Rasclamba Rasomona - politički komentari https://blog.dnevnik.hr/rasclamba-rasomona

ponedjeljak, 23.03.2009.

Je li šutnja znak odobravanja ? za 08. travnja 2004.

Na današnji dan prije ravno dvanaest godina politički predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini donijeli su odluku o utemeljenju Hrvatskog vijeće obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Vjerujem kako se svi dobronamjerni ljudi, izuzev naravno onih koji imaju selektivno pamćenje, zasigurno jako dobro sjećaju situacije u kojoj je donesena ta povijesna odluka. Prisjetimo se kako su prije donošenja te odluke s prostora Bosne i Hercegovine vođene ratne operacije čiji su ciljevi bili Dubrovnik, zapadna Slavonija, Dalmacija, Lika. Prisjetimo se kako su s mostarskiog, tuzlanskog, bihaćkog i banjalučkog zračnog uzletišta raketirani ciljevi u Republici Hrvatskoj. Prisjetimo se kako je i prije donošenja odluke o utemeljenju HVO-a spaljeno selo Ravno, prisjetimo se kako je prije donošenja te odluke etnički očišćena skoro čitava istočna Hercegovina. Prisjetimo se kako su jedanaest mjeseci prije utemeljenja HVO-a, srbijanski tenkovi zaustavljeni u Pologu nadomak Širokog Brijega. Prisjetimo se također i riječi tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je u izjavi za sarajevsku televiziju eksplicite naglasio : «Ovo nije naš rat !» Sve pobrojano bili su stvarni razlozi samoorganiziranja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, prvotno kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu a kasnije i kroz Hrvatsko vijeće obrane, čim su se međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine stekli uvjeti za formiranje oružane sile. Sjećajući se tih dana, svaki će se dobronamjernik, kome je Bog dao makar i prosječnu memoriju, sjetiti otvorenog poziva Alije Izetbegovića upućenog JNA-a, u kome je otvoreno pozvao Miloševićeve razaratelje Dubrovnika, Vukovara, Zadra, Škabrnje, Drniša, i mnogih drugih mjesta da ostanu u Bosni i Hercegovini i transformiraju se u Armiju Bosne i Hercegovine. Danas, dvanaest godina kasnije na obzorju imamo slijedeću političku sliku. Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, u dokumentima tužiteljstva Haškog suda etiketirani su kao zločinačka organizacija. Izabrani hrvatski političari, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, šute kao zaliveni. Oporba također. Sredstva javnog priopćavanja, jednako i ona što sebe nazivaju nacionalnim kao i ona građanskog svjetonazora, utrkuju se tko će više oblatiti hrvatske institucije i istaknute pojedince. Jednako žive i one koji nisu više među nama. U ocrnjivanju hrvatske borbe za vlastitu opstojnost posebice se ističu neka sredstva javnog priopćavanja, čiji komentatori, ispunjavajući želje svojih financijera i mentora izvode takve konstrukcije od kakvih dobronamjernom čovjeku jednostavno pamet stane. Kakvim se normalnim nazivom može nazvati jučerašnji komentar prepun mržnje, u kome novinar Drago Pilsel izvodi nevjerojatne, pa čak i manijakalne konstrukcije. U autorskom komentaru, objavljen pod naslovom «Franjo Tuđman- ubojica Hrvata» spomenuti se lik odvažio napisati i slijedeću konstrukciju : « Kada bi prešutjeli ustašluk don Živka Kustića koji je napisao da BiH nema pravo opstati i da je Tuđman bio u pravu, postali bi su-učesnici u zločinu, ošamarili bi Papu koji se založio za BiH i za nju 1994. bio spreman poginuti, pljunuli bi u lice samome Isusu koji je umirao u tijelima razapetih Hrvata Srednje Bosne i Posavine kada ih je Tuđman pribijao na križ.»
Na koncu se možemo upitati, smatra li netko da na ovakve objede moramo reagirati. U prvom redu politički predstavnici a jednako tako i svi dobronamjerni ljudi. Jer ne zaboravimo, jedna stara mudrost kaže : «Šutnja je znak odobravanja» !

nedjelja, 22.03.2009.

