Razgovor s Bogom
Eto ga na...
Ima nešto što me već duže vrijeme muči…što mi mira ne da…nešto čega se pokušavam riješit, a sto opet pored svih logičnih rečenica koje na raznorazne načine dopru do mene, nastavlja živjeti u meni…i nastavlja ometati mene da živim onako kako bi trenutno želila…točnije…dopušta mi da živim onako kako ne želim…
A taj me osjećaj drži od kad sam čula u sebi onaj mali, slatki duhovni glasić unutar mene kako vrišti 
da je gladan…i od onog trenutka kad sam ja njega počela hranit
…u meni je počeo rasti onaj pomalo zločesti osjećaj veće vrijednosti
…
Jednostavno sam počela osjećat kako sam dobila pristup nečemu što nije za sve…što dobivaju samo povlašteni…kao da samo odabrani mogu nahranit taj glasić unutar sebe…u biti…možda… samo da se odabranima taj glasić i javi…
I stvarno…nekako nije za začudit se sto me taj osjećaj prati…jer to je nešto sto me već duuugo okružuje…a šta sam ja prihvatila…i čega mi se sad malo teže riješiti…
Jer još u osnovnoj (a i kasnije) petica iz testa iz kojeg je 90 % ljudi dobilo 5, nije ista kao ona petica kad je samo 2-3 ljudi dobilo %…na takvu peticu je mamino i tatino braaaavo bilo puno sočnije, srdačnije, snažnije…
Jer petica, izgleda, dolazi samo do izražaja među jedinicama…dobra haljina dolazi samo do izražaja ako su do nje one koje su manje lijepe…dobro djelo dolazi do izrazaja samo ako je okruženo zlobom…nazalost…
Zar je jedini osjećaj da se osjećamo posebnima, ako smo okruženi onima koji su manje posebni…manje jedinstveni…manje lijepi…manje pametni…manje dobri…
I da…onda se moramo natjecati…jer treba zaraditi titulu onoga koji je NAJ…jednostavno…na vrhu može biti samo jedan…
E..i sada…dopru meni do uha rijeći N.D. Walscha kada kaze da uzrok ovakvom našem načinu razmišljanja leži u jednostavnoj činjenici o razjedinjenosti…u razjedinjenosti jednih od drugih…i razjedinjenosti od samoga Boga…a ideja razjedinjenosti je proizišla iz dvije ljudske iluzije…a to su iluzija o pogrešci i iluzija o potrebi…jer onog trenutka kad je čovječanstvo prihvatilo ideju da je stvoreno od Boga i da nikako ne može biti jednako i isto onome što je Bog sam…tada je i prihvatilo ideju da je moguće da učine nešto sto Bog ne želi…odnosno učiniti nešto protiv Božje volje…te tako počiniti grešku (grijeh). Znaći…razjedinjenost je proizvela pogrešku koja je moguća samo onda kada postoji određena potreba…ali pošto svi jesmo Jedno…znaći da nema smisla govoriti o nekoj potrebi…jer nemamo NIŠTA za želit jer smo mi SVE što jest…
Kada smo sebi umislili da nismo svi jedno…da smo odvojeni jedni od drugih…postalo je lako učiniti drugima ono što sebi nikad ne bi učinili…
Još značajniji produkt te razjedinjenosti je misao o tome da svega «nema dovoljno»…da nema dovoljno mudrosti…da nema dovoljno ljubavi…da nema dovoljno sreće…te da se onda za to treba natjecati…i u trenutku kada dobijemo šta želimo…e ondaaaa…čuvaj to ki oči u glavi…ne bi li ti to tko oduzeo…gledaj krivo na svakoga tko ima nešto što ti nemaš…a kad dobiješ to…e onda digni nos do neba…jer sad si ti vrijedan…
Sve to zato šta nismo svjesni činjenice da postoji samo Jedan od nas…a ako postoji samo Jedna stvar…i da smo to mi…onda ne dolazi u obzir pitanje o tome da nečega nema dovoljno…ali kad se pojavila misao da postoji i Druga stvar…»logično» se zaključilo da toga «nema dovoljno»
…i u duhu tih «logičnosti« i ja u sebi prepoznam ljubomoru na nekog zbog nečeg…i «uzvišenost» kada krenem onim putem za koji sam sebe uvjerila da nije za sve…jer ga «nema dovoljno»…
I ove logićnosti koje je iznio Neale čine se daleko logičnije od mojih logičnosti…aaal NE…moje su daleko ćešće od njegovih…i nije da se ne trudim….mislim…nije baš ni da dajem sve od sebe…al…toliko je lakše nešto shvatiti nego to početi uistinu i živjeti…
Ili u biti…vjerojatno to još uvijek ne shvaćam…jer kako je moguće da nešto shvatiš u onoj svojoj najdubljoj dubiozi, a da to ne živiš…
Eto ga na…osta ja plitka onda…
