swallow it up in the soud of my screaming, can not face to the beauty of silent night....
Ovaj put je bio san. Čak i ako nije bio, neka bude, ja ću ovaj put zapamtiti kao san.
Mrzi bajke.
Stajao je u plavičastom krajoliku i smiješio se, kao i obično, kao i prije - koliko davno prije? Koliko života prije? Odkud sam ga poznavala? Voljela bih da mogu znati.
Imate li lice koje vas goni kroz snove? Lice koje sanjate gotovo svake večeri, uvijek isto i nepromjenjeno, lice koje je preuzelo neki stari oblik i znate da je drugačije na ovom svijetu. Imate li to lice? Ja imam. I stajao je tu kraj mene, to lice koje poznajem bez da sam ga ikad upoznala.
''Tko si ti?'' pitala sam.
''Zar ne znaš?'' odgovorio je on. Njegove crte lice su uvijek bile tako mirne.
''Jesi li ti jedan od vilinskog naroda? Jesi li ti Sidha?''
Nasmiješio se. Smiješak koji je govorio da sam pogrješila u procjeni.
''Tko si onda?''
''Tko god mi rečeš da budem'', odgovorio je i nestao. Tko god mu rečem da bude? Tko će biti? U koga sam ga pretvorila?
''Tamara?''
I zato znam da je bio san. Mrzim bajke. Mrzim priče koje ne počinju s tipičnim upoznavanjem u kafiću već nekim ''paranormalnim'' početcima, upoznavanjem kroz snove, astralnim projekcijama. Zato nek ovaj ostane san, jer ja mrzim bajke.
Plavičasti krajolik. Utvrda se nadvijala nad nama, ona koja je sjala zlatno na svijetlu sunca, a plavo na svijetlu mjeseca.
Nek ovo ostane samo san.
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