Sankcioniranje odgovornih za propast vlastitih projekata, za 06. travnja 2004.

Optužnica protiv generala; Gotovine, Markača i Čermaka nije ništa drugo nego osveta Republici Hrvatskoj zbog propasti plana Z-4 i opstanka Republike Hrvatske u njenim današnjim granicama, posljednjih dana često znaju naglasiti neki neovisni analitičari. Prisjetimo se spomenuti plan obznanjen je javnosti početkom 1995. godine i predviđao je široku srpsku autonomiju u Republici Hrvatskoj, uključujući i postojanje srpske vojske, srpske monete, te vlastitog obrazovnog sustava. Sposobnim odvjetnicima, uz logističku potporu države, neće biti nimalo zahtjevan posao dokazati pred Haškim sudom kako srpska krajina u Hrvatskoj nije postojala ni de facto ni de iure. Također im neće biti problem dokazati niti činjenicu kako je Republika Hrvatska, kao međunarodno priznati subjekt, po ustavnom i međunarodnom pravu bila nadležna uspostaviti svoj pravni poredak na čitavom državnom prostoru.
Međutim, jedna će druga optužnica svakako uskovitlati jako mnogo prašine u Haškoj sudnici, ali i u međunarodnim odnosima, te unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, a riječ je optužnici protiv političkog i vojnog vrha Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Riječ je o šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, istodobno i državljana Republike Hrvatske, koje je Haški sud optužio « da su zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, mr. Matom Bobanom i Darijom Kordićem sudjelovali u zločinačkom pothvatu stvaranja HZ HB, i to s ciljem pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine susjednoj Republici Hrvatskoj.»
Iz spomenutih riječi koje su sastavni dio optužnice protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića dade se izvući zaključak kako su Hrvati krivi što su se i unatoč nametnutom embargu uspjeli obraniti i zadržati na dobrom djelu prostora na kojima su živjeli i prije rata. Hrvati su eto glavni krivci što je središnja vlast u Sarajevu prema njima pokazivala toliku nebrigu da su se bili prinuđeni samo organizirati i pružiti otpor najprije jednom a zatim i drugom agresoru. Hrvatima će se u haškim raspravama pokušati dokazati i krivnja zbog utemeljenja ne samo HZ Herceg-Bosne, nego i zbog utemeljenja Hrvatskog Vijeća Obrane, Sveučilišta u Mostaru, raznih gospodarskih subjekata i mnogo toga još. Danas, kad na sve strane slušamo i čitamo o haškim optužnicama svakako se zanimljivo prisjetiti jednoga pravnog akta, nastalog 08. travnja 1992. godine. Riječ je o Odluci o utemeljenju Hrvatskog vijeća obrane, a u njoj je između ostaloga stajalo i ovo:
«Zbog neorganiziranosti i nesnalaženja središnje vlasti u Sarajevu u novonastalim uvjetima te pokazane očite nebrige spram Hrvatima u Bosni i Hercegovini, političko vodstvo Hrvata u BiH organizirano kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu donosi odluku o osnivanju Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao Hrvatske vojne sastavnice u Bosni i Hercegovini.»
Stoga, ne postoje političke niti bilo kakve druge snage koje jednome narodu mogu uskratiti pravo na vlastitu obranu. U trenucima utemeljenja HVO-a, koje se dogodilo samo jedan dan nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, postojala je samo jedna vojska. Postojala je samo JNA, instrument velikosrpske politike u Miloševićevim rukama. Četiri dana poslije HVO-a osnovana je i Armija BiH, što je krunski dokaz o nebrizi sarajevskih vlasti prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U početku obranjeni prostori, bili su samo oni koje je i unatoč međunarodnom embargu nadzirao HVO. Stoga, nije uopće pretenciozno iz današnje perspektive naglasiti kako bez Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i bez Hrvatskog vijeća obrane ne bi bilo potrebe niti za Vance-Owenovim, niti Washingtonskim, niti Daytonskim mirovnim sporazumom. Iz prostog razloga jer Bosne i Hercegovine, u tom slučaju, ne bi uopće niti bilo. Postojala bi i dalje Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, pod punim Miloševićevim nadzorom, i u sastavu Jugoslavije. Bez Slovenije, čija je sudbina riješena još u proljeće 1991. godine i bez jednoga djela Hrvatske, onoga koji iz povijesti poznajemo kao «OSTATAK-OSTATAKA».
Ako ne bi bilo moguće ranije, onda bi planom Z-4 Republika Hrvatska bila podijeljena na dva entiteta, onaj hrvatski i onaj srpski pod Martićevim i Hadžićevim nadzorom, koji bi vremenom bio pripojen ostatku zemalja pod velikosrpskim nadzorom. U ovakvom razvoju situacije svi Srbi bi živjeli u jednoj državi, svi muslimani također a ovi potonji bi zajedno sa Albancima bili po brojnosti drugi narod u ovakvoj Jugoslaviji. Naravno s tendencijom stalnog rasta. Što se spomenuto nije dogodilo krivicu u prvom redu snose Hrvati. Svaku Jugoslaviju i svako jugoslavenstvo uvijek su smatrali ropstvom. Zbog toga su, iako nenaoružani, pružili žilav otpor i realizirali većinu svojih političkih ciljeva.
U tome i jeste stvarni razlog montiranja sudskih procesa. Koji nisu ništa drugo nego zamagljivanje očiju javnosti, te pokušaji revidiranja novije povijesti i skrivanja vlastitih prstiju debelo umiješanih u krvave događaje koji su se na ovim prostorima dogodili u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća.

