Rasclamba Rasomona - politički komentari http://blog.dnevnik.hr/rasclamba-rasomona

utorak, 02.06.2009.

Hrvatski emigranti mete udbaških ubojica


Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su metodom analitičke obrade na različite načine pristiglih informacija došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje imaju izgleda politički ujediniti u to vrijeme dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, postojala je osnovanu bojazan kako bi to početkom sedamdesetih godina moglo poći za rukom Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Spomenuta dvojica su, prema mišljenju, udbinih analitičara, bili posebno opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i hrvatskih partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države. Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva prouzročenog položajem hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji, mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva izrazito odanih hrvatskoj državotvornoj ideji. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je osnovni cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine. U tim političkim ubojstvima naručenim iz Beograda živote su izgubili hrvatski domoljubi: Mile Rukavine, Krešimir Tolj, Vid Maričić, Josip Krtalić, Ante Znaor, Hrvoja Ursa i Pero Čović. Serija ubojstava nastavljena je i tijekom 1969. godine kada su udbini egzekutori usmrtili Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Tko je imao ključnu ulogu u ubojstva Josipa Senića i obitelji Ševo ?

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Stjepan Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznale kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju da je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića te djelatnika splitske Udbe koji je vođen pod pseudonimom «Mosor», doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj, tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt. Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović je informirao svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno Josip Senić, jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju. Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin. Riječ je, naime, o Vinku Radišiću, u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića i kasnijem veleposlaniku SFRJ u Beču. Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od posljedica dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U vrijeme Senićevog ubojstva, braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje, a Senićevo ubojstvo dade naslutiti kako je UDBA u to vrijeme znala jako puno o pripremama i nakanama Bugojanske skupine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić koji je sa obitelji Ševo i doputovao u Italiju. Talijanska policija Sindičića je nakon ubojstva pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio. Tako je Sindičić izbjegao suđenje i slučaj Ševo je pravno gledano bio završen.

Nalog za ubojstvo Gojka Bošnjaka dali su Vukojević i Grizelj ?

Samo dan prije uhićenja i posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, 27. srpnja 1972. godine pred ulaznim vratima gostionice Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Tom prigodom načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je ovaj put bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio a Bošnjak je ostao na životu. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića u početku je na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić. Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon izvršene provjere povjerio on osobno i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen u pitanju, njega je iz Beograda donio Jovo Popović, ustvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju, prema Vukojevićevom iskazu, bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev, Čolakov i Jelevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Nediljko Vegar je, naime, u dogovoru s bratom Pavom dan ranije došao iz Njemačke u posjet teško bolesnom ocu. Nakon susreta u bolnici, Vukojević je odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu», gdje je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je iz Jugoslavije emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić odveli su Nediljka Vegara u Vitinu te su pod psovkama, pritiscima i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao u Europu iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje vojnog roka. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA, Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka, ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa teško bolesnim ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća sa sjedištem u Grudama, inače rođeni brat Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević. Prema Nediljkovom iskazu, Vukojević ga je, uz psovke, kratko «brifirao»: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan». Nedugo poslije Vukojevićeve posjete Vegar je pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve, koje je kupovao u seoskoj prodavaonici, nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Na posljetku, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica i smjestio u vlak za Njemaku. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U nekoliko navrata, tijekom Vukojevićevih boravaka u Njemačkoj, Nediljko je kovao planove kako se osvetiti Vukojeviću. Međutim, dobro obavještrni Rade Vukojević je svaki puta uspio izmigoljiti. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Duško Zgonjanin, Sredoje Nović i navodni dvadeseti čovjek

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine iznenada je dospio povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, Zgonjaninovim agentima među kojima je bio i Sredoje Nović te još nekolicina i danas aktivnih obavještajaca, ispričao sve što je znao o pripremama Andrić-Vegarove skupine kao i o aktivnostima Srećka Rovera, Josipa Senića, Jure Marića i ostalih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Australiji. Nedugo nakon davanja iskaza Mijić je pristao i na suradnju s Udbom te je pod kodnim imenom «Ukrina», s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru, otputovao u Austriju.
Međutim, njegova uloga ubrzo je, od strane braće Andrića i Pave Vegara, procijenjena sumnjivom pa je vodstvo operacije Feniks prekinulo sve kontakte s njim. Nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedok optužbe u sudskom procesu protiv četvorice preživjelih članova bugojanske skupine: Đure Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludvika Pavlovića, vođenom pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Poznati udbin kroničar Đorđe Ličina, u svojoj je knjizi «Dvadeseti čovjek», objavljenoj u Zagrebu1979. godine, iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio. Nakon razbijanja pripadnika Bugojanske skupine te smrti Josipa Senića i obitelji Ševo, obavještajno-politička karijera Duška Zgonjanina i Stanka Čolaka te pripadnika njihovog klana doživjela je vrtoglavi uzlet. Uzlet koji, na žalost, i danas traje.

Direkt / Mostar

02.06.2009. u 14:57 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se