Carry on, carry on, the sun will always shine, carry on, carry on, we'll have a glass of wine, or a cigaret...

Ima tjedan dana da nisam oka sklopila. To je izjavna lažna rečenica. Spavala sam ja ovih tjedan dana, po petnaestak minuta, onoliko koliko je dovoljno da ti dođu glupavi snovi u um, uplaše te na račun onih najironičnijih strahova koje skrivaš u sebi i nasmiju te do suza kad se probudiš.
Čudno je čega se sve bojim.
Držite mi sve fige, na dobrom sam putu da si uništim jedan po jedan bitan aspekt života.
Uvijek sve počinjem iz početka jer izbjegavam odgovornost, uvijek sve počinjem iz početka jer je tako jednostavnije nego li nastavljati tamo gdje se stalo, jer to daje mogućnost da se pokrenem dalje i možda dokažem da ipak nisam... kako si ono rekao?... sjena apstraktnog idealnog čovjeka.
Mrzim rušenje iluzija, najčešće zato jer su iluzije same po sebi jedna tako predivna stvar, koju ne želiš vidjeti uništenu, pošto uživaš u njima. Kretanjem naprijed umjesto konstantnim počinjanjem iz početka, imaš priliku uništiti jednu iluziju - iluzija po iluzija, i uništio si moj svijet.
Ali dođu trenutci kad se možeš vratiti natrag, kad ti je to najbolji izbor, ali se nasmiješ sam sebi u lice i pljusneš se po obrazu. Ženska glavo, koji vrag radiš cijeli svoj život?
Najlakše je biti tatina curica, vraćati se natrag i cmizdriti kad nešto nije dobro - svatko pada na ženske suze. To je najlakše raditi. Teško je prihvatiti život. E, pa dosta je.
Dođu trenutci u životu kad te onaj iskonski nagon tjera da se vratiš natrag, ali te neka nezaustavljiva samodestruktivnost tjera da odeš naprijed, prijeđeš tu zamišljenu liniju onoga što ljudi zovu ''uzajamnost''.
Zbog takvih trenutaka sam neku večer u jednom razgovoru rekla rečenicu koja je za mene bila nemoguća nešto vremena prije - '''Ne, ne tražim dramu.''
Zanimljivo kako je ta rečenica bila nebitna, čak ni ja nisam obraćala pažnju na nju. Zanimljivo koliko nisam shvatila što sam rekla. Zanimljivo kako sam bila uvjerena da se još uvijek vraćam na početak, zanimljivo kako sam lako prešla preko onoga što je nekad bio temeljni dio moje osobnosti.
Više se ne bojim dodira.
Više ne tražim dramu.
Više ne cmizdrim da dobijem što želim.
I... iako se tako ne čini - više se ne vraćam na početak. Možda stojim na mjestu, dok se ne naviknem na to, ali ne vraćam se na početak.
Jednostavnije je rastezati ljude kao žvake, vrtjeti ih oko malog prsta svojim zaključcima, čak je i zabavnije, ali - dođu trenutci u životu kad to ne želite napraviti, kad ne želite dramu jer može nekoga povrijediti.
Što se dogodilo?
Možda moje riječi zvuče kao prazan skup naklapanja, ali nije bitno - ja znam što su one, ja znam koliko mi znače.
Neka zna cijela nacija da sam sretna - razloge ću zadržati za sebe, da ne prestanu biti razlozi.
I više nisam zbunjena. Shvatila sam zašto je bilo tako kako je bilo, imao si pravo da bude tako kako je bilo, zapravo normalna reakcija svakog čovjeka, samo što sam ja bila dovoljno zatrpana drugim obavezama da to ne vidim... uostalom, zašto ja ovo pišem? Pa sve je već jasno!
Razloge ću zadržati za sebe.

24.05.2009. u 12:21 |

ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^

The times I fall asleep...