subota, 21.03.2009.

Prijevremeni izbori ili… 23. ožujka 2003.

"Podsjećam vas kako je na jednoj od sjednica Vlade Federacije BiH došlo do preglasavanja isključivo po nacionalnoj osnovi čak sedam puta, od toga su neka preglasavanja bila na ključnim zakonima, koji se dugo pripremaju, što je jedna osjetljiva oblast. Partneri ako žele biti partneri moraju se dogovarati", kazao je prije nekoliko dana Bariša Čolak, čelnik najjače hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini. Nakon ovoga krenuli su međustranački dogovori između čelništava HDZ-a i SDA. Međutim, kako stvari sada stoje, od partnerskog dogovora neće biti ništa. «SDA neće pristati na bilo kakav ultimatum HDZ-a, niti na izmjene Poslovnika o radu Vlade Federacije » - izjavio je Sulejman Tihić, predsjednik SDA i predsjedavjući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. U takvoj situaciji bošnjačka strana je bez suglasnosti hrvatskih ministara, uključujući i ministra financija, na dnevni red Zastupničkog doma federalnog parlamenta stavila usvajanje ovogodišnjeg proračuna. Naravno, prilagođenog interesima jedne stranke i jednog naroda.
Odluka o privremenom financiranju Federacije istječe 31. ožujka i logično bi do tada bilo očekivati usvajanje proračuna. Međutim, očito je kako će do kompromisa teško, gotovo nemoguće doći. Vjerojatniji je bošnjački pokušaj preglasavanja i u Zastupničkom domu, odnosno trgovina glasovima oporbe. U tom slučaju hrvatskim predstavnicima u Domu naroda ostaje mogućnost pozivanja na institut vitalnog interesa, odnosno vraćanja stvari na početak. Ovakav razvoj situacije svakako će dovesti do paralize svih institucija koje se financiraju iz federalnog proračuna. Izlazi su u prijevremenim izborima, koje sve glasnije zaziva oporba, ili u ponovnom vraćanju stvari na početak, odnosno u preustroju daytonske Bosne i Hercegovine, na što, izgleda, cilja HDZ. Neizvjesno je koja će od ovih opcija u konačnici odnijeti prevagu.
Trenutačno, najizvjesnije u BiH je produbljivanje krize, uz socijalne nemire i novepolitičke bitke. Pitanje je - do kada? Neki analitičari vole kazati do izbijanja nove krize na Kosovu, koja će se, poput ove posljednje, zakonom spojenih posuda prenijeti ina Bosnu i Hercegovinu. Odnosno, najmanje na polovicu teritorija koji se danas nalazi u sastavu ove države.

petak, 20.03.2009.

Tranzicijske igre i igrice, 22. ožujka 2004.

