baš poput dodira, baš poput duhova... Vjetar još nježno izgovara imena, izgubljena negdje u mom sjećanju, u tragovima mog blijedog postojanja, neutabanim stazama mladosti. Pokušala sam ostati ista. Dapače, uvijek sam govorila da jesam...
Bila sam dijete. Još uvijek sam dijete. Nisam ostala ista jer se svi uvijek mijenjamo. Prerastamo ono što smo bili, ponekad u pozitivnom, ponekad u negativnom smislu. Da, možemo se prerastati unatrag, koliko god nevjerovatno zvučalo.
I ta lica. I njih vidim u vjetru. Lica što su nekad bili ljudi koje sam poznavala, pokušala ih zadržati istima, grčevito se hvatala za fragmente postojanja kojima su bili obavijeni, odbijajući pretvoriti prošlost u prošlost i sama sebi ulijevavši lažnu nadu da će ona postati budućnost. Još bolje, da je ona sadašnjost.
Kad se tako probudim, sve je tiho. Ovdje je uvijek sve tiho, obavijeno mirisom ljetne makije ispod prozora, cvrčanjem cvrčaka - kako savršeno, kako jednostavno.
Ne može li svijet to biti? Ne mogu li prestati žaliti za onim što je bilo, prihvatiti ono što dolazi, pomiriti se sa onim što je sada? Mogu li ispuniti svoje postojanje, svaku njegovu sekundu, pretvoriti ga u nešto vrijedno trčanja?
U tim noćima kad se probudim, shvatim da je to sve gotovo. U tim noćima kad se probudim, sve mi je na mjestu i s jutrom počinjem živjeti u skladu s onim što sam shvatila - iz noći u noć, iz dana u dan.
Svake noći kad se probudim, pomislim kako sam sretna. Svake noći kad se probudim, ne želim ponovno zaspati. Previše se bojim da ću se probuditi u svijetu bez osmijeha koji mi je poklonjen.
Svake noći kad se probudim, znam da vrijedi trčati.

28.06.2009. u 21:36 |

ostavi trag… (23) | printaj. | x | ^

...Mimosa...

Give me a reason why would you want me to live or die, this is the answer, all that I needed to JUSTIFY....


U mojim maštanjima - suludim sanjama, bijesnim željama da te dotaknem i pokušajima da te osjetim, barem u mislima - u njima nikad ne govoriš. Glupo mi je stavljati ti riječi u usta, ostavljam te da šutiš, jer nemam odgovore na postavljena pitanja, nemam ništa što bih htjela da mi kažeš - jednostavno vjerujem da ćeš izvući savršenstvo, kao što ti je uvijek uspijevalo. Zato nikad ne govoriš.
S druge strane, zauzeo si mjesto osobe za koju sam smatrala da postoji samo u mojoj mašti, još uvijek ne želim povjerovati da su tvoje riječi ponekad uistinu takve. Ne treba mi vremena, trebaš mi ti.

Da nemam 17, ljudi bi rekli kako su moje riječi melankonične, ozbiljne i odrasle, kako je moje shvaćanje ljubavi surovo.... ali imam 17, i zato ćemo ostati na depresiji, suicidalnosti i patetiki istih. Ostat ćemo na neozbiljnosti kojom je prožeto razmišljanje adolescenata, jer nitko neće pitati kako ide priča, nitko neće razumjeti ljude bez priče (zato sam ja tu), nitko neće potruditi se povezati njene niti.

Svima nam dođu trenutci kad poželimo vrištati patetiku i romantiku. Puni smo tih osjećaja i mislimo da nikad neće završiti. No život nas uči drugačije. Uči nas da one stvari koje smatramo najtrajnijima ne ostaju zauvijek. Zato ti ne stavljam riječi u usta. Nikad se ne zna, možda jednog dana kažemo nešto krivo. Možda se jednog dana budemo smijali jedno drugome, nama. Biti će dobro ako se budemo samo smijali. Biti će... biti će mnogo stvari. Neiscrpno vrijeme. Moje vrijeme. Moj život. Zadržavam se na posvojnim zamjenicama u prvom licu jednine.
Ali nekako mi nema veze. Opuštam se, polagano. Ležim na pletenoj mreži na terasi (ja i tata smo je ispleli, onog dana kad si na trenutak prestao vjerovati). Premećem rukama po njenim čvorovima i u svakome čitam jednu priču. Lagano se ljuljuška, noć je već, hladno je. Koža mi drhti, naježila sam se pred naletom laganog vjetra koji puše s mora (ovdje, na otoku, svaki vjetar puše s mora, zar ne? Negdje daleko, poostoji mjesto na kojem svaki vjetar puše s kopna, ondje bih htjela biti) i zamišljam nešto drugo umjesto tog vjetra dok lagano tonem u san. Nježan san u kojem vidim svačija lica. Nije mi važno čije je vrijeme, nije mi važno čiji je život, važno mi je da je sada - kasnije ću se snaći. Izvući ću se. Uvijek to napravim - uvijek preživim.
U tom snu, laganom ljuljuškanju, svježem vjetru, pronalazim opravdanje. Ovo je moje opravdanje, za njega mi je važno da bude moje. Zadržat ću ga u sebi i oprostit ćete mi da što vam ga neću dati - opet, ljudi ne bi razumjeli moje opravdanje. Uhvatiti ću se za njega sada, neka bude ovdje, a kasnije ću se izvući bez njega. Preživjet ću.

