swallow it up in the soud of my screaming, can not face to the beauty of silent night....

Ovaj put je bio san. Čak i ako nije bio, neka bude, ja ću ovaj put zapamtiti kao san.
Mrzi bajke.
Stajao je u plavičastom krajoliku i smiješio se, kao i obično, kao i prije - koliko davno prije? Koliko života prije? Odkud sam ga poznavala? Voljela bih da mogu znati.
Imate li lice koje vas goni kroz snove? Lice koje sanjate gotovo svake večeri, uvijek isto i nepromjenjeno, lice koje je preuzelo neki stari oblik i znate da je drugačije na ovom svijetu. Imate li to lice? Ja imam. I stajao je tu kraj mene, to lice koje poznajem bez da sam ga ikad upoznala.
''Tko si ti?'' pitala sam.
''Zar ne znaš?'' odgovorio je on. Njegove crte lice su uvijek bile tako mirne.
''Jesi li ti jedan od vilinskog naroda? Jesi li ti Sidha?''
Nasmiješio se. Smiješak koji je govorio da sam pogrješila u procjeni.
''Tko si onda?''
''Tko god mi rečeš da budem'', odgovorio je i nestao. Tko god mu rečem da bude? Tko će biti? U koga sam ga pretvorila?
''Tamara?''
I zato znam da je bio san. Mrzim bajke. Mrzim priče koje ne počinju s tipičnim upoznavanjem u kafiću već nekim ''paranormalnim'' početcima, upoznavanjem kroz snove, astralnim projekcijama. Zato nek ovaj ostane san, jer ja mrzim bajke.
Plavičasti krajolik. Utvrda se nadvijala nad nama, ona koja je sjala zlatno na svijetlu sunca, a plavo na svijetlu mjeseca.
Nek ovo ostane samo san.

27.02.2009. u 09:35 |

ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^

It's something new if your givin' up, it's something new if you won't stop!

Odricanje. Odustajanje. Puštanje.
Možemo li nastaviti? Jednom kad uistinu stanemo, možemo li nastaviti? Jesu li priče o ponovnom ustajanju zapravo samo mitovi? Postoji li ona jedna konačna granica koju prijeđemo, kad sve padne u vodu, a mi stojimo na obali i ne možemo ništa dohvatiti? Postoji li Feniks među ljudima ili ostaje samo pepeo, jednom kad izgorimo? Ima ljudi koji se bore cijeli život. Da, znam da je svačiji život borba, ali ima ljudi koji se bore više - ne više, na druge načine, nekonvenkcionalne načine - od drugih i takvi ljudi najčešće u životu samo jednom posrnu, a onda ih tereti svih njihovih borba pritisnu dovoljno jako da se osigura da se više nikada ne ustanu. Vrijedi li se takvim ljudima pokušati ustajati? Nisu li ti pokušaji samo obično koprcanje prije nego ih netko nađe i dotuče? Da, ja vjerujem da jesu. Vjerujem da se ljudi bore, ali vjerujem i da moraju jednom odustati. Vjerujem da postoji granica.
Stojim li na toj granici? Tko mi to može reći? Nitko. Mogu si reći samo sama, a ako i nemam volje za ustajanjem, da i ne stojim na njoj, nema osobe koja me može spasiti. Zapravo, postoji li itko tko bi me htio spasiti. Netko van obiteljske obaveze, čistog instikta za produljivanjem vrste koji se krije iza roditeljske ljubavi. A svi mi ljudi ju dižemo u nebesa, u svetinju, nešto tako iskonsko i prirodno... nije božansko. I ništa nagonki mi nema pravo reći da ne smijem odustati. ''Tko nije ništa pretrpio, ne može me savjetovati'', kaže Sofoklo. Pa zato, svi vi ljudi koji niste svjesni moje priče (a tih ima mnogo, jer na prste jedne ruke brojim one koji je znaju i prihvaćaju uz to) mi ne govorite da ne smijem reći da je ovo moja granica. Znate li zašto? Zato jer jest, a ako nema nikoga kome je stalo van granica tog božanskog obiteljskog nagona (ne govorim o ljubavi, ne tražim j***** 'srodnu dušu'), radije ću pasti preko nje i ne ustati se više nikada. Zato jer to znači da sam gotova i da sam izdala samu sebe...
I uistinu se bojim dodira. Oduvijek.

25.02.2009. u 20:30 |

ostavi trag… (3) | printaj. | x | ^

If feels like the end of time, like something bad is coming, living in the worl of lies, you see through walls are falling, it's gettin hard to accept that I'm losing MYSELF....

Čovjek u životu uvijek ima izlaz. Da stvar bude zabavnija, najčešće ima dva izlaza. Postoje dvije opcije - otići ili ostati, dva izlaza. Otiđeš li, ispadaš kukavica, ostaneš li, ispadaš heroj, čak i ako samo ti u sebi vidiš heroja.
No što kada se dogodi kad biti heroj postane isto što i biti mrtav? Što kada se dogodi da ostanak znači smrt, koja je sama po sebi kukavičluk, i onda nestaje svo herojstvo i izlazi koje si možda imao i ostaje samo jedan - suočavanje sa nemilosrdnim kotačem karme, koji ti neće ostaviti nijedan izlaz.
Trebamo li napustiti dom da bi smo došli doma? Trebamo li uništiti sve ono što smo dobili bez puno truda da bi preuzeli svoju sudbinu na sebe i stvorili svoj svijet? Trebamo li slušati riječi koje nam se gade da bi mogli reći kako smo ostali odani obitelji? Trebamo li progovoriti ili šutjeti?
Trebamo li otići ili ostati? na kraju se sve svodi na to jedno pitanje, na tu jednu dilemu - trebamo li otići da bi ostali ili ostati da bi otišli?
Ostanak možda znači smrt. Ostanak je već ubio onaj dio u meni koji mi je najvažniji, moje pisanje, sve ono za što sam se borila cijeli svoj život isparilo je u nekoliko riječi osobe koja bi me trebala podržavati najviše od sviju. Moj dah su moje riječi, a one postaju sve jadnije i jadnije.
''Da su slike djeca, ovu bi poslao u sirotište', rekao si. Tako se ja osjećam oko svojih tekstova koje sam napisala nakon što sam skršena kao kula od karata. Možda si u pravu, možda uistinu moramo sagradit neku koja je bliže istini, ali ja sada nema snage za to.
Rođena sam da pišem, to sam rekla dok sam još bila malena djevojčica i dan danas se držim toga.. Sad, kad sam malo veća djevojčica, shvaćam da ću umrijeti onoga trena kad prestanem pisati, možda ne moje tijelo, ali hoće moj duh, ne vrijedi mi živjeti ako je san star 17 godina mrtav. možda to nikada nije ni bio onaj san koji sam trebala slijediti, ali sada ga se držim i ako neće živjeti on, neću živjeti ni ja, a on neće živjeti ovdje.
Imam mnogo toga za dati svijetu. Za početak, dat ću mu primjer da je ponekad bolje biti kukavica nego heroj. Poklonit ću mu činjenicu - ponekad trebamo napustiti dom da dođemo doma.
S vremena na vrijeme, moramo se boriti da nam priušte ono što je najbolje za nas, čak i ako to nije najbolje za druge, vrijedi ponekad biti narcisoidan, jer upravo to je ono što nas održava živima...

Sometimes, it's so easy, too easy to say goodbye....

10.02.2009. u 19:08 |

ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.