Razgovor s Bogom
Što nam nije jasno?
Ma prvo sam mislila napisat samo ric-dvi u komentar Translator wannabe-u vezano za The Secret koji je poprilicno uzdrmao ljude..sta u pozitivnom sta u negativnom smislu..al eto se to pretvorilo u post..
Mislim da je cijela stvar praktički jako jednostavna..
Sve sto imas u zivotu je posljedica onog sto vjerujes..ako vjerujes da The Tajna nema smisla..onda ona u tvom zivotu definitivno i nece imat smisla..
Ali mislim da je jako nebulozno optuzivat Oprah da se igra narodom, ako i ona i taj narod jednostavno u to vjeruju..
Mislim da smo svi slobodni... ako ne nista..pa bar da mozemo mijenjat uvjerenja..mišljenja..stoga..svi ljudi koji su odusevljeni tajnom napravili su izbor..i odlucili da ce povjerovati..a ako su i nastavili vjerovati da Tajna ima smisla..znaci da im se to misljenje i uvjerenje POKAZALO kao ono koje ih zadovoljava..cini zivot boljim..jer da nije tako...oni bi ga promijenili..
Međutim..isto tako..cinjenica je da mišljenja i uvjerenja nije tako lako promijenit..jer u njih ugrađujemo preveliki dio SEBE..jer misljenja se grade godinama..a temelje se na uvjerenjima..koja dobivamo u najranijoj dobi..od nasih najblizis..i sasvim je jasno da nije bas jednostavno preispitivat ni svoja misljenja, a kamoli uvjerenja..jednostavno se bojimo izgubiti taj dio SEBE..a u biti je jako vjerojatno da SEBE jos nismo kako treba ni pronasli..no dobro..
Kad si od malih nogu hranjen nekim uvjerenjem ..npr. "nema kruva bez motike".. onda teško mozemo zamislit da bi nam mogla past mana s neba..
Ali nemojmo zbog toga sto nam je tesko zamislit da je moguce do sretnijeg zivota doci na laksi nacin, optuzivati one koji vjeruju u to..i naposljetku na takav nacin i bivaju sretnijima..
A nemojmo ni krivit one od kojih smo pokupili svoja uvjerenja..jer oni za bolje jednostavno nisu znali..ili nisu mogli..
Mi danas znamo..pristup informacijama je veći nego ikad..hocemo li ga iskoristiti za neki boljitak ovisi o nama..i to da li mozemo.. isto ovisi o nama..u biti sve ovisi o nama..i vrijeme je da se iz pasivnog nacina zivota..i jednostavnog prihvacanja okolnosti malo-pomalo pocnemo prebacivati u akciju i krenemo sa prihvacanjem odgovornosti za zivot kakvim zivimo..jer uvijek postoji bolji nacin..i uvijek postoji izbor..
I ono sto mi mozemo danas je da napravimo inventuru svojih stavova, uvjerenja i razmisljanja..jer neki su vrijedni da ih zadrzimo..al neki su vec toliko isfucani da ne sluze vise nicemu..
Da vidimo koji su to stavovi koji nas guraju naprijed u zivotu..ali naprijed s osmijehom na licu..mozda bolje reci s osmijehom u srcu..jer na licu ce da dođe i prođe..i opet će da dođe..ali onaj u srcu bi trebao da traje duze..jer je odraz onoga koliko smo u skladu sami sa sobom..koliko smo spremni da slusamo i cujemo sto je ono sto stvarno zelimo..i koliko smo spremni da se izborimo za nesto sto zelimo.. bez da to nesto.. jednostavno zakopamo zato sto nas nikad nisu naucili kako da to dobijemo..ili jos gore..nisu nas naucili da mislimo da to uopce zasluzujemo..
I onda pogledajmo svoj zivot danas kao rezultat nasih dosadasnjih uvjerenja..je li stvarno moguce da nista ne bi zeljeli promijenit..zamijenit..
Jer pravo vrijeme za promjenu je ono kad postanemo svjesni da nesto ne stima..a duboko..duboko ispod svih onih uvjerenja znamo da ipak postoji nesto bolje..i da to bolje zasluzujemo..
Je li mislimo i da nase dijete danas-sutra ne zasluzuje nesto bolje..vjerojatno mislimo da zasluzuje..ali..kako smo mi nasoj djeci ipak prvi i najveći uzor..stoga se nemojmo cudit ako budu zivjeli istim zivotom kakvim mi zivimo..jer ne unoseci promjenu u svoj zivot..kakvi primjer uopće pružamo?
Meni malo dosta...
