Razgovor s Bogom

Što nam nije jasno?

Ma prvo sam mislila napisat samo ric-dvi u komentar Translator wannabe-u vezano za The Secret koji je poprilicno uzdrmao ljude..sta u pozitivnom sta u negativnom smislu..al eto se to pretvorilo u post..

Mislim da je cijela stvar praktički jako jednostavna..
Sve sto imas u zivotu je posljedica onog sto vjerujes..ako vjerujes da The Tajna nema smisla..onda ona u tvom zivotu definitivno i nece imat smisla..
Ali mislim da je jako nebulozno optuzivat Oprah da se igra narodom, ako i ona i taj narod jednostavno u to vjeruju..
Mislim da smo svi slobodni... ako ne nista..pa bar da mozemo mijenjat uvjerenja..mišljenja..stoga..svi ljudi koji su odusevljeni tajnom napravili su izbor..i odlucili da ce povjerovati..a ako su i nastavili vjerovati da Tajna ima smisla..znaci da im se to misljenje i uvjerenje POKAZALO kao ono koje ih zadovoljava..cini zivot boljim..jer da nije tako...oni bi ga promijenili..
Međutim..isto tako..cinjenica je da mišljenja i uvjerenja nije tako lako promijenit..jer u njih ugrađujemo preveliki dio SEBE..jer misljenja se grade godinama..a temelje se na uvjerenjima..koja dobivamo u najranijoj dobi..od nasih najblizis..i sasvim je jasno da nije bas jednostavno preispitivat ni svoja misljenja, a kamoli uvjerenja..jednostavno se bojimo izgubiti taj dio SEBE..a u biti je jako vjerojatno da SEBE jos nismo kako treba ni pronasli..no dobro..
Kad si od malih nogu hranjen nekim uvjerenjem ..npr. "nema kruva bez motike".. onda teško mozemo zamislit da bi nam mogla past mana s neba..
Ali nemojmo zbog toga sto nam je tesko zamislit da je moguce do sretnijeg zivota doci na laksi nacin, optuzivati one koji vjeruju u to..i naposljetku na takav nacin i bivaju sretnijima..
A nemojmo ni krivit one od kojih smo pokupili svoja uvjerenja..jer oni za bolje jednostavno nisu znali..ili nisu mogli..
Mi danas znamo..pristup informacijama je veći nego ikad..hocemo li ga iskoristiti za neki boljitak ovisi o nama..i to da li mozemo.. isto ovisi o nama..u biti sve ovisi o nama..i vrijeme je da se iz pasivnog nacina zivota..i jednostavnog prihvacanja okolnosti malo-pomalo pocnemo prebacivati u akciju i krenemo sa prihvacanjem odgovornosti za zivot kakvim zivimo..jer uvijek postoji bolji nacin..i uvijek postoji izbor..
I ono sto mi mozemo danas je da napravimo inventuru svojih stavova, uvjerenja i razmisljanja..jer neki su vrijedni da ih zadrzimo..al neki su vec toliko isfucani da ne sluze vise nicemu..
Da vidimo koji su to stavovi koji nas guraju naprijed u zivotu..ali naprijed s osmijehom na licu..mozda bolje reci s osmijehom u srcu..jer na licu ce da dođe i prođe..i opet će da dođe..ali onaj u srcu bi trebao da traje duze..jer je odraz onoga koliko smo u skladu sami sa sobom..koliko smo spremni da slusamo i cujemo sto je ono sto stvarno zelimo..i koliko smo spremni da se izborimo za nesto sto zelimo.. bez da to nesto.. jednostavno zakopamo zato sto nas nikad nisu naucili kako da to dobijemo..ili jos gore..nisu nas naucili da mislimo da to uopce zasluzujemo..
I onda pogledajmo svoj zivot danas kao rezultat nasih dosadasnjih uvjerenja..je li stvarno moguce da nista ne bi zeljeli promijenit..zamijenit..
Jer pravo vrijeme za promjenu je ono kad postanemo svjesni da nesto ne stima..a duboko..duboko ispod svih onih uvjerenja znamo da ipak postoji nesto bolje..i da to bolje zasluzujemo..
Je li mislimo i da nase dijete danas-sutra ne zasluzuje nesto bolje..vjerojatno mislimo da zasluzuje..ali..kako smo mi nasoj djeci ipak prvi i najveći uzor..stoga se nemojmo cudit ako budu zivjeli istim zivotom kakvim mi zivimo..jer ne unoseci promjenu u svoj zivot..kakvi primjer uopće pružamo?

29.09.2007. u 15:49 | 16 Komentara | Print | # | ^

Meni malo dosta...

