Ratko Martinović - Aurora

OSTALE DIJELOVE ČITAJTE NA SLJEDEĆEM LINKU:

OSTALE DIJELOVE ČITAJTE NA SLJEDEĆEM LINKU:

http://www.4dportal.com/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=66&Itemid=117&lang=hr

01.05.2011. u 21:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

(2) JA - *1971*

"Postoji nešto što je mnogo važnije od svake logike - To je MAŠTA." - Alfred Hitchcock

Kada hodanje i pričanje postaju dio svakodnevice pojedinci bi konstatirali da čovjek napokon postaje svjestan svoje nesvjesnosti. Tako je bilo i kod mene. Najstarija memorija je psihološki odredila brojne kasnije odluke. Pljuskanje majke pred očima djeteta sigurno nije forte civiliziranog društva, a iz ove perspektive znam da takvo društvo ne postoji, pa je dakle sve i dozvoljeno. Smiješno je pametovati pa reći da sam se tada pitao zašto tata udara mamu, no zasigurno je ovaj način ophođenja bio podsvjesni uzor za odrastanje. Svaki šamar je za mene značio veći otisak mržnje, a svaka ružna riječ je u meni gradila zidove predrasuda. Jer ako brak donosi nesklad što donosi sklad? Srećom pa ljubav i brak nemaju nikakve zajedničke preference ukoliko nisu u konstantnoj simbiozi.

Bijeg iz ove nametnute stvarnosti bio je svijet snova. Maštarenje o omiljenim likovima iz pripovijetki odnosilo me je u čarobne svjetove ljubavi i brige, u ružičaste oaze prepune osmijeha i sreće. I nijedno dijete ne griješi kada mislima odluta u neke fiktivne svjetove. Zašto? Pa upravo zbog činjenice da niti jedan svijet nije fiktivniji i manje ljudski nego ovaj u kojem s nerazumijevanjem i ignorancijom živimo. Crveni slonovi, poni kojem me je tata vodio na jahanje pleše po oblacima šećerne vate, djetelina u obliku bake u duginim bojama ili pak otac i majka u ljubavi... Ma sve što je potrebno, sve što podsvijest stvara i što podsvijest potiho želi dobijem u mašti. Mašti koja je kao što sam već naveo možda i stvarnija od jave koju nazivamo životom. Možda nisam shvatio princip ovog društvenog poretka i možda sam ostao naivan i djelomično zaostao u obliku djeteta koje je zarobljeno u vlastitom maštarenju. Možda, jer kao što uvijek kažem, sve je moguće...

Ipak, jedno sam bez sumnje shvatio. Kolika god bila nebriga moga oca prema majci sve bi instantno liječila moja zabrinutost. Ili u rjeđim trenucima osmijeh... Dakle, emocija protiv emocije. Tada nisam shvaćao da nova igračka ne liječi stare rane i da stara ljubav ne stvara nove utiske, no emocija protiv emocije... E to da! Ha, dječje maštarije, ha mala beba u raljama svijeta kojeg ne razumije, ha ha... Ali danas svakako znam da je to tako. Ljubavlju protiv mržnje, mirom protiv rata, pozitivom protiv negative, stvoriteljem protiv uništavača... Jer se jedino „njihovim“ oružjem može boriti protiv njih samih. Borba emocijama je najbolji način borbe protiv nadmoćnijeg protivnika. Čim emotivnost pali to automatski znači i empatiju kod oponenta. Iz konteksta bi se dalo izvući da je otac bio razbijač a majka nevina žrtva. No, što se tu sve zapravo događalo ostat će misterija još godinama.

