Ratko Martinović - Aurora
(1) JA - *1969*
"Vječno živjeti sretno je moguće samo ukoliko živite za ovaj trenutak!" - Gregg Braden
Kažu da je sav život sažet u trenutku kada izlazite iz vlastite majke. Bol, iščekivanje, sreća, spoznaja, olakšanje, zadovoljstvo, kreacija i još niz osjećaja koji su sama suština onoga što smrtnici nazivaju životnim vijekom. Teško je u to vjerovati pošto se zapravo nitko ne sjeća svoga rođenja, no ima nečega u tome. Svi ratovi, sve tuge, svi čemeri ovog iskvarenog svijeta zaboravljaju se u trenutku, mržnja postaje ljubav, nesreća sreća a sramota ponos. Tako je bilo i kod mene. Unatoč tome što sam bio dijete sreće i ljubavi jako brzo sam postao teret pošto je otac uvijek više cijenio tuđe satenske plahte i najkrhkiji i najprolazniji slatki grijeh - orgazam. Majka tada nije morala brinuti o tome jer joj naravno, zbog kukavičluka, moj otac to nije htio priznati. Za dvadesetak godina ću shvatiti da svaki alfa mužjak nema petlje stati u koštac sa samim sobom pa tu jalovost iskaljuje na drugima.
Inače, rezime ovog bitnog događaja u svačijem životu je taj da mi je nadjenuto ime Daniel, po legendarnom biblijskom proroku koji se svojom odvažnošću nametnuo velikim kraljevima, onima starog svijeta - Nabukodonozoru / Dariju, i životinjskog carstva - lavovima. Dugo sam vjerovao da su svi odvažniji od mene, no život me je natjerao u sasvim drugom smjeru, smjeru nevjerojatne snage volje. Kao tek rođena beba zapravo nisam odisao takvim osobinama, bio sam vrlo malen, sitan, tražio puno više ljubavi i pažnje nego ostala novorođenčad. Kasnije sam razmišljao da sam možda i znao da upravo te osjećaje neću dobivati pa sam ih „reketom“ otimao dok je bilo prilike. Moje rodno mjesto bio je gradić uz kojeg me vežu sve iole snažnije uspomene iz mladosti, najljepši trenutci i najbolnije rane. Slavonski Brod je tada bio pozicijski položen kao veliko željezničko čvorište na pola puta između hrvatskog Zagreba i srpskog Beograda. Nekada zadnja točka obrane protiv turske invazije na Europu i poveznica dva velika imperija, tijekom drugog svjetskog rata najbombardiraniji grad u nacističkoj NDH, a kasnije sjecište pravaca između obrane nezavisne Hrvatske i bosanskih Srba uvijek je bespotrebno krvario zbog viših interesa nevezanih uz vlastito samoostvarenje. Zato ga toliko volim, jer smo na nekom višem nivou oba prošli karmičku katarzu dostojnu Coelhovih romana. Ime Brod savršeno prikladno pojašnjava sudbinu, grad je uvijek inatom uspjevao isploviti snažniji iz nedaća pa mu se na neki način i divim. Iako je na silu industrijaliziran ostao je taj neki dašak romantike, susret licem u lice sa rijekom Savom i miris vjetra koji jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kao bebi mi nikada ništa nije nedostajalo. Svi su se brinuli da imam najmodernija kolica, da drvena kolijevka nikada ne miruje, da pijem iz nove plastične flašice čija je zemlja podrijetla s nedokučivog zapada. Visoki standard obitelji su osiguravali večernji odlasci moga oca na poslovne večere, te se vjerojatno već tada dalo naslutiti da ponekad imaju jedan puno intimniji prizvuk. Ne znam, nikada nisam niti upitao majku... No situaciju sam godinama gledao kroz njene oči, nepregledno zrcalo tuge i usamljenosti koje nije imao tko ulaštiti. Kako sam bio zdravo dijete nisam imao nikakvih problema i bio sam zapravo prepušten čistom užitku. Plač je za mene bio nepoznat pojam, pojam kojeg ću s godinama upoznati i pojam što je za mene bio stran poput empatije koja je u to vrijeme pokazivala prve natruhe globalnog iščezavanja. Vrli novi svijet u kojeg sam isplivao u potpunosti mi je nepoznat zbog nedostatka relevantnijih sjećanja i ponekad se pitam da li bi pomoglo da sam u tom trenutku bio imalo stariji. „Sve se stvari događaju s razlogom“, reći će Aurora mnogo godina kasnije što nisam u potpunosti povjerovao iako nikada nije rekla ništa krivo. Rođen krajem četvrtog mjeseca horoskopski sam uronio u znak bika što je dinamičan astrološki odgovor na moju tvrdoglavost i netaktičnost s „uvijek sam u pravu“ stavom.