Dugačak je i trnovit put iz jednopartijskog u višestranački sustav. Isto je tako dug i trnovit proces restrukturiranja gospodarstva iz dogovorenog na tržišno poslovanje. Osobitu težinu ovim procesima daje galopirajući liberalni kapitalizam čiji protagonisti, u nesmiljenoj utrci za profitom, postaju više nalik robovlasnicima nego poslodavcima. Kroz taj proces danas prolaze skoro sve tranzicijske države a osobito se teškim čini stanje u onim državama u kojima je iz raznoraznih razloga vlast slaba. Najočitiji primjer ovakvog stanja je Bosna i Hercegovina. Tranzicijska država sa bezbroj neriješenih političkih, međunacionalnih, gospodarskih i inih pitanja. U takvoj situaciji, u kojoj je oficijelna vlast na svim razinama zaokupljena nizom neriješenih pitanja, od kojih se mnoga, s ciljem dodatnog usložnjavanja stanja, svjesno otvaraju stvara se politički vakuum u kome se događaju razni, krajnje čudni procesi. Zahuktavanju tih procesa svakako pridonosi i dvojbena uloga vlasti kao arbitra između poslodavaca i njihovih uposlenika. U najmanju ruku se čini dvojbenom situacija u kojoj zakonodavna vlast donese zakonske propise kojima su određena dva platežna sredstva, Konvertibilna marka i Euro, a onda se pojavi poslodavac ili čak skupina njih koja, mimo važećih pravnih propisa inaugurira i treće platežno sredstvo. I poluge vlasti šute. Šutke kršeći zakone koje su sami donijeli. Isto tako, u naj manju ruku, dvojbenom se može nazvati situacija u kojoj poslodavac sve svoje djelatnike otpusti na burzu rada, da bi nakon toga ti isti radnici nastavili raditi «na crno». Posebnim segmentom u ovoj tranzicijskoj priči može se nazvati sve očitije instrumentaliziranje tih radnika, sa uskraćenim temeljnim pravima, u dnevno političke svrhe. Jer kako inače nazvati sve učestalije prosvjede određenih gospodarskih kasti, koje pod prijetnjama otkazom, svoje djelatnike vode od prosvjeda do prosvjeda, od skupa do skupa. Bilo da se spomenuti održavaju na graničnim prijelazima ili pred državnim ili entitetskim institucijama države, ma kakva ona bila.
Kako nazvati prosvjede ovih «na crno» uposlenih radnika, i transparente koje nose u rukama. Kakvim imenom nazvati transparent na kome piše «Hoćemo jednu vojsku a ne tri» ? Kamo sve ovo vodi i gdje je krajnji cilj ovih zakulisnih političkih igara ?
Zbog čega službena vlast na županijskoj i entitetskoj razini u potpunosti ne preuzme ulogu kakvu joj propisuju ustav i zakon teško je nagađati. Međutim, to ostaje nepobitnom činjenicom. Kao uostalom i zaključak da su svi ovi prosvjedi upereni protiv aktualne vlasti. Jedinim izlazom iz ove situacije može se nazvati povratak u okvire pravne države. A povratak u spomenute okvire jedino može osigurati vlast pobjednica na izborima. Dosljednom primjenom zakonitosti na čistac će izići mnogi nagomilani problemi. Ako vlast zaštiti obespravljene radnike od grabežljivih poslodavaca u tom se slučaju i aktualna vlast može nadati dobivanju novog mandata na izborima. U protivnom, vrlo se izvjesnom čini mogućnost da će krupni kapital, nakon dobivene bitke sa radnicima, dobiti bitku i sa vlašću. U tom slučaju svi ćemo postati taoci krupnog kapitala. U tom slučaju nećemo pretrpjeti tranziciju iz komunizma u kapitalizam. Nego ćemo se vratiti u robovlasničko društvo. Kako bi se izbjegla ovakva mogućnost potrebitom se nameće žurna intervencija temeljnih poluga vlasti. Jednako zakonodavne, izvršne i sudske. I to na svim razinama. Od one najniže do one najviše državne. Svatko u svome području djelovanja i na zakonit način. Jer od samog pokušaja uskraćivanje prava ma rad, ograničavanje političkih sloboda pojedinaca i skupina do potpune anarhije je jako mali korak. Dvojba je samo je li ta magična crta već prije šutke pređena. Bez reakcije krovnog arbitra u tržišnoj utakmici vođenoj između poslodavca i njegovih uposlenika !