Najljepše slike koje pamtim iz tog vremena su doslovno slike. Slike koje danas više ne postoje, koje su postale pepeo na dnu pepeljare... Vjenčanje roditelja urezano u mojim sjećanjima danas izgleda kao svijetlo u tami jer neke fotografije nikada ne izblijede i ne nestanu. Otac nikada sretniji, majka nikada ponosnija. Nosila je mene i prsten na ruci, vjerojatno i svu sreću ovoga svijeta. Unatoč bolnim danima i uspomenama održala je taj ponos godinama i ponekad se samo mogu pitati odakle joj snaga? Vjerojatno sam ja najveći faktor u tome. Inače, otac mi je po tim perifernim sjećanjima bio izvana snažna osoba koja se često borila s unutarnjim duhovima i nemirima. Osim istupa vezanih uz režim bio je poznat i kao pisac poezije, no nažalost nisam naletio na njegove radove izuzev teksta kojeg sam pronašao na poleđini jedne neizgorene fotografije: „Pogled ti mnogo toga govori, ali samo ga rijetki znaju iščitati... Srce ti mnogo toga osjeća, ali samo rijetki znaju naslutiti... Jer oko tebe je veliki štit kojeg rijetki mogu probiti pošto tako boli kada srce voli i zato ga nitko ne može dobiti... Da li je to tvoja snaga ili strah da osjećaji ne dobiju mah? Vjerojatno oboje, zato svoju pravu stranu nikada ne dijeliš udvoje...“
Tim tekstom je ta osoba, ta krinka, ta sjena koju nikada nisam upoznao na nekakav prirodan način dobila obrise u mojoj podsvijesti. Čovjek koji ne želi pokazati osjećaje, osoba zatvorena u svoj unutrašnji svijet, igra skrivača s jednom od stvari koja čini ovaj život? Ovo me podsjeća na nekog, na tvrdoglavog pojedinca kojeg je jedna Aurora morala naučiti ono što drugi znaju oduvijek i zauvijek. Uvijek sam se pitao zašto nisam naslijedio atletski oblik tijela, zašto nisam sposoban kao on, zašto sam morao preuzeti samo ovog trojanskog konja u obliku emocionalne zatvorenosti... Ali kao što sam već jednim dijelom rekao, nikada ne bi cijenio osjećaje da ih nekada davno nisam niti imao.

Nekako simultano uz sve ove unutarobiteljske probleme sredinom godine otac nestaje. Majka mi je kasnije govorila da je taj nestanak jedan od glavnih uzroka rastave. Naime, priveden je kao protudržavni element jer je viđen među jačim gradskim promotorima tadašnjeg pokreta zvanog „hrvatsko proljeće“. Iako on to nikada nije potvrdio čini se da je pisao tekstove za govore brojnih teoretičara i intelektualaca koji su smatrali da Jugoslavija kao država više nije rješenje jer je jedan narod (Srbi) preuzeo primat u svim segmentima društva. Kod mene je postojao dojam da je patriotizam i vlastitu kontradiktornost izabrao kao nešto iznad obitelji što me je s jedne strane odvelo tamo gdje me je odvelo, a s druge, one puno intimnije, navelo da sumnjam u vrijednost nacija i društvenih poredaka za koje sam bio duboko uvjeren da uništavaju samu prirodu čovjeka i stvaraju barijere. Jer što je gore nego činjenica da je osoba zbog osjećaja pripadnosti nekoj državi zanemarila vlastito okruženje... Možda sam uvijek bio u krivu u svezi toga no nisam si mogao pomoći...

Majka je sve više i više radila jer je samo ona donosila prihode a ja sam sve češće i češće bio kod dide i bake. Oni su me puštali da sanjarim, oni su me naučili gotovo sve što jedno dijete treba znati. Unatoč tome što sam bio tipično gradsko dijete boravak u obližnjem selu izgradio je u meni veliku ljubav prema prirodi i vjeru u povezanost svog života što je zapravo prvi korak ka duhovnosti koja je u Jugoslaviji bila strogo zabranjivana i okultna. Pogled na gusjenice koje se spremaju postati leptirima, na suncokrete koji slijede toplinu i svjetlost Sunca, ljubav koju maca gaji prema bebama mačićima, miris cvijeća u proljeće... Neke stvari moderna civilizacija nikada neće moći prezentirati jer leže u jednostavnosti koju smo odavna zaboravili. Seoska kuhinja, gomila razigrane djece po ulicama i konstantna pažnja su mi prilično godili. Što sam brže odrastao postajao sam sve svjesniji da je dobro biti mlad jer sve gledaš objektivno i ne postoje najružniji ljudski osjećaji – sram, predrasuda, stid i mržnja. Srećom, selo je izrazito blizu grada pa sam imao svakodnevne posjete do kraja godine dok je otac ležao na Golom otoku, poznatom mjestu za sve vrste političkih zatvorenika. Majka je morala dati izjavu u kojoj se u potpunosti ograđuje od njegovog djelovanja pod prijetnjom otkaza, djed i baka nisu niti pričali o njemu, a drugi ljudi su vjerojatno izbjegavali druženje njihove djece s bebom proturežimskog elementa. Sve ravno kao stvoreno za priču pod naslovom „Bilo jednom u Jugoslaviji“.