Dobivam dojam da sam okruzena hrpom luđaka oko sebe…ma k vragu ne zelim rec da sam svetica…brate nisam..al k vragu…od kada sam ja u svom zivotu odlucila da poradim na iskrenosti….nije da sam bila nesto lazljiva prema drugima…ma onako …najvise lazljiva sama prema sebi…a bice samim tim i prema drugima…hm..da…
Ali…
Ma nema ali…
Znaci neiskrena prema sebi…
Ali k vragu…ovo sto se dogada oko mene je tolika proracunatost…da se pitam kolikii mozak takvi moraju imat da se mogu snać u svim tim igricama…ili je moj brate, stvarno velićine graha…a i to kad nabubri…inace…u normalnom stanju je ipak vjerojatno nesto slicniji grasku…
Jer…jednostavno osjecam da sam totalno zatupljena…u svakom novom razgovoru...ili bolje receno nakon njega...jer za vrijeme razgovora pušim trenutnu pricu...e dakle...uvidam da sam okruzena kronicnim nedostatkom iskrenosti…stvarno osjecam da vise ne mogu razmisljat…osjecam se izludenom…svatko me povlaci na svoju stranu…a meni je pun kurac da moram koristit mozak u bliskim odnosima…a mozda je meni pun kurac da uopce moram koristit mozak…zamorili su me…i iscrpli…
I jesam li ja sad naivna..i glupa…uz to i lijena…toliko mi je pun kurac da se ne mogu opustit sa bliskim ljudima ne razmisljajuci o tome na koju me stranu pokusavaju pridobit.u sto me pokusavaju uvjerit…koliko sljedecih koraka za koliko sljedecih godina su vec iscenirali…te na koliko stolica istovremeno sjede…
I cilo to ponasanje su oni sebi opravdali…jer su oni svi zajebani od nekog…prevareni od nekog…i stoga da im se ne dogodi novi zajeb…ja sam izgleda dopustila da u moj mozak unesu zajeb…i sad zelim da pobignem od svih njih…mislim…vec je bijeg isceniran…ja odo par stotina kilometara daleko od sviju pa nek se oni jebu kako znaju i umiju…
Al me onda jebe ovaj napredak u tehnologiji…mislim…zadnjih misec dana mi je mobitel ionako ukljucen sve skupa mozda 90 minuta u danu jer pokusavam izbjec da slusam svaciju stranu price…dakako iskrivljenu…pod kakvim okolnostima iskrivljenu? E…ne znam…vjerojatno osobnim…osobnim svjesnim…ili osobno nesvjesnim…os. Namjernim…ili os. Nenamjernim…ne znam…i lagano mi puca k….pod kakvim okolnostima…
Al koji kurac sam se ja uvukla u sve ovo….zato sta osjecam da moram pomoc ako mogu pomoc…al kurac ja pomazem…jednim dijelom svog graška pomažem…a drugim dijelom graška brojim dane do odlaska..i neka tako mi triba…ispada opet onda da niti sam ja sama iskrena niti sam dosljedna…i koji kurac onda tu ja …
Ne znam koji jer mi je pun kurac…
I pokusavam skontat koju to lekciju upravu ucim…da li onu koju mi dosta njih uporno govori…a ta je da kad napokon otvorim oci…da cu skuzit kako ljudi funkcioniraju te da je to daleko od mog idealizma…u kojem sam sebi govorila da cu se u zivotu okruzit ljudima koji ce biti fer…a ne spremni da zajebu…i znam da nisu svi ljudi spremni da zajebu…ili ne znam…jer je meni lakse i draze virovat da su svi ljudi dobri…cisto da se ne moram opterecivat oce me ko zajebat iza leđa…i sta sam ja onda…mozda nesposobna za zivot…i sta sad…
Na koji nacin da se osposobim…izgleda da ja posto poto ocu sebi omogucit mogu da se mogu oslonit na neke ljude…ma k vragu jesam li ja u kurcu…
Ma jesam..ma jesam granat…al su i oni svi pukli…i meni se stvarno cini da su njima , a,ukljucujuc i mene stvarno oci svima zatvorene…i da su svi odlucili u kojem smjeru da gledaju…al ih isto jebu svi ovi kojima su okruzeni…naime…svi im pokusavaju ukazat malo lijevo malo desno…e sad…kako nam je svima lakse se kretat kroz zivot gledajuci samo pravo…jer vec i tako dobivamo previse cinjenica koje treba prilagodit svom videnju…uklopit u vec izradeni okvir...pa sad jos da je pogledat lijevo…pa opet desno…pa jeba te doslo bi do opce pomutnje i histerije…i tako…znaci svatko odabere svoj pravac kretanja….i naravno da se pravci medusobno ometaju…potplicu…saplicu…mijesaju…rezu..lome…
E i sad…da svatko uspije sacuvati svoj pravac kretanja…jer promjene, zavoji, provalije, usponi, padovi, dakako bole…e…znaci da bi sacuvali svoj pravac …narusavaju tudi pravac…e..i onda zbog toga sto su nam svima naruseni pravci mi dozivljavamo svi lagane…al ipak češće malo žešće napadaje histerije..panike..i u tim slucajevima histerije i panike jednostavno brisemo sve pravce koji su povezani, ili mozda ukrižani, s nasim pravcem…
I onda se ja bojim zavoja...jelte...ma opasniji su brate ovakvi pravci...u zavojima mozda koga i zaobiđem...
Al di da nadem hrabrost za zavoje...


10.09.2007. u 23:12 | 5 Komentara | Print | # | ^

Grizemo se, grizemo...ooo...




