In Memoriam
Staring up in the clouds above, children so little and sad, hoping that saints will help one day - lead us together again....
Sjećam se toplog pogleda plavih očiju.
Bio je puteljak, odmah iza limuna, maleni puteljak preko meje koji je vodio do pažljivo složenih stepenica u kamenu, a onda bi dječje nožice preskočile sva tri odjednom i potrčale uz smijeh da bi nabrale ljubičica i dobile neki slatkiš...
A ona bi uvijek gledala tim plavim očima. Gledala je kako dječica rastu, ali uvijek su se, svako proljeće, penjali da uberu ljubičice. Nijedne ljubičice nisu mirisale tako opojno, nijedna čokolada nije bila tako slatka.
A plave oči su uvijek gledale.
Sjećam se onih zadnjih ljeta, kako sam najednom odrasla, pa bi se znalo dogoditi da ljubičice izrastu, a da ih ne uberem ni jednu. Sve ću zaboraviti, ali ljubičice... uvijek ću se sjećati zašto ih tako volim...
Voljela bi da sam... mnogo toga... voljela bi da sam bila tu, voljela bi da smo se pozdravili, da sam joj rekla da ljubičice još rastu... voljela da bi da još jednom vidim te plave oči.
Ona je sad sretna, negdje gore gdje ja još ne moram poći, a njena kućica u cvijeću - kao iz bajke, kao vizija, one kućice u kojima žive dobre starice - je prazna.
Dugo nisam prolazila ondje, ali ni ne želim. Previše uspomena, previše propuštenih trenutaka.
Sjećam se kad smo se odselili, kako je dolazila ovdje (jedva se penjući) kako bi vidjela kuću koju smo si tako mnogo godina gradili, kako bi vidjela da smo sretni i vratila se natrag u svoju kućicu u cvijeću.
Voljela bi da sam ju zagrlila i rekla koliko mi fali...
ostavi trag… (7) | printaj. | x | ^