***************

Tri sljedeće godine otac će provesti u zatvoru, majka se bez većih problema priviknula na nove okolnosti a ja sam vrlo rano ovladao vožnjom bicikla, pisanjem i čitanjem, zaljubio sam se u nogometni klub dinamo i postao fanatik za Muhamedom Alijem koji je svojim istupima, boksom i buntovnošću stekao moju veliku naklonost. Tito je pak pravno osigurao buduću mogućnost nezavisnosti saveznih država, LSD je otvorio put ka shvaćanju nekih viših zakona prirode, SAD je izvršio invaziju na Vijetnam, John Lennon je otpjevao „Imagine“ a Elvis Presley je počeo nepovratno gubiti bitku sa slavom. Kao da se vrijeme počelo ubrzavati, kao da se srušila prva domina revolucije ljudskog intelekta, no s druge strane počinje i manipulacija i prve natruhe zla zvanog „Novi svjetski poredak“...

26.04.2011. u 17:34 | 0 Komentara | Print | # | ^

(1) JA - *1969*

"Vječno živjeti sretno je moguće samo ukoliko živite za ovaj trenutak!" - Gregg Braden

Kažu da je sav život sažet u trenutku kada izlazite iz vlastite majke. Bol, iščekivanje, sreća, spoznaja, olakšanje, zadovoljstvo, kreacija i još niz osjećaja koji su sama suština onoga što smrtnici nazivaju životnim vijekom. Teško je u to vjerovati pošto se zapravo nitko ne sjeća svoga rođenja, no ima nečega u tome. Svi ratovi, sve tuge, svi čemeri ovog iskvarenog svijeta zaboravljaju se u trenutku, mržnja postaje ljubav, nesreća sreća a sramota ponos. Tako je bilo i kod mene. Unatoč tome što sam bio dijete sreće i ljubavi jako brzo sam postao teret pošto je otac uvijek više cijenio tuđe satenske plahte i najkrhkiji i najprolazniji slatki grijeh - orgazam. Majka tada nije morala brinuti o tome jer joj naravno, zbog kukavičluka, moj otac to nije htio priznati. Za dvadesetak godina ću shvatiti da svaki alfa mužjak nema petlje stati u koštac sa samim sobom pa tu jalovost iskaljuje na drugima.

