...Mimosa...
Give me a reason why would you want me to live or die, this is the answer, all that I needed to JUSTIFY....
U mojim maštanjima - suludim sanjama, bijesnim željama da te dotaknem i pokušajima da te osjetim, barem u mislima - u njima nikad ne govoriš. Glupo mi je stavljati ti riječi u usta, ostavljam te da šutiš, jer nemam odgovore na postavljena pitanja, nemam ništa što bih htjela da mi kažeš - jednostavno vjerujem da ćeš izvući savršenstvo, kao što ti je uvijek uspijevalo. Zato nikad ne govoriš.
S druge strane, zauzeo si mjesto osobe za koju sam smatrala da postoji samo u mojoj mašti, još uvijek ne želim povjerovati da su tvoje riječi ponekad uistinu takve. Ne treba mi vremena, trebaš mi ti.
Da nemam 17, ljudi bi rekli kako su moje riječi melankonične, ozbiljne i odrasle, kako je moje shvaćanje ljubavi surovo.... ali imam 17, i zato ćemo ostati na depresiji, suicidalnosti i patetiki istih. Ostat ćemo na neozbiljnosti kojom je prožeto razmišljanje adolescenata, jer nitko neće pitati kako ide priča, nitko neće razumjeti ljude bez priče (zato sam ja tu), nitko neće potruditi se povezati njene niti.
Svima nam dođu trenutci kad poželimo vrištati patetiku i romantiku. Puni smo tih osjećaja i mislimo da nikad neće završiti. No život nas uči drugačije. Uči nas da one stvari koje smatramo najtrajnijima ne ostaju zauvijek. Zato ti ne stavljam riječi u usta. Nikad se ne zna, možda jednog dana kažemo nešto krivo. Možda se jednog dana budemo smijali jedno drugome, nama. Biti će dobro ako se budemo samo smijali. Biti će... biti će mnogo stvari. Neiscrpno vrijeme. Moje vrijeme. Moj život. Zadržavam se na posvojnim zamjenicama u prvom licu jednine.
Ali nekako mi nema veze. Opuštam se, polagano. Ležim na pletenoj mreži na terasi (ja i tata smo je ispleli, onog dana kad si na trenutak prestao vjerovati). Premećem rukama po njenim čvorovima i u svakome čitam jednu priču. Lagano se ljuljuška, noć je već, hladno je. Koža mi drhti, naježila sam se pred naletom laganog vjetra koji puše s mora (ovdje, na otoku, svaki vjetar puše s mora, zar ne? Negdje daleko, poostoji mjesto na kojem svaki vjetar puše s kopna, ondje bih htjela biti) i zamišljam nešto drugo umjesto tog vjetra dok lagano tonem u san. Nježan san u kojem vidim svačija lica. Nije mi važno čije je vrijeme, nije mi važno čiji je život, važno mi je da je sada - kasnije ću se snaći. Izvući ću se. Uvijek to napravim - uvijek preživim.
U tom snu, laganom ljuljuškanju, svježem vjetru, pronalazim opravdanje. Ovo je moje opravdanje, za njega mi je važno da bude moje. Zadržat ću ga u sebi i oprostit ćete mi da što vam ga neću dati - opet, ljudi ne bi razumjeli moje opravdanje. Uhvatiti ću se za njega sada, neka bude ovdje, a kasnije ću se izvući bez njega. Preživjet ću.
Uvijek to napravim.
ostavi trag… (12) | printaj. | x | ^