Ma baš me Prodotes potaknio da napišem koju riječ o grižnji savjesti…koja nam nikad mira ne da…i čak ako je osoba koju smo povrijedili možda i prešla preko toga, i možda je uistinu u svemu tome uspjela vidjeti nešto pozitivno, možda ju je baš ta situacija natjerala da otvori oči vezano za nešto i da krene naprijed…vezano za nešto drugo…ali …NE…mi kad se sjetimo toga događaja mi vidimo samo crnilo i jad……i pokušavamo sebe kazniti tim lošim osjećajem koliko je to god moguće…jer smo nekako naučeni da samo kroz kaznu opet zavređujemo nečiju ljubav…pa nismo sposobni ni sami sebe voljeti sve dok se dobro, dobro ne izgazimo…i ne ogadimo…i dok ne osjetimo tu veličanstvenu grižnju savjesti…putem koje u biti samo tratimo svoj život…jer nakon učinjene pogreške bi nam bilo lakše da jednostavno možemo sebi reci…okej…to što sam učinio nije ono što odražava moje istinske osjećaje prema toj osobi…i sad kad znam ono što ne odražava moje istinske osjećaje, znam da sam korak bliže onome, što naime, odražava moje prave osjećaje…i sad…kao i uvijek… imam mogućnost izbora…sljedeće sto ću učiniti je ono što će pokazati toj osobi, a i meni samome, što je to što u meni leži…a to je ljubav…i sada odlučujem pokazati ljubav…
I samoj mi se desilo da kada me osoba do koje mi je stalo povrijedi, da ono što želim osjetiti je to da joj je u biti stalo do mene…da to što se desilo je bio trenutak…a ne dubinski osjećaj koji osjeća prema meni…i ako će ta osoba u tom trenutku osjećati grižnju savjesti i osjećaj manje vrijednosti…u biti se samo udaljava od mene… i tada nastupa pravi raskid povezanosti… i ja sam još sje…ija… jer osoba osjećajući otrovnu grižnju…jedino sto mi može pružiti je upravo taj otrov…a na ranu mi ne treba otrov stavljati…treba mi lijek… ali ako mi u tom trenutku pokažeš ljubav…to će mi biti lijek…i to će nas opet učiniti povezanima…biti ću u mogućnosti da ja osjetim tebe…u tvojoj dubini…i ti da osjetiš mene…u mojoj dubini…a ne na površini koja je i izrodila sve one ružne riječi i postupke koji su nas doveli do ovoga…
I tako opet dođemo do onoga… da se iz svega dade izvući ono pozitivno što nas gura naprijed…u ispunjeniji život…
A ako osoba naime nije sposobna vidjeti našu dubinu…i da joj u biti pružamo svoju ljubav, podršku i razumijevanje…za to ne bi trebali sami sebe okrivljavati ni omalovažavati … Možemo joj pomoći da ugleda ljubav…ali ako je uporno odbija vidjeti…onda je možda bolje usmjeriti se prema onima kojima će naša ljubav biti od značaja i od pomoći za nadolazeće trenutke u životu…

Ma Don Miguel Ruis je to tako lipo napisa u svojoj knjizi «Glas znanja» koja mi je baš nedavno uletila u ruke :


Možete sklopiti i takav sporazum da prema sebi postupate s poštovanjem. Uvedite sporazum o samopoštovanju i recite glasu u svojoj glavi: «Vrijeme je da počnemo da se uzajamno poštujemo». Mnoge osude će tada jednostavno nestati, a isto tako i samoodbacivanje. Tada možete dozvoliti glasu da govori, ali će taj dijalog biti mnogo bolji. Imat čete sjajne ideje i dijaloge svojoj glavi, a kada ih priopćite drugima, svidjet će im se ono što kažete. Otkrit čete da se smiješite i zabavljate čak i kada ste sami.

Shvatit čete zašto je odnos prema sebi toliko važan. Kada ste u sukobu sa sobom, kada se ne sviđate sami sebi, ili još gore, kada mrzite sebe, unutrašnji dijalog je zatrovan, a to je vaš razgovor sa sobom. Kada volite sebe, čak i glas znanja u vašoj glavi je ljubazan prema vam. Kada volite sebe, kada ste dobri prema sebi, imate dobar odnos prema sebi. Tada će se svi vaši ostali odnosi poboljšati, ali uvijek morate početi od sebe.

Kako možemo očekivati da budemo ljubazni prema drugima kad nismo ljubazni prema sebi? Osjećanja imamo pravo da izrazimo, a izražavamo ih glasom. Ako se ne osjećamo dobro, ako smo puni emocionalnog otrova, moramo ga izbaciti. Zato imamo potrebu da psujemo, da izbacimo emocije zarobljene u našoj glavi. Ako smo puni bijesa ili ljubomore koji moraju da se ispolje, naše riječi će prenositi ta osjećanja. Ako nas glas znanja u našoj glavi zlostavlja, taj glas će isto tako postupati i s drugima. Ako smo zabavni sami sebi, to ćemo projektirati i na druge.

Prvi korak ka popravljanu odnosa prema sebi jeste da prihvatite sebe kakvi jeste. Ne treba da učite kako da volite sebe. Treba da se odreknete svih razloga zbog kojih odbacujete sebe, i prirodno čete zavoljeti sebe. Vi ne volite predstavu koju projektirate ili sebe zbog toga što ste takvi kakvi ste, vi volite sebe kakvi jeste. Tada možete početi da uživate u sebi, sve dok sebe ne zavolite toliko da pružite sebi sve što vam je potrebno. Više nećete stavljati sebe na posljednje mjesto. Što više budete uživali u svom prisustvu, to čete više uživati u životu i to ćete više uživati u prisustvu svih kojih vas okružuju.