Inače, rezime ovog bitnog događaja u svačijem životu je taj da mi je nadjenuto ime Daniel, po legendarnom biblijskom proroku koji se svojom odvažnošću nametnuo velikim kraljevima, onima starog svijeta - Nabukodonozoru / Dariju, i životinjskog carstva - lavovima. Dugo sam vjerovao da su svi odvažniji od mene, no život me je natjerao u sasvim drugom smjeru, smjeru nevjerojatne snage volje. Kao tek rođena beba zapravo nisam odisao takvim osobinama, bio sam vrlo malen, sitan, tražio puno više ljubavi i pažnje nego ostala novorođenčad. Kasnije sam razmišljao da sam možda i znao da upravo te osjećaje neću dobivati pa sam ih „reketom“ otimao dok je bilo prilike. Moje rodno mjesto bio je gradić uz kojeg me vežu sve iole snažnije uspomene iz mladosti, najljepši trenutci i najbolnije rane. Slavonski Brod je tada bio pozicijski položen kao veliko željezničko čvorište na pola puta između hrvatskog Zagreba i srpskog Beograda. Nekada zadnja točka obrane protiv turske invazije na Europu i poveznica dva velika imperija, tijekom drugog svjetskog rata najbombardiraniji grad u nacističkoj NDH, a kasnije sjecište pravaca između obrane nezavisne Hrvatske i bosanskih Srba uvijek je bespotrebno krvario zbog viših interesa nevezanih uz vlastito samoostvarenje. Zato ga toliko volim, jer smo na nekom višem nivou oba prošli karmičku katarzu dostojnu Coelhovih romana. Ime Brod savršeno prikladno pojašnjava sudbinu, grad je uvijek inatom uspjevao isploviti snažniji iz nedaća pa mu se na neki način i divim. Iako je na silu industrijaliziran ostao je taj neki dašak romantike, susret licem u lice sa rijekom Savom i miris vjetra koji jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Kao bebi mi nikada ništa nije nedostajalo. Svi su se brinuli da imam najmodernija kolica, da drvena kolijevka nikada ne miruje, da pijem iz nove plastične flašice čija je zemlja podrijetla s nedokučivog zapada. Visoki standard obitelji su osiguravali večernji odlasci moga oca na poslovne večere, te se vjerojatno već tada dalo naslutiti da ponekad imaju jedan puno intimniji prizvuk. Ne znam, nikada nisam niti upitao majku... No situaciju sam godinama gledao kroz njene oči, nepregledno zrcalo tuge i usamljenosti koje nije imao tko ulaštiti. Kako sam bio zdravo dijete nisam imao nikakvih problema i bio sam zapravo prepušten čistom užitku. Plač je za mene bio nepoznat pojam, pojam kojeg ću s godinama upoznati i pojam što je za mene bio stran poput empatije koja je u to vrijeme pokazivala prve natruhe globalnog iščezavanja. Vrli novi svijet u kojeg sam isplivao u potpunosti mi je nepoznat zbog nedostatka relevantnijih sjećanja i ponekad se pitam da li bi pomoglo da sam u tom trenutku bio imalo stariji. „Sve se stvari događaju s razlogom“, reći će Aurora mnogo godina kasnije što nisam u potpunosti povjerovao iako nikada nije rekla ništa krivo. Rođen krajem četvrtog mjeseca horoskopski sam uronio u znak bika što je dinamičan astrološki odgovor na moju tvrdoglavost i netaktičnost s „uvijek sam u pravu“ stavom.

Tada nisam mogao slutiti da je par vrata dalje dojen moj veliki životni oslonac i prijatelj Mario čiji su roditelji dvije godine ranije došli iz ruskog Rostova kao pomoć pri razvoju jugoslavenskog tehnološko-industrijskog giganta Đure Đakovića u mom gradu. U toj tvrtki je radio i moj otac kao visokopozicionirani službenik montažnog odijela. Nije neko iznenađenje činjenica što smo ja i Mario živjeli u istoj zgradi pošto su u tadašnje vrijeme stanovi bili dodjeljivani temeljem plaćanja doprinosa za stambenu izgradnju, a ova zgrada u samom srcu mog rodnog mjesta je sagrađena upravo za službenike ove tvrtke. Unatoč tome Mariov otac Fjodor i moj otac se nisu poznavali što se gledajući iz kasnije perspektive vjerojatno ne bi moglo reći i za poznanstvo s gospođom Tamarom. Moja mama Vesna je radila u vodovodu kao službenica u administraciji, dok sam djeda i baku imao samo s majčine strane pošto su očevi roditelji nestali u Jasenovcu kao proturežimski element unatoč hrvatskom rodu i prezimenu. Da, prezivam se Ivančić. Preci su mi bili poznati kao službenici grofa Janka Draškovića koji će u budućnosti postati simbolom hrvatskog otpora višestoljetnom sužanjstvu drugim državama. Jedan veliki mislilac je pogodnom prilikom rekao da je „biti Hrvatom veliko prokletstvo. Uvijek si pod tuđim patronatom ili čizmom, nitko te ne mrzi više od vlastitog susjeda a nitko ti ne zavidi više od vlastitog brata“. Taj mislilac je bio moj djed, a sudbina mu je zapečaćena u već spomenutom logoru smrti i užasa nedaleko od Slavonskog Broda. Tješim se ponekad da je možda baš zbog odrastanja bez oca i majke čovjek prinuđen na laž - da mu fali ljubavi, da nema osjećaj privrženosti. Oca sam godinama mrzio a danas shvaćam da suditi smije samo viša sila, nikako čovjek čovjeku, jer smo svi u suštini isti i skloni istim pogreškama i slabostima. Ipak smo još djeca u razvoju, sve moramo proći na vlastitoj koži. Baš poput mene kada sam pokušavao ustati iz ležećeg položaja a to nisam uspjevao. Majka mi je to uvijek prepričavala s velikom dozom simpatije. Znala je reći: „Trudio si se i trudio, a nisi mogao znati da će jednostavno doći vrijeme i za to. Zato toliko volim malu djecu. Ne znaju što ih čeka a opet se svim silama trude da dođu u iskušenje.“ Život nas tako uči, no problem je jedino u tome što samo djeca čine ono što ih je volja i što misle da je pravo i potrebno. Odraslima je većinom sve to unaprijed određeno.

