well I'll be damned, here comes your ghoast again..

(naslov: pa neka sam prokleta, opet dolazi tvoj duh...)

Oprostite.
Ako nekome nedostaje moje pisanje, znajte da i meni samoj nedostaje moje pisanje... moje misli su postale razvodnjena poezija, više nema nikakvog duha u tome... previše se stvari nadogađalo otkako sam počela pisati ovaj blog i pomalo ga čak i izbjegavam jer mi je on podsjetnik na sve te stvari.
Ali, sada bi trebalo biti bolje. Tako kažu.

Moram vam reći da sam postala studentica socijalnog rada u Zagrebu :)))

To je ono što želim, samo se bojim. Svi se bojimo budućnosti.

Ovo je pjesma što ću sada napisati. Dati ću sve od sebe. Iz srca je, koliko god loša bila.

Ovo je pjesma za nekoga tko više nije tu i nastala je na dan kada smo ga pustili da ide dalje. I svi znamo da je pronašao put.

Zapravo, ovo je pjesma za osobu kojoj će najviše nedostajati...


Tvoje lice u slomljenom zrcalu
odražava postojanost boli
kroz tisuće zvijezda padalica.
Nedostojno je i nepravedno.

Kroz jecaje razaznaje se ime
koje svijetli posljednji put
u kiši naših meteora.
Nije pravo i spasonosno.

Koraci su i pogledi duhova
u bijelini ljetnjog dana
i tvoje lanene sniježne haljine
Ipak, molimo se Bogu.

Na drvetu križa ispisano ime
i okrutno mlade brojke godina
zamrznute u vijeke vjekova.
U ime Oca....

Bacili smo stotine bijelih ruža
da budu kao kiša meteora
u kojoj jedan više ne svijetli.
I Sina, i Duha Svetoga...

Jedino što će te grijati
kroz hladne zime što dolaze
stara je mramorna ploča.
Amen.

02.08.2010. u 00:41 |

ostavi trag… (27) | printaj. | x | ^

Ne zabrinjavam se pretjerano oko života - još se nitko nije živ iz njega izvukao

Ponekad padanje zamijenimo za let.

Čini se da ne vidimo razliku između snage i slabosti. Između smijeha i tuge. Nema razlike. Uistinu. Svoje slabosti prodajemo za snage, da nitko ne bi primijetio da smo slabi. Plačemo kad se smijemo. Smijemo se kad plačemo. Možda vi ne, ali neki djelovi moga života su mi presmiješni da bi mi bili tužni.
Znam izvesti najluđu stvar u najglupljem trenutku. Znam ispasti moralni pobjednik.

Što mi vrijedi moralna pobjeda kada sam realni gubitnik?

To je pitanje mirne savjesti. Da mogu jednog dana reći - ja sam moralni pobjednik.

Nakon te rečenice, opet ću se vratiti u svoju zelenu sobu i voljeti svoju samoću, jer u samoći me nitko ne može pretvoriti ni u kakvog gubitnika - ni moralnog, ni realnog.

To je sve relativno. I gubitci, i uspjesi, i suze i smijeh i let i pad.... pogotovo let i pad.

Mislila sam da letim, a onda sam shvatila da sam zatvorila oči i pustila se da padam. Vjetar u kosi mi paše, pa makar bio vjetar padanja, a ne vjetar letenja.

No, ipak... ponekad se sjetim jedne bitne stvari:

Svaki put kad pomislim da padam, sjetim se da sam ja ta koja odlučuje kada će poletjeti.

Raširim krila i pustim tvoju ruku.

Padni sam, ja letim.

Oči boje borova. Oči boje neba. Oči boje zemlje nakon kiše. Oči boje akvamarina.

Pusti me da se utapam u mirisu ljeta.

Odjebi.

(psovka ne paše na kraju, ali morala je ići, uistinu jest, hehehe, moram ja ostati ona drska mala neukrotiva djevojčica, koju možeš poželjeti, ali ne možeš imati, jer još nije pronašla nekoga koga će prerasti. Nitko ne misli da sam tako glasna u svojoj tišini, zar ne? Ponekad i glasnija nego što bi trebala biti.)

07.05.2010. u 22:55 |

ostavi trag… (23) | printaj. | x | ^

pomalo...

Pomalo ljute kapi,
padaju po licu
i pročišćeni stihovi
od suvišnih riječi.
Nema više veznika,
nema više epiteta...
(ni jedan ne mogu dati)
pročišćeni dani života.
Pomalo ljuti pedantnost
želja savršenog ritma
kroz stihove, strofe,
pomalo ljute figure
i nedovršene misli
i nedostatak tijela
(ne moga - tvoga,
ne tebe - njega).
Pomalo ljuti izvjesnost
ili neizvijesnost
i laži izgovorene
pod zelenim lišćem
prošloga proljeća.
Pomalo ljuti nestanak
prolaznost, odlazak
i svi autobusi večeras
sutra spremni - polazak.
Glupavo nizanje
nebitnih stihova
samo ja razumijem
ritam moji misli.
Pomalo ljuti
ali život se zove
sav skup apsurda
...sve dolazi na svoje.