10.02.2007. u 15:20 | 8 Komentara | Print | # | ^

Želim se pomaknuti

U nutrini sebe osjećam težinu…

Iako…

Sinoć sam je otkrila…i osjetila sam neizmjernu toplinu…sigurnost…blagost…iz kojih sam uspila pročitat da vrijedim…

A danas…

A sad …opet je teško…ne volim se…volim nju…i znam da je ona dio mene…ali koliko ja vrijedim…


Zasrala sam opet…i cujem glas koji mi govori ne brini..sve se da ispravit…
Ali zasrala sam…
I ne mogu se mirit sa činjenicom da se uvik vračam unazad…i ponovno i ponovno treba da prolazim istu stazu…iako…mozda za novu stazu hrabrosti nemam…a na mjestu da stojim ne mogu…i mozda je zato lakse vracati se stalno unazad i stvarati iluziju o pomicanju…

Al eto sad …i ako je istina da je hrabrost ta koja mi nedostaje…pari da ce se sad pojavit ta hrabrost…vraga oce…

A nju jos uvijek osjećam na leđima…i sjećam se štapića koji mi je udijelila…da mogu ciniti cuda…

A ja ga ne znam upotrijebit…stoji neiskorišten…čeka…i sinoć sam se na trenutak poplašila…kada sam osjetila da štapić stoji neiskorištenog potencijala…osjetila sam da ga nisam vrijedna…i moj strah ju je pretvorio iz prekrasne vile topline, ljubavi i sunca u vilu straha i tame…ali…maštom sam se vratila u stvarnost…i skužila da me ona ipak prije svega voli…

Obećala mi je da će me poučiti kako da koristim štap…a hebi…ga…ja vec danas zapela…na najobičnijoj gluposti…na kojoj sam već toliko godina…nepomična….ili pomična u mjestu…ma kako bilo…

I ja ocu da čuda radim…i ja ocu da crtam ljudima osmijeh na licu sa svojim štapićem…yeah right…

Ma šta yeah right…ja virujem da cu nac tu snagu…i zelim da mi pokaze snagu…zelim da me pouci korištenju štapića…zelim da me poući da imam pravo na zelje…da imam pravo na maštu…na maštu koja ce me vratit u stvarnost…

Ma k vragu…plaće mi se…zašto nisam toliko jaka da napokon dovedem u stvarnost cinjenicu da se mogu naći na bilo kojoj točki puta koji odaberem…zašto je ne zelim ćuti…zašto mi je draže samosažalijevanje…zasto je tesko prihvatiti njenu ljubav…zasto ju je tesko prihvatiti kao dio sebe…kao sebe…



A ma dugo me bilo nije..a blog nekako ne želim ugasit...sve nekako mislim..vratit ću se...i evo me...pa makar i na trenutak...hvala vam koji ste svratili i ostavili trag za sobom...posjetila sam vas već i prije...al ovih dana cu i ja ostavit trag za sobom...*

06.01.2007. u 01:33 | 9 Komentara | Print | # | ^

...i odgovor

Učiteljica zatvori svoje oći i uplovi u Dobru Tišinu, gdje je ostade, koliko je bilo potrebno za njena 3 spora udisaja, a potom ponovno pogleda u muškarca koji je gol, sjedio ispred nje, zauzevši položaj lotosa.

''Najvelinćanstveniji dar života nije ono što većina misli da jest. To nije ljubav. Nije ni zdravlje. Nije ni bogatstvo ni uspjeh ni moć ni slava (no to već znaš). To nije ni mudrost, ni razumijevanje…niti unutrašnji mir ili unutrašnja radost ili izvanjska sreća. Nije to ni prosvijetljeni trenutak svjesnosti niti iskustvo Jedinstva. Pa niti ponovno sjedinjenje sa Biti ili povratak doma, k Bogu.''

Učiteljica je zastala u odgovoru, dopuštajući svojim riječima da dopru iza izvanjskog omotača Učenikovog uma. A tada je Solice-u uputila još direktniji i još dublji pogled .

''Najvelinćanstveniji dar života'', rekla je skoro pa vrisnuvši, ''je Vrijeme.''

Učenik i Učiteljica su zaustavili pogled , ne govoreći...ne pomaknuvši se..samo usklađeno dišući…devete sporih udisaja…Marasilina ih je naućila tom ritualnom dijeljenju Životne Energije…

Učiteljica ponovno progovori…

''Vrijeme je Iluzija koje ne postoji u Posljednjoj Stvarnosti. Ono je velika magija i zbog toga najvelinćanstveniji dar života…jer koristeći ovu magiju sa štovanjem i svetošću, svaki drugi dar Života može postati tvoj. U stvari, jedino vrijeme omogućuje da iskusiš postojanja drugih darova.

''I na taj način vidiš da kako ono Što Nije (Vrijeme), može da učini ono Što Jest (Život), tako značajnim, uzbudljivim i radosnim u tvome iskustvu.

''Zbog toga, ne dopusti da izgubiš ni jedan trenutak…nikad nemoj sjedit samo «ubijajući vrijeme», ne dopusti da vrijeme pored tebe prolazi neopaženo…ne čekaj više da pokreneš
neki važan uradak…pogotovo ne dopusti da ne poduzimaš ništa u svezi s onim za čim ti Srce žudi.

''To ne znaći da nikad ne uzmeš trenutak za odmoriti um i tijelo. Naravno da to možeš…jer odmarajući um i tijelo, koristiš vrijeme mudro.