Dobivam dojam da sam okruzena hrpom luđaka oko sebe…ma k vragu ne zelim rec da sam svetica…brate nisam..al k vragu…od kada sam ja u svom zivotu odlucila da poradim na iskrenosti….nije da sam bila nesto lazljiva prema drugima…ma onako …najvise lazljiva sama prema sebi…a bice samim tim i prema drugima…hm..da…
Ali…
Ma nema ali…
Znaci neiskrena prema sebi…
Ali k vragu…ovo sto se dogada oko mene je tolika proracunatost…da se pitam kolikii mozak takvi moraju imat da se mogu snać u svim tim igricama…ili je moj brate, stvarno velićine graha…a i to kad nabubri…inace…u normalnom stanju je ipak vjerojatno nesto slicniji grasku…
Jer…jednostavno osjecam da sam totalno zatupljena…u svakom novom razgovoru...ili bolje receno nakon njega...jer za vrijeme razgovora pušim trenutnu pricu...e dakle...uvidam da sam okruzena kronicnim nedostatkom iskrenosti…stvarno osjecam da vise ne mogu razmisljat…osjecam se izludenom…svatko me povlaci na svoju stranu…a meni je pun kurac da moram koristit mozak u bliskim odnosima…a mozda je meni pun kurac da uopce moram koristit mozak…zamorili su me…i iscrpli…
I jesam li ja sad naivna..i glupa…uz to i lijena…toliko mi je pun kurac da se ne mogu opustit sa bliskim ljudima ne razmisljajuci o tome na koju me stranu pokusavaju pridobit.u sto me pokusavaju uvjerit…koliko sljedecih koraka za koliko sljedecih godina su vec iscenirali…te na koliko stolica istovremeno sjede…
I cilo to ponasanje su oni sebi opravdali…jer su oni svi zajebani od nekog…prevareni od nekog…i stoga da im se ne dogodi novi zajeb…ja sam izgleda dopustila da u moj mozak unesu zajeb…i sad zelim da pobignem od svih njih…mislim…vec je bijeg isceniran…ja odo par stotina kilometara daleko od sviju pa nek se oni jebu kako znaju i umiju…
Al me onda jebe ovaj napredak u tehnologiji…mislim…zadnjih misec dana mi je mobitel ionako ukljucen sve skupa mozda 90 minuta u danu jer pokusavam izbjec da slusam svaciju stranu price…dakako iskrivljenu…pod kakvim okolnostima iskrivljenu? E…ne znam…vjerojatno osobnim…osobnim svjesnim…ili osobno nesvjesnim…os. Namjernim…ili os. Nenamjernim…ne znam…i lagano mi puca k….pod kakvim okolnostima…
Al koji kurac sam se ja uvukla u sve ovo….zato sta osjecam da moram pomoc ako mogu pomoc…al kurac ja pomazem…jednim dijelom svog graška pomažem…a drugim dijelom graška brojim dane do odlaska..i neka tako mi triba…ispada opet onda da niti sam ja sama iskrena niti sam dosljedna…i koji kurac onda tu ja …
Ne znam koji jer mi je pun kurac…
I pokusavam skontat koju to lekciju upravu ucim…da li onu koju mi dosta njih uporno govori…a ta je da kad napokon otvorim oci…da cu skuzit kako ljudi funkcioniraju te da je to daleko od mog idealizma…u kojem sam sebi govorila da cu se u zivotu okruzit ljudima koji ce biti fer…a ne spremni da zajebu…i znam da nisu svi ljudi spremni da zajebu…ili ne znam…jer je meni lakse i draze virovat da su svi ljudi dobri…cisto da se ne moram opterecivat oce me ko zajebat iza leđa…i sta sam ja onda…mozda nesposobna za zivot…i sta sad…
Na koji nacin da se osposobim…izgleda da ja posto poto ocu sebi omogucit mogu da se mogu oslonit na neke ljude…ma k vragu jesam li ja u kurcu…
Ma jesam..ma jesam granat…al su i oni svi pukli…i meni se stvarno cini da su njima , a,ukljucujuc i mene stvarno oci svima zatvorene…i da su svi odlucili u kojem smjeru da gledaju…al ih isto jebu svi ovi kojima su okruzeni…naime…svi im pokusavaju ukazat malo lijevo malo desno…e sad…kako nam je svima lakse se kretat kroz zivot gledajuci samo pravo…jer vec i tako dobivamo previse cinjenica koje treba prilagodit svom videnju…uklopit u vec izradeni okvir...pa sad jos da je pogledat lijevo…pa opet desno…pa jeba te doslo bi do opce pomutnje i histerije…i tako…znaci svatko odabere svoj pravac kretanja….i naravno da se pravci medusobno ometaju…potplicu…saplicu…mijesaju…rezu..lome…
E i sad…da svatko uspije sacuvati svoj pravac kretanja…jer promjene, zavoji, provalije, usponi, padovi, dakako bole…e…znaci da bi sacuvali svoj pravac …narusavaju tudi pravac…e..i onda zbog toga sto su nam svima naruseni pravci mi dozivljavamo svi lagane…al ipak češće malo žešće napadaje histerije..panike..i u tim slucajevima histerije i panike jednostavno brisemo sve pravce koji su povezani, ili mozda ukrižani, s nasim pravcem…
I onda se ja bojim zavoja...jelte...ma opasniji su brate ovakvi pravci...u zavojima mozda koga i zaobiđem...
Al di da nadem hrabrost za zavoje...