četvrtak, 19.03.2009.

Što je hrvatski prioritet; jednakopravnost u Mostaru ili unutarstranačka razračunavanja? 16. siječnja 2003.

Svi su izgledi kako će Mostar u budućnosti postati primjer negiranja temeljnih demokratskih načela, naglašavaju mnogi koji u posljednje vrijeme prate pitanje preustroja Mostara. Ovakav se zaključak čini posebice vjerojatnim kada se sagledaju poruke koje posljednjih dana dolaze od strane neprikosnovenog autoriteta u Bosni i Hercegovini, Ureda Visokog predstavnika. Odluka koju će on donijeti, postaje sve očitije, biti samo još jedan primjer različitih mjerila odnosa prema tri, samo po ustavu jednakopravna, naroda koja žive u podijeljenoj Bosni i Hercegovini. To i nije nešto novo i neočekivano, reći će mnogi ali se onda nameće pitanje je li doista do toga trebalo doći. Ne ulazeći u šire elaboriranje situacije i analiziranja propusta pojedinaca i institucija koji su dopustili da se Mostar nametne kao grad problem ne možemo a ne osvrnuti se na nekoliko najnovijih činjenica i ozbiljnih propusta koji su kumovali da do ovakve situacije uopće dođe. Naime, zasigurno se sjećamo kako je HDZ kao najjača hrvatska stranka zapravo inicijator čitavog ovog projekta preuređenja grada Mostara. Sudeći prema samouvjerenim medijskim istupima pojedinih predstavnika te stranke u posljednjih nekoliko mjeseci stekao se dojam kako za realiziranje toga projekta imaju jasno definiran cilj, metode ali i saveznike s kojima će taj cilj ostvariti. Međutim, kako je vrijeme odmicalo postalo je sve očitijim kako inicijatori ovoga projekta postaju sve tiši a njihovi neistomišljenici sve glasniji. U situaciji kada je postalo sasvim bjelodano kojim smjerom sve ide pokušala se skrenuti pozornost na druge teme a izborna utrka u susjednoj Republici Hrvatskoj je bila kao naručena za bacanje prašine u oči javnosti. Tada se naime otpočelo s prozivkama i s podjelama na Sanaderovce, Pašalićevce, Rojsovce i ostale te krenulo u otvorene prijetnje isključivanja iz HDZ-a BiH. Međutim, inicijatori tih sukoba znali su tada, kao što znaju i danas, da potpora Sanaderovom HDZ-u, Buchovim republikancima ili Stoiberovim narodnjacima nije uopće regulirano Statutom HDZ-a BiH niti treba. No, ti su krugovi isto tako znali da će otvaranjem ove teme skrenuti pozornost s procesa preustroja Mostara te tako izbjeći, ili u najmanju ruku amortizirati kritike na vlastiti račun. I danas, dva mjeseca kasnije, a pred samo Neumsko zasjedanje vodstva najjače hrvatske stranke, nastavlja se s istom praksom. Ponovno se putem medija otvoreno zaziva unutarstranački raskol pokušavajući pri tome baciti u drugi plan stvarne probleme a jedan od gorućih svakako je pitanje Mostara. Ovakva percepcija konzumiranja političke moći neodoljivo navodi na zaključak kako je raskol HDZ-a njihova politička opcija a vrućim pitanjima poput preustroja Mostara neka se bavi Visoki predstavnik. Oni su naime učinili sve što su mogli. Narodu su za utjehu ponudili referenduma čiji rezultati nikoga ni na što ne obvezuju a vraćati se u prošlost i analizirati vlastite pogreške jednostavno nemaju namjeru. Jer jednom je davno netko kazao, onaj tko se nije u stanju realno suočiti sa vlastitim pogreškama taj ne može imati niti realnu viziju budućnosti.
A politika je umijeće mogućeg !

srijeda, 18.03.2009.