''Ključ Života je svjesno strukturiranje svog vremena. S tim, možeš dostići sve što si ikad želio. Kada vrijeme istekne, tek tada shvaćaš njegovu značajnu vrijednost. Vrijednost svakog dana, svakog sata, svake minute je tada zaprepašćujuće očita.
I tada se zapitaš kako si ikad dopustio da ti toliko vremena jednostavno «pobjegne».

Zato koristi vrijeme korisno. Uvijek imaš sasvim dovoljno vremena da učiniš ono što je stvarno bitni…pa opet…ako nisi dovoljno oprezan…upravo će to biti ono za što ćeš reći da NEMAŠ dovoljno vremena. Uzmi sve vrijeme koje ti je potrebno za Ljubav…uzmi sve vrijeme koje ti je potrebno da bi donio svijetlost, toplinu i ozdravljenje u živote oko sebe.

''Uzmi si vremena da voliš svoju djecu. Uzmi si vremena da poštuješ svoje roditelje. Uzmi si vremena da kažeš i učiniš male stvari koje unose ogromne promjene u živote tvojih voljenih. Uzmi si vremena da završiš svaki zadatak koji si započeo sa izvrsnošću. I uzmi si vremena kada ćeš bit sa onim svojim unutarnjim Ja, i povezao se Biti i Izvorom cijeloga Života. Ovo nije ono što čini gubljenje vremena…već je ovo, ono čime vrijeme dobiva na značaju.

''Možeš promijeniti svoj cjelokupni život u četiri 15-minutna trenutka svakog dana: 15 minuta meditacije svakoga dana, 15 minuta lagane fizičke aktivnosti (koje može biti jednostavna šetnja) popodne, 15 minuta planiranja pred večer za slijedeći dan te 15 minuta meditacije na večer.

''Koristi vrijeme na ovaj način te ćeš značajno razviti svoju duhovnu svjesnost i povezanost, povećat ćeš svoju mentalnu pozornost, poboljšati fizičko zdravlje, osobne odnose, izvođenje životnih zadataka, pa čak i životno blagostanje, i svakako svoje cjelokupno postojanje.

''Možda se želiš upitati…da li imam 4 15-minutna trenutka u svome danu koja sam spreman posvetiti ovome? I da li izabirem da iskoristim svaki drugi trenutak u svome životu na najljepši mogući način?''

Dvoje ponovno povežu oći u nepomični pogled.. Tada Učiteljica upita…


''Da jednostavno ne smiješ dopustiti da ovaj trenutak prođe, pa čak ni najmanji djelić tog trenutka, a da iz njega ne izvučeš ono najbolje…što bi pomislio i što učinio?''


08.07.2006. u 21:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

Pitanje...

Ovo je malo slobodniji prijevod...pa me nemojte vikat...ak netko ima Englesku verziju...tekst je ipak zadržao svoj smisao...


23.-eg dana 8.-og mjeseca u 3.-oj (zadnjoj) godini koju je provodio sa Ućiteljem, Solice, Učenik, je imao priliku postaviti pitanje Punog Mjeseca…(vrijeme Punog Mjeseca je bila prilika za postavljanje pitanja).

''Priđi bliže'', kazao je Učitelj nježno, i Solice pristupi prekrasnoj ženi koja je sjedila ispred njega. ''Sjedi pored mene,'' pozvala ga je postavljajući jastučić na pod pored sebe. Solice je kleknuo i duboko se poklonio…kako je to i inače bio običaj svih njenih učenika…zatim je sjeo i prekrižio noge po uzoru na nju…

''Do sad si me pitao 31 pitanje , danas me pitaj 32.-go, tako ćeš imati još 4 pitanja do svog odlaska. Da li si, kako sam ti savjetovala, sačuvao za kraj 5 najvažnijih pitanja ?

''Jesam,'' odgovori učenik.

''Dobro,'' reće Marsailina osmjehnuvši se. I spusti se tišina…kao i inače u prisutnosti Učitelja. Ona ju je zvala Dobra Tišina: tišina koja utišava um i otvara srce te poziva dušu da se pridruži umu i srcu, tako da sve troje mogu postati Jedno u Iskustvu- a to je nešto što se rijetko dogodi učenicima tokom uobičajenog dana.

Solice se tokom današnjeg dana brinuo da li je današnje pitanje zavrijedilo da bude jedno od 5 Završnih… Hoće li se Učitelj složiti?
Ali, sada, prigrlljen mirom potpunog bivanja u Sadašnjem Trenutku, znao je da to nije bitno. Ništa nije bitno. Ni potvrda od Učitelja, ni važnost samog pitanja, kao ni odgovor na to pitanje.

Toliku je Svjesnost Učenik imao kada je pogled direktno u Marsailinine oći. Već odavno je shvatio da mu pogled na njeno nago tijelo ne može pružit ni blizu takav osjećaj intimnosti ili unutarnjeg uzbuđenja kakav mu je pružao direktni pogled u njene oći. Ovo je bio dio njenog Blagoslovljenog Poučavanja …sjediti jedni s drugima potpuno goli…i to je mnogo govorilo…ali najviše je jedna lekcija ostala u sjećanju…da…gola tijela mogu pružiti zadovoljstvo…ali da goli umovi mogu pružiti daleko veću intimnost …i na kraju …da gole duše vode k slavi Posljednje Ekstaze.
Kao što je Marsailina dosta puta naglasila…oči su ogledalo duše…i kada vidiš ogoljenu dušu…ti tada vidiš sve…razumiješ sve…od drugoga. Svaka Razlika se u tom trenutku gubi, a s njom se gubi i svaki osjećaj Razdvojenosti Učenik je uvidio da u biti nema nikakvih daljnjih pitanja. Najvažnija pitanja su već odgovorena…i ti odgovori leže unutar njega samog.

