Sjedila sam na podu sama, napuštena od svih. Jedino svijetlo bilo je ono svijeće kraj mene. Pisala sam. To me uveseljavalo, jer sam se tako mogla odvojiti od surovog svijeta koji je bio oko mene. Tema je moje, po prvi put u životu, slomljeno srce. Ostavio me. Ponizio me. Prevario me. Suze su tekle i to je ometalo moje pisanje. Papir je bio mokar, tinta razlivena, ali ja sam i dalje pisala. Nisam imala prijateljicu koju bih nazvala da joj se izjadam. Samo svoju parkericu i komad papira.
„Govorio si mi da me voliš. Više puta si spomenuo da sam tvoj život i da do kraja želiš biti sa mnom. NNekada bi se noću ležali vani i promatrali zvijezde. Volio si kako svjetlucaju. Često bi mi pričao što koja zvijezda označava i kako djeluje na ljude. Rekao si da ćeš mi ih sve kupiti jednoga dana, jer sam posebna. Posebna? Zašto si me onda sinoć ostavio kao lutalicu na ulici. Bila sam sama i pokisla. Kiša je skrivala suze na mome licu. Gdje je tvoje obećanje bilo kada si je ljubio pred svima?
Sjećaš li se kada sam ti jednom prilikom rekla da sam za tebe spremna učiniti sve? Oprostiti ti grijehe iz prošlosti i gledati te takvog kakav si sad, misliti na budućnost. Vidiš, bila sam spremna na sve za tebe, a ti nisi mogao promisliti dvaput i u trenutku kada te krenula ljubiti kazati joj da imaš mene koja te istinski voli. Tvoja prevara ne boli me koliko me boli srce koje si izdao. Obećavao si, a obećanja nisi mogao ispuniti.
Danas ujutro pokucao si mi na vrata s bajaderom i plišanim srcem na kojem piše I'm sorry. Iako umorna od neprospavane noći, crvenih očiju zbog suza koje sam isplakala, pustila sam te da uđeš. Rekao si da ti je žao i da ne znaš što ti je bilo na pameti kada si to išao raditi. Krivio si alkohol. Ja onako ludo zaljubljena jedva sam čekala da završiš monolog kako bih ti mogla priopćiti da je sve u redu, jer ne mogu zamisliti svoj život bez tebe. Vjerujem ti. Tvoj pogled mi je dovoljan. Ti si me zagrlio. Bilo je predivno, baš kao prvi put.
Sjećaš se prvog puta? Kada smo se upoznali. Čekao si me na kolodvoru, a ja sam ti prišla s leđa i pokrila oči. Okrenuo si se, nasmiješeno uskliknuo moje ime i zagrlio me kao da smo jedini na svijetu. Da, baš tako je bilo i sada. Dug zagrljaj pun emocija. Zaplakao si. Moje srce je zatreperilo.
Legli smo na krevet i tako zaspali. Zapravo, ti si zaspao, a ja sam nastavila razmišljati. To što si mi napravio nije bilo nimalo lijepo od tebe. Ne samo da si me prevario, nego si to napravio pred mojim poznanicima. Kada nas drugi put vide zajedno mislit će da sam slijepa i glupa, ali oni ne znaju da si ti zapravo dobar. Voliš me, je li tako? Reci im da me voliš. Neka znaju. Možda su ljubomorni, jer oni nemaju tako divnu vezu kao mi. Zašto si me prevario? Nisam ti dovoljna? Ljepša je od mene? Zbunjena sam! Nema veze, ja ti vjerujem kad kažeš da voliš samo mene. Sigurna sam da se ono više neće ponoviti. Uistinu bih voljela biti s tobom do smrti.“
Izgubila sam misao. I dalje sam bila zbunjena zbog svega što se dogodilo posljednja dva dana. Digla sam se po čaj. Zazvonio je telefon. Policija?
Znači li Vam što to ime?
Da, to je moj dečko.
Moje iskreno saučešće…
Molim??? (nasmijala sam se)
Vozio je prebrzo. Motorom se zabio u kamion.
…
Rekla sam mu da ne smije brzo voziti. Oduvijek sam bila protiv tog motora, nimalo mi se nije sviđao. Hodam ulicom. Opet pada kiša. Evo njegove majke. Plače. Vrišti. Dolazim do nje ne pokazujući bol. Grlim ju. Moram biti jaka.
Ovo mu je bilo u džepu…
Pokazala mi je prsten. Na njemu su bili naši inicijali i datum kad smo se upoznali. Pukla sam. To je bila kap koja je prelila čašu. Potrčala sam prema njegovom tijelu iako su me svi pokušali spriječiti. Poljubila sam ga i primila za ruku.
Volim te i voljet ću te zauvijek…
Kažu da je od tog događaja prošlo točno godinu dana. Više ne pišem. Svaki dan sjedim na istom stolcu, kraj istog prozora u istoj bolnici. Promatram vjeverice koje skakuću s drveta na drvo. Lijep je i sunčan dan. Gledam neki zaljubljeni par kako veselo šeće. Podsjećaju me na nas. Oči mi se pune suzama. To je jedini način na koji iskazujem emocije. Nisam progovorila točno 365 dana i 11 sati. Dvije žene ulaze u moju sobu. Jedna od njih je ona u bijeloj kuti koja me svaki dan diže iz kreveta. Druga dolazi do mene i ljubi me u čelo. Pitala me kako sam. Ne znam zašto kada zna da ja ne pričam. Prepričava mi kakvo je stanje kod nje doma i usput guli naranču. Rekla je da falim psu. Zbunjenog pogleda pokušavam shvatit o čemu ona to govori. Iz torbe vadi sliku i stavlja je na moj noćni ormarić, odmah uz onu koja je od prvog dana sa mnom-moja i njegova zajednička. Ispituje me znam li tko su ljudi na slici. Iskreno nisam niti pogledala. Stavlja mi ju u ruke i počinje plakati.
Zar me se ne možeš sjetiti? Ja sam tvoja mama…
|
Tko sam ja? 
Preporučujem 