Biti će ovo jedan netipičan post, jednog netipičnog dana, jedne netipične situacije, sa netipičnim osjećajem i netipičnom Osobom koja se uvalila u ovaj post.
Jedino što je ovdje tipično sam ja na kompjuteru, čekam i puštam The Cranberries, najpatetičniju pjesmu što sam uspjela pronać - danas je takav dan, neću više puštati Rammstein, ne paraju mi dovoljno dušu, ne danas.
Netipičan post. Neka bude jedan tipičan dio, jedan tipičan san:

''Gdje ćemo sad?'' pitao je pogledavši me, a ja sam samo slegnula ramenima i odgovorila nešto - jeste li primjetili kako se u snovima ne sjećate onoga što ste vi rekli?
''Tammy!'' čula sam poznati glas prijateljice, ''daj više, kasnimo!''
Znaš li ostatak? Klišejasto naginjanje, klišejasti poljubac. Zna li itko ostatak?

Netipičan dan:
Da, bilo je lako biti ona koja je znala. Nevjerojatno. Bilo je lako stajati naslonjen na ogradu i čekati vlak koji je odavno otišao, znajući da suludim faktorom vjerojatnosti nećeš propustiti isti, jer da svatko jednom mora shvatiti. Nisam nikad tražila od tebe da shvatiš to. Uostalom, nisam ni znala da je to moguće. Tko zna da je to moguće?
Imate li lice koje vas slijedi kroz snove?
A kroz stvarnost?

Netipična situacija:
Prespavala sam preko činjenice da je moj život roman o paranormalnom misticizmu sa izljevima romantike nekog teškog psihopata (oh, pa to zvuči kao da ga ja sama pišem!).
Ali ovo je MOJA SLOBODNA VOLJA. Ništa mi ne može dokazati suprotno. Da, možda - MOŽDA - postoji faktor sudbine kojeg tako odbijam prihvaitit, ali ovo je moja slobodna volja, ničija više. Mogla sam se okrenuti milijardu puta, još uvijek mogu, mogla sam pustiti da sve nosi rijeka i reći si da se vratim u stvaran svijet - u njemu ovakve priče ne postoje.
Ja uistinu pišem svoj život. Ako jedan njegov dio i sanjam, nema veze, to čini priču originalnom.

Netipičan osjećaj:
Nisam osoba kojoj je inače stalo, obično se pretvaram.

Netipična Osoba:
Komentari suvišni.

Još uvijek tražim riječi, potrajat će to. Na poslijetku, jest dirljivo.

20.05.2009. u 19:16 |

ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^

Svi preživimo život, smrt je ta koju nitko ne preživi...

Mi. Ljudi.
Čudno je to.
Ne, zapravo nije - jako je jednostavno. Živjeti - to je činjenica. Ne možeš negirati to da postojiš, to je teško napraviti.
(znam da sad misliš da je ovo post za tebe, ali moram ti reći da se varaš - ovo je post za mene)
Svi opravdavamo život. Moje najdraže opravdanje je da mi je dat, pa mora biti neki razlog. Ne, sad se glupiram - imam ja svoj razlog, ali da ga rečem ikome, prestao bi to biti. Ne mogu imenovati taj razlog, ne mogu ga čak ni odrediti, ali taj razlog je tu. To je moj razlog koji živi u meni, taj razlog jest ja i taj razlog je bio tu i kad je bilo najteže, kad je oštrica bila nekoliko milimetara od moje ruke, kad su moja stopala napola stajala u zraku, kad je vjetar bio u kosi, a ništa u rukama. Kad sam bila na rubu, razlog je bio tu. Još uvijek je tu, možda sad više nego ikad prije.
Moram znati. To je jedan dio moga razloga. Jedan dio moga opravdanja za postojanje. Moram znati zašto, kako, kada, gdje... kako bi bilo licemjerno misliti da imam pravo odbaciti znanje koje mi je dano - ne! Ne znanje, već mogućnost da doznam. Mora biti razlog, mora postojati razlog, samo me ne tjerajte da ga kažem. Ne tjerajte me da pronalazim vaše razloge.
Mogu vam samo pomoći, zar ne?
Jednostavno je, zapravo, prejednostavno. Tu si. Ne možeš biti nigdje drugdje. Nemaš izbora. Oh, zapravo imaš, ali to nije prirodno dan izbor. Život i smrt nisu izbori - to su činjenice. Živimo. Umiremo. Živimo. Umiremo. To ide jedno s drugim, kao dva ljubavnika, brat i sestra, majka i dijete... To su činjenice. Ono što je također činjenica, ali ona činjenica koju nitko ne priznaje, to je da uvijek postoji razlog.
Tko će vam to reći? Tko će vam reći da ima smisla? Nitko. Nitko ne priznaje smisao, jer onda se ne bi imali za što boriti, ne bi se imali na što žaliti. Ja se samo nasmijem. Ima smisla, više ništa nije bitno. Smisao je u meni. Ja sam smisao. Ja sam razlog. Ja sam to sve sama sebi.
Egoizam - egoizam.
Nema veze, živa sam.