Dvanaest županija umjesto dva entiteta, realna mogućnost ili još jedan mjehur od sapunice?, 14.siječnja 2003.

Čini se kako niti jedna tema ne isprovocira takve reakcije kao tema o eventualnom preustroju Bosne i Hercegovine. Tako je i ovaj put. Na inicijativu o preuređenju Bosne i Hercegovine u 12 županija, kojom je predviđeno dokidanje današnjeg statusa Republike Srpske, uslijedio je izravan srpski odgovor. On se ogleda kroz izjavu predsjednika Srpske demokratske stranke Dragana Kalinića, kojih se ovih dana otvoreno založio za troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine. Zanimljivo na prvi pogled, reći će mnogi. Međutim što se iza toga skriva. Bolje upućeniji u sofisticirano vođenje srpske politike na prvi će pogled Kalinićev prijedlog prepoznati i dešifrirati kao kukavičije jaje koje ima za cilj skretanje rasprave u one vode koje teku u istom smjeru kao i srpski politički interesi. Malo je vjerojatno da bi Kalinić i njegovi istomišljenici željeli sjesti za pregovarački stol i sa drugim dvjema stranama, te otvoriti raspravu o nečemu što već imaju. Logičnijom se čini mogućnost kako je njihova temeljna nakana skretanje rasprave o trećem entitetu među političke predstavnike Bošnjaka i Hrvata, odnosno u okvire Federacije. A onda je to problem većeg entiteta. A Srbi se tamo ne žele miješati. A i zašto bi, kada već samostalno nadziru 49 % teritorija, prigrabljenog isključivo za sebe ognjen i mačem. Teritorija koji je u Daytonu dobio i međunarodni pečat.
Reagiranja koje dolaze iz bošnjačkih krugova, odnosno Stranke za BiH, pokazuju kako ni u toj stranci, istina uz naglašeni oprez, više ne izbjegavaju razgovarati na ovu temu. Prisjetimo li se reagiranja, koje su ranije pristizali iz tih krugova, dade se zamijetiti kako su one puno odmjerenije ali se postavlja pitanje je li to uistinu zbog iznenada nadošle bošnjačke želje za kompromisom ili je to zbog činjenice kako prijedlog o stvaranju trećeg entiteta ovaj puta nije došao sa hrvatske strane. Sudeći bar prema medijskim natpisima hrvatska strana pokazuje najviše rezerviranosti prema ovom Kalinićevu prijedlogu. Što je razlog rezerviranosti može se samo nagađati. Je li to zauzetost oko preustroja Mostara, priprema Središnjeg odbora u Neumu, strah i od same rasprave o trećem entitetu, ili je prepoznata zamka, teško je kazati. Međutim u državi gdje se jednim potpisom suspendira ustav i zakoni sve je moguće. Pa tako su i referendumi jednoga naroda legalno i legitimno sredstvo političke borbe dok se i sami zahtjevi za referendumom koji dolaze od drugog naroda u startu kvalificiraju smiješnim. Na preustroju Mostara testiraju se krajnje namjere međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, svima je već očito. Ukoliko međunarodna zajednica nametne prihvatljivo rješenje u ovom slučaju onda se može očekivati i neko prihvatljivije rješenje budućeg ustroja Bosne i Hercegovine. Međutim u ovo se teško može vjerovati. Posebice što u to ne vjeruju niti vodeći hrvatski političari ali ni oni koji im redovito ukazuju svoje povjerenje na izborima.
Prioriteti su izgleda unutarstranačka razračunavanja i ostvarivanje što boljih preduvjeta za neke političke bitke koje će doći u doglednoj budućnosti. Bitke s kim i za čije interese, i dalje ostaje otvoreno !

utorak, 17.03.2009.

Jedna država-dva entiteta-tri (ne)jednakopravna naroda, 12.siječnja 2003.

