Whispers, Whispers - I can take it all life long...
Najslađe pogreške su upravo one kod kojih zabijamo glavu u pijesak i već si tada govorimo da ih nećemo ponoviti, a onda si prvom prilikom priuštimo deja vu. To su one pogreške bez kojih bi nam budućnost bila lakša, a prošlost jadna i tmurna, pogreške koje se nisu činile takvima jednom davno i za koje smo bili spremni umrijeti.
Oni šapati da sam pogrješila - pratit će me cijeli život, jer ne postoji ''bilo pa prošlo'', jer ljude ne određuje budućnost, već prošlost, ali ja ih mogu iskoristiti da moja buduća prošlost ne bude moja nova savjest. Oni me određuju, a da me nisu odredili, ne bih postala ovo što jesam - osoba koja se sama sebi sviđa u zrcalu... Ne bih žrtvovala to zbog oslobođenja od pogrešaka. Život je trgovina - daš i dobiješ, samo se nadaš da nećeš dobiti robu s greškom.
Može li itko učiti iz tuđeg iskustva ili smo rođeni upravo zato da bi naučili, na svojoj koži? Možemo li ići kroz život zapisujući tuđe pogreške na papir i svako jutro sebi ponavljajući što NE učiniti taj dan, ići kroz život uporno držeći sebe samoga pod staklenim zvonom... zar je to život vrijedan spomena? Zar je to život u kojem se uči ili čisto parazitsko postojanje.
People live, people die, there is no much you can do about it.
Možemo pokušati živjeti, da, ali što onda podrazumjeva život? Je li pravi život onaj koji živimo bez ikakvih pogrešaka, učeći na tuđima, ili je to metoda ''kud puklo da puklo'' ? Postoji li uopće zlatna sredina?
Netko će uvijek morati naučiti, bez nas ili sa nama, uvijek postoje oni na čije se pogreške moramo osvrnuti, da bi znali da ih mi ne smijemo napraviti, ali ići kroz život po savršeno glatkoj putanji, držeći sam sebe pod staklenim zvonom... drugi ne mogu učiti umjesto vas.
U igri života ne postoje promatrači.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
(By : Zindy
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
