In Memoriam

Staring up in the clouds above, children so little and sad, hoping that saints will help one day - lead us together again....

Sjećam se toplog pogleda plavih očiju.
Bio je puteljak, odmah iza limuna, maleni puteljak preko meje koji je vodio do pažljivo složenih stepenica u kamenu, a onda bi dječje nožice preskočile sva tri odjednom i potrčale uz smijeh da bi nabrale ljubičica i dobile neki slatkiš...
A ona bi uvijek gledala tim plavim očima. Gledala je kako dječica rastu, ali uvijek su se, svako proljeće, penjali da uberu ljubičice. Nijedne ljubičice nisu mirisale tako opojno, nijedna čokolada nije bila tako slatka.
A plave oči su uvijek gledale.
Sjećam se onih zadnjih ljeta, kako sam najednom odrasla, pa bi se znalo dogoditi da ljubičice izrastu, a da ih ne uberem ni jednu. Sve ću zaboraviti, ali ljubičice... uvijek ću se sjećati zašto ih tako volim...
Voljela bi da sam... mnogo toga... voljela bi da sam bila tu, voljela bi da smo se pozdravili, da sam joj rekla da ljubičice još rastu... voljela da bi da još jednom vidim te plave oči.
Ona je sad sretna, negdje gore gdje ja još ne moram poći, a njena kućica u cvijeću - kao iz bajke, kao vizija, one kućice u kojima žive dobre starice - je prazna.
Dugo nisam prolazila ondje, ali ni ne želim. Previše uspomena, previše propuštenih trenutaka.
Sjećam se kad smo se odselili, kako je dolazila ovdje (jedva se penjući) kako bi vidjela kuću koju smo si tako mnogo godina gradili, kako bi vidjela da smo sretni i vratila se natrag u svoju kućicu u cvijeću.
Voljela bi da sam ju zagrlila i rekla koliko mi fali...

27.04.2008. u 10:18 |

ostavi trag… (7) | printaj. | x | ^

''U tebi žive duhovi starih bogova,'' rekao je, a ja sam ugrizla donju usnicu - potez tako tipičan za mene.
''Trebam ih vratiti, zar ne?'' pitala sam, ne misleći na bogove, već na ljude. Na jedan tren sam znala njegovo ime, ali već u idućem mi je isparilo iz glave. Veo se nježno lelujao iza njega na laganom povjetarcu, a on se - ovijen u grubi ogrtač - oslanjao na drveni, kvrgavi štap.
''Da,'' rekao je samo, a lice mu se počelo mijenjati. Tako poznate oči, usne... ljudi koje sam upoznala i one koje sam tek trebala upoznati.

''Poželjela ti je sretan rođenadan,'' rekla mi je.
Dan kad sam upoznala Gaby je bio hladan zimski dan, zapravo noć. Imala je onaj biljeg u očima. Sjećam se kad mi je pričala o njoj. Odnekud sam je znala, bila mi je poznata... nešto smo imale isto.

''Vidiš?'' pitao me nakon što mi je ta slika proletjela kraj očiju. ''Dijelomo već i jesi.''

Dan kad sam upoznala Leu je bio vjetrovit dan. Osjećala sam se slobodno, kao što se uvijek osjećam kad puše vjetar. Imala je najljepšu kosu koju sam ikada vidjela i iste one oči... druga boja, ali iste oči. Rođena sam sa jednim darom, onim koji mi je pokazao tko je ona, samo sam se bojala to shvatiti. Jako često se bojim shvatiti da nisam sama.

''Ali nekima tek trebaš objasniti,'' nadodao je i njegove oči su se promijenile i njegovo lice. Nisam poznavala to lice, ali znala sam kome pripada.

Dan kad sam upoznala Sjenu je bio sunčan i lagani povjetarac je nosio Njihovu pjesmu dok sam mu pisala o njima. U njegovim očima nisam mogal vidjeti biljeg jer mu nisam vidjela oči, ali mogla sam osjetiti. Vjerovao je.

''Dok će neki naučiti tebe,'' rekao je i ostao isti kakav je bio, ali snažna energija kojom me pogodio mi je dala do znanja o kome je riječ.

''Sidhe,'' objasni mi je. Dan kad sam upoznala njega je bio oblačan, ali kiša nije padala. Naučio me mnogo stvari, iako on to sam nije shvaćao. On je velikim dijelom bio taj koji me naučio mnogo stvari o njima.

''A neki nikad neće shvatiti,'' nasmiješio se i poprimio onaj pogled koji nisam mogla prepoznati.

Dana kad sam upoznala njega se ne sjećam, ali znam da je puhala jaka bura kad sam prvi put došla kod njega. U spomen na to, svaki put kad ga posjetim puše jaka bura. On mi je otvorio um.