Tada nisam mogao slutiti da je par vrata dalje dojen moj veliki životni oslonac i prijatelj Mario čiji su roditelji dvije godine ranije došli iz ruskog Rostova kao pomoć pri razvoju jugoslavenskog tehnološko-industrijskog giganta Đure Đakovića u mom gradu. U toj tvrtki je radio i moj otac kao visokopozicionirani službenik montažnog odijela. Nije neko iznenađenje činjenica što smo ja i Mario živjeli u istoj zgradi pošto su u tadašnje vrijeme stanovi bili dodjeljivani temeljem plaćanja doprinosa za stambenu izgradnju, a ova zgrada u samom srcu mog rodnog mjesta je sagrađena upravo za službenike ove tvrtke. Unatoč tome Mariov otac Fjodor i moj otac se nisu poznavali što se gledajući iz kasnije perspektive vjerojatno ne bi moglo reći i za poznanstvo s gospođom Tamarom. Moja mama Vesna je radila u vodovodu kao službenica u administraciji, dok sam djeda i baku imao samo s majčine strane pošto su očevi roditelji nestali u Jasenovcu kao proturežimski element unatoč hrvatskom rodu i prezimenu. Da, prezivam se Ivančić. Preci su mi bili poznati kao službenici grofa Janka Draškovića koji će u budućnosti postati simbolom hrvatskog otpora višestoljetnom sužanjstvu drugim državama. Jedan veliki mislilac je pogodnom prilikom rekao da je „biti Hrvatom veliko prokletstvo. Uvijek si pod tuđim patronatom ili čizmom, nitko te ne mrzi više od vlastitog susjeda a nitko ti ne zavidi više od vlastitog brata“. Taj mislilac je bio moj djed, a sudbina mu je zapečaćena u već spomenutom logoru smrti i užasa nedaleko od Slavonskog Broda. Tješim se ponekad da je možda baš zbog odrastanja bez oca i majke čovjek prinuđen na laž - da mu fali ljubavi, da nema osjećaj privrženosti. Oca sam godinama mrzio a danas shvaćam da suditi smije samo viša sila, nikako čovjek čovjeku, jer smo svi u suštini isti i skloni istim pogreškama i slabostima. Ipak smo još djeca u razvoju, sve moramo proći na vlastitoj koži. Baš poput mene kada sam pokušavao ustati iz ležećeg položaja a to nisam uspjevao. Majka mi je to uvijek prepričavala s velikom dozom simpatije. Znala je reći: „Trudio si se i trudio, a nisi mogao znati da će jednostavno doći vrijeme i za to. Zato toliko volim malu djecu. Ne znaju što ih čeka a opet se svim silama trude da dođu u iskušenje.“ Život nas tako uči, no problem je jedino u tome što samo djeca čine ono što ih je volja i što misle da je pravo i potrebno. Odraslima je većinom sve to unaprijed određeno.
Kraj godine je donio moj prvi snijeg, moje prve zube, moje prve uzvike. Pramen kose se već nalazio na polici, tik uz Bibliju koja je, kada bi došli gosti, bila vješto skrivana iza komunističke literature i pisane povijesti u kojoj bi režimska snaga bila daleko iznad čovjeka koji je stvarao isti što je od tada ostalo identično, neovisno o društvenom ustroju. Otac je dobio angažman u Đuri Đakoviću isključivo pišući pamflete uz često patetične hvalospjeve upućene Josipu Brozu Titu koji je poput Gadafija nekada bio obožavan od naroda i uvažavan od svjetskih političara da bi kasnije bivao postavljen na pijedestal srama, zločina i diktature. Razumjeti ovakve postupke vlastitog oca za mene kao sina je bio veliki kamen spoticanja u kasnijoj dobi dok bi doktrina „cilj ne bira sredstvo“ takav čin okarakterizirala kao doktorsku disertaciju. Angažman u tadašnjoj propagandi ga je isticao kao čestog gosta radio programa, dok mu niti minutaža na novom tehnološkom čudu iz Amerike, televizoru, nije bila strana. „Otponac prosperiteta s nezavidnom prošlošću“, „Primjer kako odgoj nije ključno obiteljska, već i partijska odgovornost“ i „Socijalizam je budućnost“ samo su neki od naslova tiskovina u čijoj se glavnoj ulozi nalazio. Najbolja no i najšokantnija fotografija iz ranog djetinjstva dolazi upravo iz jedne od takvih novina i prikazuje mene u naručju brižnog oca, s podnaslovom „Omladina donosi napredak“. Iako po majčinim riječima nisam previše plakao ovaj photosession je očito bio preljigav čak i za moj poslovično smireni karakter pa se da naslutiti da mi suze minutu kasnije nije uspio zaustaviti ni emisar republičke vlade iza objektiva. Ovakvi istupi u medijima su mog oca držali daleko od pozicije vojnog lica koje je duboko u sebi vjerojatno prezirao pa je priliku potražio u strojarstvu i pregovorima s raznim klijentima. Iako se ničega ne sjećam ovo je jedina godina koju sam u potpunosti proveo uz svoju obitelj...