Uvijek to napravim.

16.06.2009. u 11:30 |

ostavi trag… (12) | printaj. | x | ^

always souch a melody comes without a sound, more than faintly heard by those, who know what they have found

Stojim opet sama.
Vjetar je lagan i svjež, mrsi kosu i miluje dušu, umornu i samu. Samu, samu samu.
Lijepa je riječ ''samoća''. Sigurna i zaštićena, dok si sam ništa ti ne može nauditi jer nema ničega, nikoga. Kako je savršena samoća, kako je mirna i spokojna, kako je sigurna i umiljata... kako je mrzim.

Noć je već. Na dokovima nema ljudi. Jedrilice same stoje i pjevaju svoju pjesmu naletima vjetra. Savršena slika onoga što je bilo, onoga što će biti. Svako od tih tromih tjela položenih u more se lagano ljuljuškaju, poput trupala ili starog galeba koji je u svojimi godinama zaspao na morskoj površini. Lagano se ljuljaju, ali ne pljuskaju more, ne žele uništiti harmoniju savršenog nepostojanja koje se proteže kroz to mjesto, jedno vrijeme, jedan svijet udaljeno odavde, jedan savršeni trenutak, jednu prokletu samoću koja nagriza poput soli tog istog mora poda mnom...
A stopala dalje broje tihe korake po betonu molova, ni ona ne remete savršeno nepostojane, nema tih koraka koje ovdje možeš čuti. Vjetar koji puše neće razmrsiti moju kosu. Duga je, još uvijek je duga kad je sada gledam, iako znam da više nije. Nema veze, ovo mjesto je vrijeme daleko, uzdah daleko, ovdje sam onakva kakva moram biti jednog dana, ne onakva kakva jesam. Ovdje nema mojih koraka jer ovo nisam ja kakva sam sada.
Sanjam li?
Svjetla s jarbola su jedina koja mi dopuštaju da vidim ispred sebe, okružena tisućama tjelasa mrtvih brodova. Dokovi. Predivni, dugački, usamljeni dokovi. Te jedrilice... tko su one? Što one znače? Kojom od njih moram ploviti da dođem do odredišta? Koje je moje odredište?
Na samom kraju. Tako daleko. Ondje gdje nema više jedrilica, ondje gdje nam ostaje samo modro more. Gdje je jednostavno potonuti u tamu i modrinu, gdje je jednostavno disati. Ondje. Pričekaj me na trenutak. Riječ iz mojih usta. Riječ iz tvojih. Trenutak.

Buđenje. Onaj kiselkasto gorak okus u ustima koji ostaje nakon što uništimo nešto. Onaj okus koji trpimo kad se sjetimo nekh stvari. Onaj okus poraza... okus trenutka koji je cijelo vrijeme daleko. Okus trenutka zbog kojeg se moliš da su snovi samo snovi i da snovi nisu samo snovi jer bez snova nikad nećemo ostvariti svoje snove, a kad jednom ostvarimo snove, uplašimo se živjeti snove...

Ovo ima veze s tobom.

13.06.2009. u 13:58 |

ostavi trag… (11) | printaj. | x | ^

Ovo sada nema veze s tobom, Osobo. Nema veze. Ovo su samo moja sjećanja. Potaknuta nečime.

Diši.
Koliko ste puta čuli to? Udah, izdah, život, smrt. Diši. Koliko ste puta rekli nekome to? Jeste li ikada držal nečije tijelo u rukama i ponavljali tu jednu jedinu riječ. Tresli se od straha, gledali u oči toj osobi? Znate li koliko znači ta jedna jedina riječ? Ona je sve što stoji između vas i smrti. Famozne smrti. One smrti gdje ne dišete. Jeste li ikada nekome govorili da diše? Ljudi bi si to trebali govoriti umjesto svih onih fraza koje daju jedni drugima. Samo molba, naredba, želja, činjenica.... kako malo može biti sadržano u jednoj riječi.

