Razgovor s Bogom
Grizemo se, grizemo...ooo...
Ma baš me Prodotes potaknio da napišem koju riječ o grižnji savjesti…koja nam nikad mira ne da…i čak ako je osoba koju smo povrijedili možda i prešla preko toga, i možda je uistinu u svemu tome uspjela vidjeti nešto pozitivno, možda ju je baš ta situacija natjerala da otvori oči vezano za nešto i da krene naprijed…vezano za nešto drugo…ali …NE…mi kad se sjetimo toga događaja mi vidimo samo crnilo i jad……i pokušavamo sebe kazniti tim lošim osjećajem koliko je to god moguće…jer smo nekako naučeni da samo kroz kaznu opet zavređujemo nečiju ljubav…pa nismo sposobni ni sami sebe voljeti sve dok se dobro, dobro ne izgazimo…i ne ogadimo…i dok ne osjetimo tu veličanstvenu grižnju savjesti…putem koje u biti samo tratimo svoj život…jer nakon učinjene pogreške bi nam bilo lakše da jednostavno možemo sebi reci…okej…to što sam učinio nije ono što odražava moje istinske osjećaje prema toj osobi…i sad kad znam ono što ne odražava moje istinske osjećaje, znam da sam korak bliže onome, što naime, odražava moje prave osjećaje…i sad…kao i uvijek… imam mogućnost izbora…sljedeće sto ću učiniti je ono što će pokazati toj osobi, a i meni samome, što je to što u meni leži…a to je ljubav…i sada odlučujem pokazati ljubav…
I samoj mi se desilo da kada me osoba do koje mi je stalo povrijedi, da ono što želim osjetiti je to da joj je u biti stalo do mene…da to što se desilo je bio trenutak…a ne dubinski osjećaj koji osjeća prema meni…i ako će ta osoba u tom trenutku osjećati grižnju savjesti i osjećaj manje vrijednosti…u biti se samo udaljava od mene… i tada nastupa pravi raskid povezanosti… i ja sam još sje…ija… jer osoba osjećajući otrovnu grižnju…jedino sto mi može pružiti je upravo taj otrov…a na ranu mi ne treba otrov stavljati…treba mi lijek… ali ako mi u tom trenutku pokažeš ljubav…to će mi biti lijek…i to će nas opet učiniti povezanima…biti ću u mogućnosti da ja osjetim tebe…u tvojoj dubini…i ti da osjetiš mene…u mojoj dubini…a ne na površini koja je i izrodila sve one ružne riječi i postupke koji su nas doveli do ovoga…
I tako opet dođemo do onoga… da se iz svega dade izvući ono pozitivno što nas gura naprijed…u ispunjeniji život…
A ako osoba naime nije sposobna vidjeti našu dubinu…i da joj u biti pružamo svoju ljubav, podršku i razumijevanje…za to ne bi trebali sami sebe okrivljavati ni omalovažavati … Možemo joj pomoći da ugleda ljubav…ali ako je uporno odbija vidjeti…onda je možda bolje usmjeriti se prema onima kojima će naša ljubav biti od značaja i od pomoći za nadolazeće trenutke u životu…
Ma Don Miguel Ruis je to tako lipo napisa u svojoj knjizi «Glas znanja» koja mi je baš nedavno uletila u ruke :
Možete sklopiti i takav sporazum da prema sebi postupate s poštovanjem. Uvedite sporazum o samopoštovanju i recite glasu u svojoj glavi: «Vrijeme je da počnemo da se uzajamno poštujemo». Mnoge osude će tada jednostavno nestati, a isto tako i samoodbacivanje. Tada možete dozvoliti glasu da govori, ali će taj dijalog biti mnogo bolji. Imat čete sjajne ideje i dijaloge svojoj glavi, a kada ih priopćite drugima, svidjet će im se ono što kažete. Otkrit čete da se smiješite i zabavljate čak i kada ste sami.
Shvatit čete zašto je odnos prema sebi toliko važan. Kada ste u sukobu sa sobom, kada se ne sviđate sami sebi, ili još gore, kada mrzite sebe, unutrašnji dijalog je zatrovan, a to je vaš razgovor sa sobom. Kada volite sebe, čak i glas znanja u vašoj glavi je ljubazan prema vam. Kada volite sebe, kada ste dobri prema sebi, imate dobar odnos prema sebi. Tada će se svi vaši ostali odnosi poboljšati, ali uvijek morate početi od sebe.
Kako možemo očekivati da budemo ljubazni prema drugima kad nismo ljubazni prema sebi? Osjećanja imamo pravo da izrazimo, a izražavamo ih glasom. Ako se ne osjećamo dobro, ako smo puni emocionalnog otrova, moramo ga izbaciti. Zato imamo potrebu da psujemo, da izbacimo emocije zarobljene u našoj glavi. Ako smo puni bijesa ili ljubomore koji moraju da se ispolje, naše riječi će prenositi ta osjećanja. Ako nas glas znanja u našoj glavi zlostavlja, taj glas će isto tako postupati i s drugima. Ako smo zabavni sami sebi, to ćemo projektirati i na druge.
Prvi korak ka popravljanu odnosa prema sebi jeste da prihvatite sebe kakvi jeste. Ne treba da učite kako da volite sebe. Treba da se odreknete svih razloga zbog kojih odbacujete sebe, i prirodno čete zavoljeti sebe. Vi ne volite predstavu koju projektirate ili sebe zbog toga što ste takvi kakvi ste, vi volite sebe kakvi jeste. Tada možete početi da uživate u sebi, sve dok sebe ne zavolite toliko da pružite sebi sve što vam je potrebno. Više nećete stavljati sebe na posljednje mjesto. Što više budete uživali u svom prisustvu, to čete više uživati u životu i to ćete više uživati u prisustvu svih kojih vas okružuju.