Kraj godine je donio moj prvi snijeg, moje prve zube, moje prve uzvike. Pramen kose se već nalazio na polici, tik uz Bibliju koja je, kada bi došli gosti, bila vješto skrivana iza komunističke literature i pisane povijesti u kojoj bi režimska snaga bila daleko iznad čovjeka koji je stvarao isti što je od tada ostalo identično, neovisno o društvenom ustroju. Otac je dobio angažman u Đuri Đakoviću isključivo pišući pamflete uz često patetične hvalospjeve upućene Josipu Brozu Titu koji je poput Gadafija nekada bio obožavan od naroda i uvažavan od svjetskih političara da bi kasnije bivao postavljen na pijedestal srama, zločina i diktature. Razumjeti ovakve postupke vlastitog oca za mene kao sina je bio veliki kamen spoticanja u kasnijoj dobi dok bi doktrina „cilj ne bira sredstvo“ takav čin okarakterizirala kao doktorsku disertaciju. Angažman u tadašnjoj propagandi ga je isticao kao čestog gosta radio programa, dok mu niti minutaža na novom tehnološkom čudu iz Amerike, televizoru, nije bila strana. „Otponac prosperiteta s nezavidnom prošlošću“, „Primjer kako odgoj nije ključno obiteljska, već i partijska odgovornost“ i „Socijalizam je budućnost“ samo su neki od naslova tiskovina u čijoj se glavnoj ulozi nalazio. Najbolja no i najšokantnija fotografija iz ranog djetinjstva dolazi upravo iz jedne od takvih novina i prikazuje mene u naručju brižnog oca, s podnaslovom „Omladina donosi napredak“. Iako po majčinim riječima nisam previše plakao ovaj photosession je očito bio preljigav čak i za moj poslovično smireni karakter pa se da naslutiti da mi suze minutu kasnije nije uspio zaustaviti ni emisar republičke vlade iza objektiva. Ovakvi istupi u medijima su mog oca držali daleko od pozicije vojnog lica koje je duboko u sebi vjerojatno prezirao pa je priliku potražio u strojarstvu i pregovorima s raznim klijentima. Iako se ničega ne sjećam ovo je jedina godina koju sam u potpunosti proveo uz svoju obitelj...

21.04.2011. u 16:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

Aurora - Uvodna stranica

Aurora. Samo san jednog provincijskog mladića? O ovome uvijek razmišljam kada hodam kroz stotine fantomskih prikaza kojima je jedini životni cilj doći na praiskonsko mjesto dokazivanja, danas poznatijeg kao posao - simbola sposobnosti, društvenog statusa i ženskih pogleda. Barem nas tako uče kroz postojeće društvo. Sada znam da nikada nisam bio dio istoga, da sam otpadnik, revolucionar i evolucionar. Tko bi nekada rekao da ću danas ramenima, rukama i nogama kroz hod odgurivati tisuće „radilica“ u gradu poznatijem kao Velika Jabuka čiji je naziv osmislio Fitzgerald prije gotovo sto godina ne sluteći da će upravo jabuka postati simbol ne samo ovog metropolisa nego i ludila za tehnologijom koje je najnaglašenije upravo u državi s pedeset zvjezdica.

Aurora. Opet ponavljam. Da nije bilo tog imena, tog znamena, sve ovo bi bilo uzaludno i neispunjeno. Ali ljubav ne pita. Nikada i nije. Danas se samo nasmijem kada čujem za slomljena srca, za peripetije duše, za stjecanje naklonosti... Jer sam sve isprobao na svojim leđima. A upravo to je univerzalni zakon! Ljubav je beskrajna, ljubav je pokretač svega, no nitko ne cijeni ljubav ako nije proživio patnju. A nitko ne cijeni patnju ako je sam nije uspio prebroditi. Nikada nisam cijenio nečiji naporan rad sve dok me majka nije samog natjerala na isti. Nikada nisam cijenio zagrljaj sve dok mi ga voljena osoba više nije mogla podariti. Nikada... Dosta! Ovako obično djeluje tuđina, unutrašnji monolog prerasta u tugu i neugodu iako bi trebao biti upravo suprotno, unutrašnja snaga i pokretačka sila. To me je naučila Aurora. Moja sjeverna zora, moja Aurora Borealis.