25.04.2010. u 21:48 |

ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^

melodrama

ja sam djevojčica lutkica
parodija kazališta
izlizana pozornica
nepoznatog redatelja
i konci u tvojim rukama

pleši sa mnom
duša porculanska
žedna tvojih dodira
padanja po daskama
nepoznatog scenografa

dva oka staklena
haljina čipkasta
kraj tebe sićušna...
jesi li ti tako slijep
ili ja tako malena?

18.04.2010. u 14:30 |

ostavi trag… (20) | printaj. | x | ^

Napokon sam napisala pjesmu...

Pjesma nije kvalitetna, suhoparna je, ali eto.. istresla sam je na papir... barem neki stihovi...

Možda je bolje da tkao shvaćam život... život je bajka...

Teško mi je razmišljati o smrti,
kraj toliko života prije nje.
Tamo u daljini netko pada,
a meni je to romantična priča,
krv na nečijim rukama...
Tko je ono umro dolje?
Gdje je to tijelo prije bilo?

Tamo je u daljini netko pao,
a tko je nekad bio to
i čije su usne gledale
te sada mrtve oči?
Gdje je bio prije toga,
gdje je stupala ta noga
koja neće hodati više?

Pokopali su ga već.
Ispod zemlje mirno leži,
kao da se nije smijao nikad,
kao da nije bio nigdje.
Meni je teško misliti na smrt
kraj toliko života prije nje.

03.04.2010. u 14:09 |

ostavi trag… (14) | printaj. | x | ^

pjesma bez riječi

Uistinu ne vidim smisao svoga daljnjeg prisustva na ovome blogu, pošto mi je mozak ispran i nije u njemu ostao ni jedan jedini stih. Naime, dobrih 6mj nisam ništa napisala i trebam krenuti tražiti inspiraciju. I prije sam imala ovakve faze i vjerujem da će me proći. Istina, nikada nije trajalo ovako dugo, ali vjerujem da je ipak samo faza.
Čim se vratim, javit ću vam se, a naravno da ću posjećivati vaše blogove, čak i ako vam ne budem ostavljala komentare.

I will be back ;)

Pozdrav i zagrljaj, dragi moji! U nekom boljem i inspirativnijem blogerskom vremenu, opet ćete čitati moje stihove, do tada... Arrivederci!!!

:* :* :*

17.03.2010. u 19:22 |

ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^

u agoniji

Znam tako mnogo ljudi koji se ovako osjećaju kroz cijeli svoj život... ovo je pjesma za njih, malo poduga i patetična, ali nema veze, to nam svima ponekad treba... (a ti meni ne daj da se ikada ovako budem osjećala):

Znam da smo bili savršena romansa
i možda ću jednog dana pričati to
stara već, izborana, unucima svojim.
Otkrio si puteve u meni
za koje ni sama nisam znala
i uz osmijeh si me njima vodio.
Možda ćemo jednog dana
(koji neće biti danas, ni sutra,
niti dok je još dovoljno rano
dok je još tako premalo kasno)
možda ćemo poželjeti povratak.

Vratiti se u tvoje oči,tren prije
nego što ih zatvoriš zauvijek.

Ali zemlja se vazda okreće
i kroz dane idu tihe godine,
a korake koje smo ostavili na pijesku
davno je isprao onaj topli južni vjetar
koji je nekada mrsio naša obećanja.
I ruže koje si mi nekada nosio
crveni su sada pepeo,
a ceste kojima smo hodali
je davno prekrio vrući, crni asfalt.
Nema više hladovine
pod kojom smo se voljeli.

Moj najdraži,nas sada nema,
a tijela nam još hode svijetom.

Možda ću pričati djeci svojoj
ili djeci njihove djece
(a njihova krv neće biti tvoja)
kako sam ti zimi grijala promrzle prste
(svojim tijelom više nego dlanovima)
i kako si se nekada smijao
mojim tada bezopasnim strahovima.
Možda ću im pričati o nama
prije nego postanem crveni pepeo.


Evo, uhvatila sam trenutak da vas posjetim svih... nadam se da će se to događati malo češće, pošto je prošlo dosta dugo od mog zadnjeg posta...

Pozdrav i zagrljaj svima!!!