Živi.
Tamne li strasti u toj rečenici, skrivenih želja, objesti i sebičnosti. Ruka sklopljenih u molitivi za jednog, naređenje za drugog, činjenica za trećeg... prljavih li misli iza jednog ''živi'', jadnih li kaljuža na dnu naših duša iz koje je izašla ta riječ. Što nam ona znači? Tražimo li to? Ili naređujemo? Ili prosimo život koji nose drugi u sebi? Zašto? Jer imamo koristi, ništa drugo. Zapovijed, ugovor sklopljen s vragom (ne, čovjekom), zapovijed da se živi.... zar nije isto što i ''diši''? Zar nije jednako pokvareno? Ali ne.. mi u tome vidimo viši cilj, ljubav, čežnju, život u samim korjenima.. Živjet ću zbog tebe! Koliko ste puta to rekli? Koliko ste puta slagali? S druge strane, koliko ste puta plakali u kutu svoje sobe, sklopljenih ruku, ponavljajući kroz jecaje tek jednu tihu molitvu - živi, živi, živi... Koliko ste puta tumarali u noći, tražeći, držali nečiju ruku i plakali govoreći tu riječ? Tko je od vas to napravio? Dok to ne napravite, nemate pravo govoriti nekome da živi, nemate pravo narediti život ako niste gledali u lice smrti.

Idi.
A sad... za ovo treba hrabrosti koliko kukavičluka. Jednostavnije je reči ''idi'' nego li pokušati zadržati. Najveće smo kukavice u trenutcima beskrajne hrabrosti. Koliko ste puta odlazili? A koliko ste puta gledali one od kojih se otišlo? Koliko ste puta prezreli maske koje su nosili - maske junaka, maske patnika, maske ostavljenih.. odlaze oni koji kažu ''idi'', ne oni koji uisitnu otiđu. A koliko ste puta rekli ''ostani''? Rijetki su... a kad bi samo znali što to znači i kolio iskrenosti leži u tome. Kad bi samo znali koliko jedno ''ostani'' može promjeniti stvari.

Postoji.
E, ovo nitko nikad neće reći. Samo budi, sve će biti u redu.
Samo budi.
Postoji.

08.06.2009. u 17:35 |

ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^

In memoriam... Sophie Wolf

Bilo je to prije nekoliko godina. Sjela je jednog dana - zimskog dana, ljetnog dana, tužnog dana, sretnog dana, koga briga? - i počela pisati. Zašto? Eto, došlo joj je.
Za sve one koji su primjetili manjak slova u mojoj adresi, moram vas obavijestiti da mi je tipkovnica savršeno radila i da je ''razorblade'' namjerno postao ''razoblade''. Zašto? Nakon nekoliko pokušaja da to i napravi, shvatila je da nema žileta koji može razrezati njenu dušu. Ostala je samo ošrica nečega bez slova ''r''. Nema veze. Nek ljudi žive u iluziji da nije radila tipkovnica, pravo značenje će shvatiti netko tko ne bude razmišljao o njemu.
Počet čemo iz početka. Pisala je o sebi, uvijek. Pisala je o tome kako se osjeća. Najčešće je pisala o snovima, jer upravo oni su bili ono što ju je pratilo cijelo vrijeme. Pisala je o sebi, o snovima, o svijetu, o osjećajima.
Nastavilo se sa ljubavlju. Pisala je o ljubavi. Vrištala je na anđele kad su je napuštali, korila samu sebe kad ih je tjerala. To je bila druga etapa.
Pisala je o tome kako je zla. To ste svi zapamtili.

Naučila je mnogo stvari, neke bi voljela podjeliti s vama:
- svi ljudi su egoisti, a život je apsolutno fer
- teške riječi su one koje se ne preporučuje izgovarati
- snovi su pretjerano stvarni
- cijeli vaš život stane u nekoliko rečenica

Od svih tekstova koje sam napisala, tako malo njih je bilo posvećeno nekome. Ovo je jedan od njih. Sophie Wolf - bila je među prvima koji su čitali moj blog. Bila je najbolji blog koji sam ikad čitala. Kao i prema ostatku svijeta, ponijela sam se prema njoj kao kučka. Svi to jednom dožive, svi koji me ikad sretnu, ali to već znate.
Sophie, ostala si mi u sjećanju. Nadam se da ćeš jednog dana pročitati ovaj post. Nadam se da još uvijek tako lijepo pišeš. Nadam se da si još uvijek Sophie Wolf.

(bez brige, još ću pisati, nije ovo kraj)

01.06.2009. u 22:31 |

ostavi trag… (10) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se