Budi optimist ukoliko želiš doći do spoznaje. Budi pesimist ukoliko želiš doći do autodestrukcije. Dakle, izbor je tako jednostavan, a opet tako težak. Kao i sve u prirodi. Kao čovjek ispred mene koji u trku gleda na metalnu uru i bira između utrke za stresnim radnim mjestom, tj. većom plaćom i mogućnosti smirenog, ležernog života s ostvarivanjem vlastitih želja. No, tko sam ja da tu sudim? Možda je upravo ovo njegov cilj. Moj nije, a iz iskustva znam da veliki broj ljudi ne živi po svojim željama. Ja imam tu sreću. A ne bi je toliko cijenio da je nekada zapravo uopće nisam imao.

Nekome svo vrijeme brzo prolazi. Za mene, vrijeme niti ne postoji. Jer je sve uvijek sada. Sada može zbilja biti vječno, a jako brzo prolazi ukoliko živite u prošlosti ili budućnosti. Zatočenik vremena, zatočenik svoje tužne mladosti ili zatočenik „velike“ budućnosti? Ne, hvala! Ostavljam to nekom drugom, ostavljam to onima koji su bili sretni nad mojim bolom i koji su bolovali nad mojom srećom. Ja biram sada, ja živim za trenutak...

A nekada, nekada sam bio sušta suprotnost. Zašto? Vidjet ćete! Kako sam se promijenio? Vidjet ćete! Ipak dugujem objašnjenje. A jedino što dugujem Aurori je širenje njezine ljubavi na jednoga, na tisuće, na sve... A to je danas moguće jedino putem teksta. Jer nitko nema vremena za razgovor, nitko nema vremena za sebe... Osim ponekad za knjigu. I za samoostvarenje. Koje naravno uvijek ostane samo na želji. Usudio bih se reći da je današnja civilizacija zapravo ostvarenje mazohizma. Sam protiv sebe i svog bitka zbog društvenih normi (dakle, ne društva) koje su odredili oni koji i žele takav sustav nesretnih pojedinaca i kotačića u poligonu neempatskog društva, oni kojima ostavljam nekadašnje zatočeništvo.

No, bilo bi dosta s filozofijom i zaključcima. Pogotovo iz perspektive da nekada niti sam nisam shvaćao ovo o čemu razmišljam, a samim time vjerojatno nećete ni Vi. A Vi ste razlog zašto ovo pišem. Vi ste razlog zašto otvaram dušu i zašto želim prenijeti tračak ljubavi koji je prenesen i meni. Vi, ne ja. Ako idem još dublje u pravu stvarnost, Mi smo razlog. Jer ljubav je svugdje, ljubav smo Mi. I to je moj život u suštini, prvo Ja, pa Ona, Oni, pa Vi, Mi, za kraj, Ti! Ti, Aurora, čiji mi osmijeh danas kroji dane i čija mi je sreća apsolutni broj jedan.

Prešao sam gotovo dva kilometra uspavan u svojim mislima. I ništa se nije promijenilo. I dalje semafori, ulice, taksiji, odijela, aktovke, sunčane naočale, miris uspavanosti i otuđenosti, zvuk nemira i nesklada, okus nezadovoljstva i egocentričnosti. Jednostavno, osjet „napretka“ i „tehnologije“. A nekada je bilo tako lako a tako komplicirano. Danas je tako kompliciralo a tako lako. Hm, vremena se mijenjaju, zar ne?

19.04.2011. u 19:12 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2011  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)

ROMAN "AURORA"

Prvi roman Ratka Martinovića, "Aurora", govori o tome kako je ljubav najčešće na najskrivenijem mjestu i kako je treba objeručke prihvatiti inače nestane u vlastitoj pogrešnoj procijeni...

MOJE STRANICE

4DPORTAL (GLAVNI UREDNIK)

MOJ FACEBOOK PROFIL

MOJE KOLUMNE

LINK ZA MOJE KOLUMNE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se