''Dobro,'' nasmijala se Marsailina kad ju je Učenik obavijestio o svojoj upravo dosegnutoj svjesnosti.'' Upitaj me pitanje koje si imao trenutak prije…i poslušaj moj odgovor da vidiš jesam li u pravu''.

''Ali, Vi vrlo dobro znate da Vi ne možete biti u krivu'' Solice joj se osmjehne. Jer ono što vi vjerujete da je pravo, to je pravo za vas…sve dok više nije''.

''Da, Marsailina se složi, ''ali ti možeš pomisliti da moj odgovor nije u redu i u onda ga u svojim mislima učiniti, onim što zovete ' krivim'. Zato sam znatiželjna…želim znati što misliš o mom odgovoru. Zato me, molim te, pitaj pitanje koje si me želio prije upitati. Pitaj me svoje 32.-go pitanje. Shvatila sam da je 32.go -prvo od 5 Završnih- skoro pa uvijek, ono najzanimljivije.

''Kako želite, moj Učitelju,'' Učenik odgovori,. ''Moje 32.-go pitanje je…. A gubitak osjećaja razdvojenosti dovodi do krajnjeg Prosvjetljenja.
Bivajući prosvijetljen,

''Koji je najvelinćanstveniji dar što nam život pruža?''



Doći će i nastavak...a do tada...koji je po vama najvelinćanstveniji dar što nam ga život pruža...

29.06.2006. u 13:01 | 5 Komentara | Print | # | ^

Štreberica

Ma mene još uvik muci ta ideja da ničeg nema dovoljno…jer ne bi znala reć šta je tužnije..to šta mislimo da nema dovoljno onoga sto nam se pruža…il je tužnije što mislimo da nema dovoljno onoga što mi sami pružamo…pa tako…ne samo da kad ugrabimo nešto «izvan nas» da to ljubomorno čuvamo…već i ono što smatramo da već postoji «unutar nas» nismo sposobni da dijelimo.. već doslovno dajemo na «kapaljku»…i to… prije neg šta upotrijebimo kapaljku…mi ćemo objavit «javni natječaj»…tako će samo oni koji udovolje našim kriterijima moći biti privilegirani da im poklonimo djelić svoje iskrenosti….djelić svog slobodnog vremena…djelić svoje slobodne ljubavi…i to mogu biti baš sretni ako im namijenimo to slobodno vrijeme..ljubav…jer mi smo skloniji tome da ekonomično štedimo sve što imamo…pa ćemo tako najvjerojatnije onu ljubav, iskrenost i vrijeme koju smo odlučili podariti…ma mi ćemo je podijelit između 2-3 osobe istovremeno…jer što da podariš osobi svoje 100%-no razumijevanje, potporu…čemu da se nekome posvetiš 100%…kad možeš ubit 2 muhe jednim udarcem…i bit na jednoj kavi i slušat prijateljicu kako ti priča kako joj se život raspada…i na minut il duže je stavit na čekanje…jer mobitel zvoni…il zato što joj moraš ipak kazat…pored cijele njene srcedrapajuće priče…kako te jedan preslatki lik opsjeda…jer ta ti se misao nije stala vrtit po glavi ni za vrime slušanja njene životne boli…a bome ni za vrime onog mobitelskog poziva…

I taaaako…mi nikako da skužimo…da nema razlike između onog «unutar nas» i onog «izvan nas» … da stvarno postoji samo jedno…jedno te isto…te da uskraćivanjem nečega «drugima»..i odbijanjem pružanja nečega nekome…u biti uskraćujemo to sami sebi…
Jer nije moguće pružiti ljubav…ali onu istinsku, bezuvjetnu…a da ti se ona ne vrati u obliku i količini o kojoj ni sanjat nisi mogao…te da nije moguće da oslobodiš svoje «zauzeto» vrijeme da bi ga istinski posvetio nekome kome si tada potreban…a da to tvoje «zauzeto» vrijeme odjedanput ne oslobodi tebe od zauzeća i da skužiš da imaš vremena za sve..ali baš za sve što ti treba…

Jer je nemoguće da netko želi nešto što mi ne želimo…jer svi…kao dijelovi iste cjeline…želimo isto…želimo sreću…želimo ispunjenje…mir…ljubav…ali imamo malo…ma malo više…češće i previše… različite ideje o tome kako do to dobijemo…i gibamo se u različitim pravcima…tragajući za istom stvari…il se gibamo po kružnicama tražeći ono šta se u svojoj punoj cjelini nalazi unutar i izvan kružnice…i nikako ne može biti samo na kružnici…

I samo da mi je uistinu prihvatit tu istinu da i ljubavi i sreće i zadovoljstva…da ima svega toga dovoljno…te da dijeljenje u biti znači množenje…da mi je jednostavno shvatit…da biti više na raspolaganju onima kojima sam potrebna ne znači biti manje na raspolaganju samoj sebi…jer sama misao o tome da uskraćujem nekome nešto…stvara novu misao…a ta je…da u biti toga ja sama nemam dovoljno…te da je zbog toga potrebno da to štedim…i naravno…da se kao rezultat te nove misli pojavi onaj stvarni nedostatak vremena…ljubavi…iskrenosti…za kojom tako čeznemo…i nastavljamo je tražit…umjesto da je pružamo…

Ihhhjj…ma je mi ga teorija ide…al praksa šteka…a jesam štrebeeericaaa…wave


23.06.2006. u 01:21 | 6 Komentara | Print | # | ^

Eto ga na...

