San koji joj je promijenio život...
Dragi Dnevniče,
Ušla sam u svoju sobu. Nije to bila baš moja soba, jer smo u toj kući bili podstanari, a sad smo živjeli u svojoj kući, no svejedno nisam još imala svoju sobu.
Bilo kako bilo, ušla sam u svoju sobu. U kutu mog kreveta je sjedila djevojčica, nije mogla imati više od 6 godina.
''Što radiš ovdje?'' pitala sam ju.
''Razmišljam,'' odgovorila je.
''Ti si premala da bi razmišljala, dođi, idemo se igrati.''
''Ti se nisi igrala u mojim godinama,'' odgovorila je ozbiljno. Onim tonom kojim samo djeca mogu reći, bolje od ikojeg odvjetnika te mogu uvjeriti da je to istina.
''Pa što?''
'''Zašto mrziš to šo si bila?''
''Mrzim što?''
''Ti si bila ja. Bila si poput mene. Zašto to mrziš? zašto se uporno smiješ?''
''Jer mi je dojadilo plakati.''
''Ne moraš palakti, samo se ne smiji tim lažnim osmijehom.''
''Ej, čuj mala, nisam više toliko depresivna. Kad sam bila kao ti bila sam depresvna, sad su mi sve daske na broju. Depresivna sam otkad znam za sebe, ali ja vladam depresijom, a ne depresija sa mnom.''
''A zbog čega si jučer plakala?''
''Kad jučer?''
''kad si bila sa prijateljicom, rekla si joj da ne postoji razlog, ali postoji.''
''Da, postoji. Depresija je opet prevladala, nisam se osjećala dobro, sretna?''
''Rekla si jo da bi bilo lijepo kad bi se probudila u boljem svijetu, da je sve ovo samo san.''
''Ali ne savršenom! Mrzim savršenstvo!''
''Ovaj svijet može biti bolji da ti to hoćeš, ako skupiš hrabrosti i okreneš stranicu, bit će bolji. Prestani ono što može biti lijepi san pretvarati u noćnu moru! Probudi se!''
''Pa jesi li ti normalna? Tri su sata ujutro! Neću se sad buditi!''
''Probudi se iz noćne more u koju si pretvorila svoj život.''
Nakon nekog vremena, ožiljci na ruci su zarasli. Krv više nije kapala preko njenih prstiju. Otvorila je oči.
Ništa nije bilo važnije - ni ljubav, ON, ni roditelji, ni škola - ništa nije bilo važnije od njenog života.
Počela je normalno jesti. Nije se više izgladnjivala. Njena bolest, koju je dobila upravo zbopg svojih depresija, se smirila, ali nosit će ju do kraja života. Nema veze, drago joj je zbog toga, jedan podsjetnik.
Pričala je sama sa sobom. Točnije, sa djevojkom koja je bila ona. 6-godišnjom sobom.
Nakon tako dugo vremena, sa police je skinula tri knjige. Uzela je prvu od njih i počela čitati.
Nije san bio taj koji joj je promijenio život, već te tri knjige.....
Postala je druga osoba, bolja osoba. Bilo je lijepo opet biti svoj.
Bilo je lijepo opet biti čudakinja.
ostavi trag… (27) | printaj. | x | ^
...Memento...
Jeli normalno da ponekad osjećam kao da si još ovdje?
Osjećam tvoj miris, onaj koji samo ti imaš... i koji samo meni pripada.
Zar ne?
Kao da ćeš biti iza mene kad se okrenem, da ti mogu opet potrčati u zagrljaj....
Usne još imaju okus tvojih poljubaca...
Nisam patetična... znaš da si mi rekao isto...
Jeli normalno da mi ovoliko fališ? Ne tvoji poljupci, dodiri, zagrljaj....
Ne, ne to... Fali mi tvoj osmijeh, tvoji pokreti dok nešto radiš, način na koji govoriš....
Fališ mi kao osoba.
Znam da ćemo se vratiti jedno drugom (kao da se imamo što vraćati, već si pripadamo), uskoro.
Ne, neće biti uskoro, koliko god ja se tješila.
Ali zavoljela sam te zbog tebe samog, ne zbog tvog izgleda, ne zbog tvog stila. Zavoljela sam te jer si ti.
I na neki način, drago mi je što ćeš me idući put vidjeti tek kad snijeg prekrije drveće u našem parku...
....Memento....
(lat.sjeti se)
(još meni jedan jako dragi fantasy slikar, Luis Royo)
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
