Pokušaj drugi

utorak , 17.01.2017.

Ne pišem jer uživam niti jer pišem dobro, pišem da njega uspavam.

Za početak da se predstavim. Ja zapravo nisam Petar. Kako sam postao Petar opisao sam u jednoj kratkoj pričici koju se nadam jednom postaviti na ovaj blog. Imam 46 godina, neoženjen, bez djece. Psihički bolesnik, patim od teške depresije i anksioznosti. Vjerojatno nasljedno - moj otac je 20 godina patio od bipolarnog poremećaja. Nezaposlen sam već tri godine. Bivši alkoholičar, tabletoman i ovisnik o marihuani. Sada nekoliko godina čist od svega. Sedam puta hospitaliziran u ustanovama za pshihičke bolesnike. Živim u bakinom stanu s bakom od 90 godina i mamom. Baka je teško bolesna,a kada ona ode ode i stan, a ja i mama na ulicu. Imam dug prema jednoj banci od oko pola miliona kuna. Ali nisam izgubio nadu da ću naći sreću. Toliko o meni.
Zašto sam otvorio blog? Svakako ne zato da molim bilo koga za pomoć - za svoje probleme smatram 100% odgovornom samo jednu jedinu jedinu osobu na svijetu - sebe. Ne priznajem nikakve olakotne okolnosti. I samo ja mogu svoje probleme riješiti. Uostalom i tako ću ostati anoniman. Jedan od načina kojim si pokušavam pomoći je i otvaranje ovog bloga. Želju za pisanjem imam od kada sam sa 7 godina pročitao Winettua. Puno sam toga od tada napisao, ali gotovo isto toliko toga obrisao i uništio. Naprosto sam smatrao da nije dovoljno kvalitetno da bi ikoga zanimalo. Ne očekujem puno čitatelja niti ovdje.
O čemu kanim pisati? Bit će ovo neka svaštara. Priča o mojem (sada pokojnom)ocu maničaru, moji utisci iz ludara, nekoliko kratkih humoreski, doživljaji iz narko miljea, savjeti za samopoć - da znam da sam u gotovo bezizlaznoj situaciji, ali pročitao sam brdo knjiga o samopomoći, prošao razne tečajeve, naučio razne tehnike. Većina toga se pokazala beskorisnim, ali bez nekih od tih tehnika sasvim sigurno ne bih više bio živ, a kamoli pisao blog. Ako ništa drugo opisat ću kako prepoznati bipolarni poremećaj. Moj otac je bio sasvim "normalna" osoba dok ga ta pošast nije uhvatila. Dok smo mama i ja shvatili da je bolestan učinio je mnogo štete, prije svega u financijskom smislu. Kada smo ga napokon (prisilno) smjestili u bolnicu njegovi prijatelji su nas optužili da smo ga se htjeli riješiti i nisu željeli vjerovati da je bolestan. Priču o tome sam napisao, ali želim je doradaditi prije nego je stavim ovamo. Iako ovo do sada djeluje krajnje depresivno i negativno, moja želja je prije svega dati sve od sebe da promoviram pozitivu i na vlastitom primjeru dokažem da nema izgubljenih situacija, samo izgubljenih ljudi.
Počet ću od kraja. Kako sam naučio savladavati napade panike. Počeli su otkako su me roditelji prvi puta ostavili u vrtiću. Tada sam doživio takav šok da sam se pomokrio na odgajateljicu. Napadi me od tada prate kroz život pri svakom pa i najmanjem stresu. Manifestiraju se prije svega u strahovitom bolu u želucu i totalnoj paralizi. Pokušavao sam si pomoći na razne načine. Klasičnom i alternativnom medicinom, velikim dozama ijekova, alkoholom, travom… U jednom trenutku sam dogurao do 120 tableta (praxitena) dnevno, koje sam zalijevao votkom. Najviše je pomagala trava. Samo što korištenje trave ima dvije strane medalje, o čemu također želim pisati. Kod mene je prevagnula negativna strana.
I što mi je konačno pomoglo? Neću otkriti toplu vodu. Većina ljudi to zna. Riječ je o disanju. Potoje razne tehnike disanja i ja sam neke isprobao, ali nisu mi pomogle pa sam odustao i od njih. Vjerujem da mnogim ljudima pomažu. Ali meni je pomogla tek tehnika Pranayama joga disanja. Različita je od drugih tehnika po tome što se radi kroz usta,a ne kroz nos. Udisaj na usta u dijafragmu, drugi udisaj (bez izdisaja) u pluća te izdisaj. Ovu metodu je razvio Američki iscjelitelj i pisac David Eliott. Na njegovoj stranici se može skinuti besplatna 7-minutna meditacija disanja ovom tehnikom. Mogu se kupiti još neke meditacije (ja sam ih kupio i strahovito mi pomažu), ali mislim da je ova besplatna dovoljna. I dalje imam napade, ali već nakon nekoliko minuta disanja prolaze. Dišem/meditiram oko godinu dana. Na početku mi je bilo jako teško. Mislim da se moja podsvijest toliko srodila s bolom i strahom da joj je svaka promjena, pa čak i na bolje bila novi stres. Vremenom mi ide sve lakše i bolje. Ne želim reklamirati Davida, njemu to nije niti potrebno niti on to želi, ali zaista mi je neizmjerno pomogao.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se