Ima nešto što me već duže vrijeme muči…što mi mira ne da…nešto čega se pokušavam riješit, a sto opet pored svih logičnih rečenica koje na raznorazne načine dopru do mene, nastavlja živjeti u meni…i nastavlja ometati mene da živim onako kako bi trenutno želila…točnije…dopušta mi da živim onako kako ne želim…
A taj me osjećaj drži od kad sam čula u sebi onaj mali, slatki duhovni glasić unutar mene kako vrišti blabla da je gladan…i od onog trenutka kad sam ja njega počela hranityes…u meni je počeo rasti onaj pomalo zločesti osjećaj veće vrijednostithumbup
Jednostavno sam počela osjećat kako sam dobila pristup nečemu što nije za sve…što dobivaju samo povlašteni…kao da samo odabrani mogu nahranit taj glasić unutar sebe…u biti…možda… samo da se odabranima taj glasić i javi…
I stvarno…nekako nije za začudit se sto me taj osjećaj prati…jer to je nešto sto me već duuugo okružuje…a šta sam ja prihvatila…i čega mi se sad malo teže riješiti…
Jer još u osnovnoj (a i kasnije) petica iz testa iz kojeg je 90 % ljudi dobilo 5, nije ista kao ona petica kad je samo 2-3 ljudi dobilo %…na takvu peticu je mamino i tatino braaaavo bilo puno sočnije, srdačnije, snažnije…
Jer petica, izgleda, dolazi samo do izražaja među jedinicama…dobra haljina dolazi samo do izražaja ako su do nje one koje su manje lijepe…dobro djelo dolazi do izrazaja samo ako je okruženo zlobom…nazalost…
Zar je jedini osjećaj da se osjećamo posebnima, ako smo okruženi onima koji su manje posebni…manje jedinstveni…manje lijepi…manje pametni…manje dobri…
I da…onda se moramo natjecati…jer treba zaraditi titulu onoga koji je NAJ…jednostavno…na vrhu može biti samo jedan…
E..i sada…dopru meni do uha rijeći N.D. Walscha kada kaze da uzrok ovakvom našem načinu razmišljanja leži u jednostavnoj činjenici o razjedinjenosti…u razjedinjenosti jednih od drugih…i razjedinjenosti od samoga Boga…a ideja razjedinjenosti je proizišla iz dvije ljudske iluzije…a to su iluzija o pogrešci i iluzija o potrebi…jer onog trenutka kad je čovječanstvo prihvatilo ideju da je stvoreno od Boga i da nikako ne može biti jednako i isto onome što je Bog sam…tada je i prihvatilo ideju da je moguće da učine nešto sto Bog ne želi…odnosno učiniti nešto protiv Božje volje…te tako počiniti grešku (grijeh). Znaći…razjedinjenost je proizvela pogrešku koja je moguća samo onda kada postoji određena potreba…ali pošto svi jesmo Jedno…znaći da nema smisla govoriti o nekoj potrebi…jer nemamo NIŠTA za želit jer smo mi SVE što jest…
Kada smo sebi umislili da nismo svi jedno…da smo odvojeni jedni od drugih…postalo je lako učiniti drugima ono što sebi nikad ne bi učinili…
Još značajniji produkt te razjedinjenosti je misao o tome da svega «nema dovoljno»…da nema dovoljno mudrosti…da nema dovoljno ljubavi…da nema dovoljno sreće…te da se onda za to treba natjecati…i u trenutku kada dobijemo šta želimo…e ondaaaa…čuvaj to ki oči u glavi…ne bi li ti to tko oduzeo…gledaj krivo na svakoga tko ima nešto što ti nemaš…a kad dobiješ to…e onda digni nos do neba…jer sad si ti vrijedan…
Sve to zato šta nismo svjesni činjenice da postoji samo Jedan od nas…a ako postoji samo Jedna stvar…i da smo to mi…onda ne dolazi u obzir pitanje o tome da nečega nema dovoljno…ali kad se pojavila misao da postoji i Druga stvar…»logično» se zaključilo da toga «nema dovoljno»
…i u duhu tih «logičnosti« i ja u sebi prepoznam ljubomoru na nekog zbog nečeg…i «uzvišenost» kada krenem onim putem za koji sam sebe uvjerila da nije za sve…jer ga «nema dovoljno»…
I ove logićnosti koje je iznio Neale čine se daleko logičnije od mojih logičnosti…aaal NE…moje su daleko ćešće od njegovih…i nije da se ne trudim….mislim…nije baš ni da dajem sve od sebe…al…toliko je lakše nešto shvatiti nego to početi uistinu i živjeti…
Ili u biti…vjerojatno to još uvijek ne shvaćam…jer kako je moguće da nešto shvatiš u onoj svojoj najdubljoj dubiozi, a da to ne živiš…
Eto ga na…osta ja plitka onda…

06.06.2006. u 00:03 | 11 Komentara | Print | # | ^

Kad ja sama sebi uskočim u usta...

