|
Hello svima,
Ovo mi je zadnje javljanje u ovom mjesecu, jer sutra idem na maturlac. Začudo soba mi nije neuredna, oko mene nisu milijuni stvari koje bih trebala ponijeti, ne gnjavim se s tim da li će mi ili neće sve stati u torbu. Ne znam ni što ću sve ponijeti. Malo mi je i svejedno.
Čudno ili normalno? Ne znam... osjećam se malo ravnodušno, nimalo uzbuđenja, nekog entuzijazma, .... a da budem iskrena, takva nisam ni bila u početku, kad su se svi oko mene veslili kao mala djeca, možda je tome krivo i samo mjesto gdje idemo. Ma lažem naravno da nije, čak mi se i Prag po slikama i po knjižici (Top 10 Prag) i svidio.
Nekako me strah društva, možda je to i posljedica mojih snova koje sam sanjala u zadnjih tjedan dana. Da nitko sa mnom nije htio pričati, da sam zakasnila na autobus, bijah prepuštena sama sebi... blablabla... to su samo snovi, a ne stvarnost.
Malo previše seruckam, ma eto drago mi je što idem, a žao mi je što ne idu neke osobe koje su mi jako drage.
Kad se sutra pojavim s koferom na mjestu polaska, nadam se da će me netko primijetiti, zagrliti, nasmiješiti, biti happy što me vidi. Ma za 5 osoba sam sigurna u to, a za ostale, bar glumatajte. A ja jedva čekam da vidim one, koji se meni možda (zar postoje takvi:)) čak ni ne vesele.
Eto, dragi moji uživajte mi gdje god da jeste, držite mi fige da sve dobro prođe, a ja vam se javim kad dođem s hrpom slika i mojim doživljajem.
A danas idem do kamenitih zapaliti svijeće. Na mjesto s kojeg odem smirenija, zadovoljnija, s mirom u sebi... Volim kamenita i svaki mjesec odem i zapalim svijeće. Svijeće i za ljude koje ne poznajem, za one kojima je to potrebno... Nikome se s tim ne ulizujem, naprotiv nekima ni ne kažem. Nego sam happy kad sve prođe dobro, tad znam da sam učinila dobro djelo.
Pusa svima...
|