''Kako ću napraviti to?'' pitala sam pomalo očajno, a on je uz smiješak nestao. Ostala sam sama, dok se vel mreškao preda mnom.
''Jednostavno,'' čula sam glas i okrenula se. Stajala, je, blago raširenih ruku, priviđenje sna.
''Tebe poznajem,'' rekla sam joj, a ona se nasmiješila. ''Poželjela si mi sretan rođenda,'' nadodala sam djetinjasto.
''Naravno, nikad vas ne zaboravljam,'' odgovorila mi je.
''Ja znam tko si ti.''
''I nemoj misliti da mi je to drago,'' odgovorila je. Nisu voljeli kad bi ljudi znali njihova imena, imala sam taj osjećaj.
''Živite li u meni?'' pitala sam ju, a ona je klimnula glavom.
''Kako...'' počela sam, ali nisam znala dovršiti. NIkad nije postojalo ''kako'', ono je bilo bespotrebno, ja sam ga izmislila.
Približila mi se i položila svoje dlanove na moje obraze, te mi poljubila čelo.
''Ti si kao ja - ti si ratnica, ne zaboravi to, ti se boriš, kao što sam se ja borila za svoju ljubav,'' rekla mi je i dalje držeći dlanove na mojim obrazima. Sad mi se vratilo sjećanje na stari san. Nekoliko kapi krvi na inače bijelim haljama njenim, suze na licu i bosa stopala.
''Ona mi je sestra?'' pitala sam ju, ali umjesto odgovora dobila sam samo smješak. Da, jednim dijelom je bila, ako se to moglo gledati tako, nisam znala dovoljno o njima da mogu reći imaju li jedno ili više kumčadi.
''U tebi žive duhovi starih bogova, u tebi živimo mi,'' rekla je posljednje i otišla iz sna zajedno sa zrakama sunca koje su mi udarile u lice i probudile me.

Vjetar je blago zapuhnuo i donim mi njihovu pjesmu. Ja nisam vjerovala u njih. Ja sam znala da oni postoje....
Dan kad sam njih upoznala je bio dan kad sam se rodila.

20.04.2008. u 11:29 |

ostavi trag… (8) | printaj. | x | ^

Sindrom anđela i zaboravljene uspomene

Živjela je jednom. Pričali su mi o njoj.
Govorili su kako je bila dobra i mila. Draga i povučena.
Ali bila je uplašena. Jako se bojala ljudi, bojala se da ju ne povrijede. Bilo joj je jednostavnije ne govoriti nikome svoje tajne i biti sama u svom svijetu, pomažući drugima i tako liječeći svoju bol... bilo je tako lako...
Govorili su kako se promijenila onda. Kako se povukla u svoj svijet, postala nedostupna, kako nije s nikim razgovarala...
Rode se ponekad anđeli. Ljudi koji na sebe preuzimaju teret anđela iako to zapravo nisu. To su ljudi koji ne znaju drugačije liječiti svoje rane, već samo pomažući drugima. Ali nije to pomoć koja ih ispunja, to je pomoć koja ih još više uništava. Nadajući se uvjeriti da su njihovi problemi maleni, pomažu drugima oko njihovih problema, sami sebi govoreći da se oni nemaju oko čega brinuti i stavljajući sebe u zadnji plan.
Rekli su mi kako je imala zelene oči. Rekli su mi kako je oduvijek iskakala iz gomile. Rekli su mi kako ju je ovaj svijet iskvario.
Takvi samonastali anđeli unište sami sebe, jer na kraju znaju izići iz tuđih problema, a iz svojih ne. Takvi anđeli na kraju ostanu napušteni, jer ostavljaju ljude kojima više ne mogu pomoći oko ničega. Takvi anđeli se vole osjećati potrebnima.
Govorili su kako je uskoro bila potpuno drugačija. Kako se više nije družila s ljudima kojima je bilo stalo do nje, kako je sabotirala svako prijateljstvo, svaku vezu... govorili su mnogo toga, tko bi znao što je od toga istina, glasine su uvijek nesigurne.
Takvi anđeli postaju demoni.
Poznajem ju cijeli svoj život. Da su znali, odbijali bi moju pomoć. Da su primjetili, pitali bi me za mene (jer ja nikad nisam znala sama govoriti). Da su vidjeli dalje od svojih problema, postali bi svijesni da anđeli ne mogu preživjeti sami.
Šetala sam tako, sa tim svojim demonom koji je nekada bio anđeo, žalosno svijesna toga da mi energiju može dati samo tuđa, a ne moja, sreća, znajući da ću nastaviti tako - sve dok mi to moje zrcalo kroz koje ja vidim svijet, ali svijet ne vidi mene ne ispadne iz ruke i razbije se u tisuće malenih komadića srebrnog stalka i izreže moje dlanove... da se krv mog života pomiješa sa krvi svijeta. Tek tada ću moći umrijeti sretna - zato jer ću znati da sam dala sve od sebe da nikoga ne povrijedim, hodala kroz život kao preko žileta i držala cijeli svijet na svojim ramenima... ne zato jer su mi to nametnuli, već zato jer sam tako htjela.
Tek tada, kad svoju krv pomiješan sa krvlju Geje, znati ću da sam umrla sa razlogom, iako nikad neću shvatiti - razlog je bio loš i zrcalo nikad nije ni bilo potrebno....

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

01.04.2008. u 16:04 |

ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se