Mislim da me je reklama kod harisme uspjela natjerat da učinim nešto da ovaj blog zaživi...da napišem post...ma znate šta...ja sam to stvarno nekako u glavi zamislila da...će ljudi mozda slučajno otkriti ovaj blog...ka ono...nisam želila ljudima ostavljat komentare...da bi samo čuli za mene...i možda oni tako meni ostavili koji komentar...ali kako blesavo...
sad kužim da stvarno u tome nema ništa loše jer uostalom...i ja želim komentare...pa zato sam se i uvatila pisanja bloga...bitno je otkriti se...a ne čekati da budeš otkriven...
jer ja sam imala osjećaj da će ovaj blog meni nešto značiti i vrijediti tek ako stidljivo iznesem van nešto van i čekam da ljudi to sami otkriju...
jer uostalom...izgleda da sam poklekla pred onom današnjom...da sve šta se otvoreno nudi...mora da nema neku vrijednost...pa je to bila neka svojevrsna strategija...
a ono šta želim dokazati sebi, pa onda i svijetu je upravo to...da su strategije nebitne...precijenjene...jer u strategijama u obzir uzimamo samo jedan OGRANIČENI splet okolnosti i mjera...a najbolje nam se stvari dešavaju uvijek pod utjecajem onih mjera i okolnosti koje ispadnu iz tog kruga koji ograničava...
jer stvarno sve navrijednije stavri u životu su mi došle "nenaručene"...što ne znaći da ih nisam priželjkivala...
i ovakve kontradiktornosti kod mene zadnjih "par parova" dana nisu ništa neobično...puna sam ih...i pokušavam se naći negdje između njih...pokušavam pronaći istinu između onoga što jest i ono što stvarno nije...jer očito crno-bijeli svijet nije realnost...(osim ako je :-) ...hm?) ...jer stvarno...da li kontradiktornost nužno znači i odsustvo istine???
I tako se ja odlučila otkrit ljudima...i sad odo napokon na one blogove koje nekad manje, nekad više redovito čitam i ostavit koji komentarčić

25.05.2006. u 13:17 | 4 Komentara | Print | # | ^

DRAGI MOJI !!!

Eto.. da mi je netko prije kojih godinu, dvi, tri.. ponudio da odem otvorit svoj blog... vjerojatno bih pomislila da me ne poznaje dovoljno...
Al' to mu vjerojatno ne bi rekla vec bi mu sa glumljenom, neglumljenom, ovakvom, onakvom skromnoscu rekla da ja ionako ne znam pisat...
Pa ja nisam nikad ni dnevnik pisala... doduse... dobila ga jesam jednom na poklon... i onda je stajao prazan i skupljao prasinu... jer sam imala dojam da jednostavno nemam sto znacajno za pisat u njega...
I tako kontam ja... ajde.. kad se desi taj prvi poljubac... i to ce biti dogadaj za pamcenje... njega ces zapisat i u detalje opisat... i desio se on... i zapisala ga ja... i poslije toga... vrijeme je prolazilo i prolazilo, a ja ga opet nisam imala nikakvu potrebu otvarat... niti piskarat...

Poslije smo ga prijateljica i ja koristile za dopisivanje... koje je bilo doduse iznosenje misli...i o bitnom i o nebitnom... ali sad je bilo lakse kad sam znala da netko cita te misli... i dobro sam poznavala tko je to...

E... i kako sam se ja to odlucila, nakon "par parova" godina na svoj blog...

E... pa i sad znam da ce to netko procitat... a i znam tko... mislim... ime i prezime vam mogu, a i ne moram saznat, ali kako sam jedna od onih koja u slucajnosti prosto ne vjeruje (ili pokusava sta manje)... e pa tako cu i ja znat da vas je ipak u njima "nesto" dovuklo na ovaj blog...
Mislim da ce to biti susreti koji ce se desiti da bi vama i meni nesto rekli... saptajuci objasnili... na nesto nas uputili...
A vjerojatno ce se nekad i uciniti beznacajnim.. ali kako sam puna pitanja.. nedoumica... nesigurnosti vjerujem da cu u svemu pokusati pronaci neko znacenje...

ALI glavni poticaj za zapocinjanje blogerskog zivota je Neale D. Walsch i njegovi "Razgovori s Bogom" koji su... nekako me je strah reci promjenili mi zivot... ali definitivno me pogurali.. da prepoznam i stanem na stazu na kojoj sam oduvijek htjela biti...te da krenem s prvim koracima...


Zelim da ovo bude mjesto susreta s ljudima koji su bili u dodiru s knjigom.. s onima koji su bili dodirnuti... pa i s onima koji nisu bili... ali bi voljeli biti... ma... bitno je... SVI SU POZVANI... ukoliko zele biti pozvani...

05.05.2006. u 16:39 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zelim da ovo bude mjesto susreta s ljudima koji su bili u dodiru s knjigom Razgovori s Bogom - Neale Donald Walsch.. s onima koji su bili dodirnuti... pa i s onima koji nisu bili... ali bi voljeli biti... ma... bitno je... SVI SU POZVANI... ukoliko zele biti pozvani...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Harisma

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se