Vaša ADC

25.02.2010. u 16:20 |

ostavi trag… (16) | printaj. | x | ^

suze kćeri razmetne

Oprostite što vam se ne javljam, mislim ja na vas, ali nemam vremena sjesti i napisati nešto smisleno. Obično se dogodi to da sjednem za komp nakon učenja, odem u blogeditor i napišem naslov, a onda uleti stari i kaže ''Moj red za kompjuter''. Naravno, nitko ne pita je on bio na kompjuteru prije pola sata....
Uf,uf,uf... još samo nekoliko mjeseci u ovoj j***** selendri a onda faks :)))

Kao što vidite, sa živcima sam na minimumu zadnjih dana XD


Evo jedna pjesmica....





Ako se ikada zapitaš u noći
čije su to ruke bile po tebi
i čija su sjećanja boravila
u tvojim zaboravljenim kutcima.

Ako se ikad zapitaš o jutru
kada sunce ti dotakne vjeđe
čije je to tijelo ležalo sinoć
na toploj plahti kraj tebe.

Ako se ikad zapitaš danju
čije su to usne na tvome vratu
maloprije potražile odmora
od beskorisnih riječi govora.

Ako se ikad zapitaš o meni
i onim dodirima koje poznaješ
samo se nasmiji i potjeraj
misli daleko od sebe.

Ako se ikada zapišta zašto
sada ti ja govorim ove riječi
znaj - nismo stvoreni za misli
nego jedno za drugo.


mwa :)))

(jedna veeeelikaaa pusa mojim blogerima koji mi toliko fale - Black Angel, Didi, Nini, Laetitii, Vitae, viam, mrak66... oprostite ako sam vas zanemarila :( vratit ću se ja! ;) )

05.02.2010. u 16:21 |

ostavi trag… (20) | printaj. | x | ^

Ti si Kalvarija moga postojanja

Više ne mogu govoriti kao prije
sada je i šutnja prevelik napor
za moje umorne glasnice.
Neki jecaj u mom je grlu
zapeo i ne da mi disati
ne da mi postojati
ne želi otići.

Ne mogu govoriti kao prije
veliku patetiku i riječi ljubavi
u mojim su očima ostale
samo suze, tvoj dar.
I ne mogu plakati,
ni jednu jedinu.

Ne mogu govoriti kao prije
jer mi je svaka riječ napor
svakom kopam tunele
kroz ove tvrde rude
tla našeg postojanja

Ne mogu govoriti kao prije
jer sam zaboravila te riječi
i njihovi mi zvukovi više
nisu uhu ugodni.

Ne mogu govoriti kao prije
jer nisam ta osoba
koja nije brinula.

Ne mogu govoriti kao prije
jer te prije nisam voljela.

24.01.2010. u 14:52 |

ostavi trag… (17) | printaj. | x | ^

100.post

Ok, dovoljno je reći da stoji iza mene i gleda kako pišem i vjerojatno se smije :)))
Uživajte u pjesmi!
:))))

Da vam pojasnim prije čitanja - vjerujem u inkarnaciju.

Jednom kada odem
u svoje usne ću utkati
duhove svojih pjesama.
I moje ime će goriti
nekim drugim imenima.

Sama ću štovati sebe
da svoj održim duh
i sama su sebi biti
anđeo tuđih pjesama
nepresušno vrelo stihova.

Mi koji plovimo u krug
starim, mrtvim brodovima
i koji nikada ne vidimo sunca
mi ćemo jednom biti
anđeli naših svjetova.

Ja ću biti među nama
kao što ti si u meni bio
čovječe imena neznanog
pjesniče neke dubine
stvorio si ženu od rime.

Moje će riječi teći mnome
moji će anđeli čuvati tebe
čovječe kojega ću jednom
ostaviti u neku budućnost
daleko iza, ispred mene.

Kao što snovi nekad tvoji
sada kroz mene lako teku
moji će snovi, nekada tvoji,
u vreloj bujici taštih misli
teći kroz neku drugu ženu.

Mi koji plovimo u krug,
starim brodovima mrtvim,
kormilare na uzici držimo
i usmjeravamo stalno
nekoj novoj, boljoj smrti.

05.01.2010. u 18:31 |

ostavi trag… (22) | printaj. | x | ^

desing by: dark sword dancer

< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (8)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (6)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Došli su i ostavili trag

Nina1989
Black Angel
Dida
nestaje sunce
Viam inveniam
mrak66
zvonjava
Vitae
nadripjesnik
and all hope is gone
Laetitia Dale, začarana balerina
Here/'s my key philosophy
Dawn_616
sjedokosi
*perfect stranger*
Shadow86
Leah Can Fly

Linkovi

super dizajnovi (nekromant) ;)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Fragmenti sjećanja.
Sjećanja osjećanja.
Osjećanja prošlosti.
Prošlosti sadašnjosti.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se