Evo mene opet... Evo već dva sata čitam SVOJ BLOG ja se malo zaželila! Baš sam ja znala dobre stvari napisat i sada znam da jedino ja sama sebe mogu najbolje nasmijati!Baš nevjerojatno, onako čitam svoj blog ispočetka i kao da je to netko drugi pisao. Promatrala sam ovaj blog iz nekih drugih očiju , a sada ću ga opet gledati očima domaćina, očima maline! Ovaj moj blog je ovih zadnjih pustih mjeseci bio svačiji samo ne moj. Malo mi nedostaje onaj mali svijet u kojem jedino ja vladam iako ja u svakom svijetu želim vladati. Želim vladati a ne želim vrijeđati i griješiti ali to ne ide jedno bez drugoga. Tješi me činjenica da ovo pišem bez predaha. Riječi teku same od sebe. Sad sam već velika cura, imam 16 već godina ha haha aahgahgha!!! šala... U mom životu... pa vjerojatno se nešto dogodilo... ne znam...brzo ja zaboravljam. Evo upravo sam se sjetila svoje 'kolegice'. Upravo sam se sjetila onih naših razgovora dok koračamo 500m od autobusne do zgrade. A puno toga mi kažemo u tih 500m. Stalno mi nešto želimo, težimo 'joj kad će proljeće', 'joj jel se sjećaš onog dana kad smo išle ulicm, sunce je sjalo a ulica je bila zelena', 'ala za mjesec dana u ovo doba!' kad će ovo kad će ono i što smo zaključili*? Da nikad nismo zadovoljni. Jel vam zvuči ovo poznato: 'Joj kak ću ja bit sretna kad počnu praznici!' A što uopće znači biti sretan? I kad počnu praznici i kad budem silazila s busa koji nas posljednji dan vozi iz škole mi ćemo jadikovati što smo umorne! Kako se veseli? Mi to ne znamo. Što zapravo znači uživati u danu? Jel to znači trčati po livadi, poljubiti zemlju? Toliko sam o tome razmišljala... Ja ipak mislim da je sreća kad ležiš u hladovini,a sve što želiš dotaknuti kraj tebe je i jednostavno ti ne treba ništa više!Mislim da smo onda svi barjednom bili sretni!
|