I tu sam ako ti treba pomoć u pronalasku razloga.... svima vama.

16.05.2009. u 13:36 |

ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^

Laudator Temporis Acti

(lat. hvalitelj prošlih vremena)

Čudno je to... ljudi moji, kako ostadoh iznenađena našom potrebo za prihvaćaanjem! Toliko je jaka da je čak postala neki podsvjesni nagon! Toliko iskrena da joj se mora povjerovati!
Postoji li iskrenost?
Čitala sam svoj prošli post nekoliko puta prije nego sam napisala ovaj. Zar ta rečenica toliko upada u oči? Zar je ta rečenica toliko nemoralna, tolilko nelogična, toliko neistinita, toliko istinita i od nikoga priznata da ju svi negiraju čak i kad ljudi otvoreno priznaju.
''Možda sam samo zla''
Petnaest ljudi. Petnaest je ljudi komentiralo jednu jedinu rečenicu. Cijeli post. Po prvi put sam ozbiljno otvorila dušu i sve što je petnaest ljudi moglo reći na to je bilo ''Nisi zla''.
Dragi moji, prva lekcija - zlo ne postoji. Ja jesam zla ako se takvom smatram, ako se takvom postavljam. Zlo samo po sebi je ići drugačije nego li svijet ide, a onda sam ja jako zla osoba. Zlo je nerpihvaćeno jer je druga forma dobroga. Dobro je prihvaćeno jer smo uzeli neke tipične kalupe i odredili ih kao prihvatljive i ispravne, uzeli smo ono što je najjednostavnije da se ne bi trebali truditi tražeći sebe.
To je dobro jer tako treba biti.
To je dobro jer tako svi rade.
To je dobro jer je normalno.
Ja sam zla jer imam sebe.

Volim zlo koje uzgajam unutar sebe. Volim ga jer je moje. Bez njega, ja sam još samo jedna hladna ljuštura. Volim sebe. Svaki jutro pogledam lice u ogledalu i na njemu vidim znakove gimnazijske neispavanosti i života općenito - pokoji prištić, veliki podočnjaci, ruke se tresu zbog manjka hrane, išarane ožiljcima u trenutcima slabosti... sve u svemu, ponekad sam uistinu bolesna slika. Ali volim tu bolesnu sliku. Ja sam zla jer idem nekonvencionalnim metodama, sretna sam u svojoj drami, a za tu dramu mi trebaju ljudske žrtve - tu nastupa ono što ljudi zovu zlom.

Ma, glavno je da je Osoba shvatila post.
''Ja sretan,'' kaže osoba. Nije spominjao to da nisam zla. Hvala, Osobo.

No, da se vratimo na naslov - je li moguće ulaziti u sreću i žaliti za tugom? Ja sam kompleksna osoba. Ja se bojim zapečaćenosti sudbine, a to je ono što mi se događa. Točka na i.
Svi preživimo život.
Ja sam komplicirana koliko i svi ostali - savršeno jednostavna u svom svemiru. Možeš li živjeti s time?

Već znam koju ćete rečenicu ovaj put komentirati - ''ruke se tresu od nedostatka hrane''.
Samo naprijed!

06.05.2009. u 19:58 |

ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se