Prošlomjesečna izjava bivšeg američkog veleposlanika pri UN-u i jednoga od kreatora Daytonskog mirovnog sporazuma Richarda Holbrucka o Mostaru kao crnoj rupi u ovom djelu Europe mnogima se nije svidjela ali je rijetko tko ostao zatečen. Wintersteinovi prijedlozi vezani za preustroj Mostara mogu se staviti također pod istu lupu. Posljednjih dana pažnju javnosti privlači i peticija drvarskih Srba vezana za priključenje Drvara Republici Srpskoj a najnovija inicijativa o preustroju Bosne i Hercegovine u 12 administrativnih cjelina koja dolazi iz međunarodnih krugova svakako je tematika koju se, kao uostalom i ove prethodne, ne može niti smije prešutiti. Napokon, i sve više izlazi na površinu činjenica kako Daytonski sporazum nije sveto pismo i nije nepromjenjiv. Sve se češće mogu čuti izjave kako je tim sporazumom okončan rat te kako je to i bio temeljnim ciljem sporazuma iz američke vojne baze Wreith Peterson u Ohiu. U godinama koje su slijedile nakon toga međunarodni moćnici su s određenim i unaprijed zacrtanim ciljem nastojali Dayton proglasiti skoro božanskom ikonom te svaki zahtjev za njegovom promjenom proglasiti svetogrđem ili čak atakom na novi svjetski poredak. Pri tome je redovito prešućivana činjenica da je na nekoliko ministarskih konferencijama koje su uslijedile nakon Daytona izvorni Mirovni sporazum dobrano promijenjen ali i unatoč tihoj reviziji ostalo se i dalje, pa makar u retoričkom smislu, u okvirima određenim u Daytonu.
Od tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini, Hrvati su, iako najmalobrojniji, u vise navrata pokazivali dvojbe prema sporazumu koji je državu sa tri naroda podijelio na dva entiteta. Zbog tih otvoreno postavljenih dvojbi politički predstavnici Hrvata su smjenjivani, odstranjivani sa funkcija a njihove političke ideje redovito su proglašavane svetogrđem i opstrukcijom, kako su mnogi govorili, teško stečenog napretka.
Danas, više od osam godina kasnije, kada sumnju prema sporazumu pokazuju i sami njegovi tvorci, predstavnici druga dva naroda kao i predstavnici međunarodne zajednice, takmiče se, ne samo u isticanju prijedloga, nego i u realiziranju određenih poteza. A sve naravno s ciljem stvaranja što boljih pregovaračkih pozicija za razdoblje koje dolazi i u kojem će se, tako se bar čini, odlučivati o jako bitnim stvarima. S tim u vezi može se gledati i bošnjački odnos prema Eronetu i mostarskom Aluminiju, različiti kriteriji prema budućem uređenju Mostara ili primjerice Travnika ali i srpski apetiti na širenju svoje, pod Miloševićevom i Karadžićevom dirigentskom palicom, iskovane srpske Republike na Drvar, Grahovo i Glamoč. Ništa čudno, reći će mnogi, ako se zna da su i danas u Srbiji Šešeljovi radikali glavna politička snaga. Posljednji prijedlog o Bosni i Hercegovini koji se ovih dana pojavio u tiskovinama propagira Bosnu i Hercegovinu bez entiteta ali podijeljenu na dvanaest regija. I površnom raščlambom ponuđenih zemljovida dade se primijetiti kako bi deset regija u Federaciji bilo zapravo deset današnjih županija a druge dvije bile bi istočni i zapadni dio Republike Srpske. Očito je da bi, prema tom planu Republika Srpska bila presječena na koridoru a izgleda da bi ta teritorijalna manjkavost bila Srbima nadomještena na prostorima zapadne Bosne, odnosno u Drvaru i njemu susjednim općinama. Recimo da bi se u tom slučaju jedna razina vlasti u administrativno kompliciranoj Bosni i Hercegovini smanjila ali koji bi to državni ili međunarodni organi omeli dalji prodor velikomuslimanske politike prema Neumu i Savi a velikosrbijanske, najprije prema Kninu, a zatim i prema Virovitici, Karlovcu i Karlobagu. Činjenica je kako se pitanje statusa luke Ploče može riješiti mostom Pelješac-Korčula, međutim ostaje dvojbenim može li se tim mostom riješiti i sudbina opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini ?!

ponedjeljak, 16.03.2009.

Haška tužiteljica-prva dama suda, 09.siječnja 2003.

I dokonim laicima koji površno prate pravne zavrzlame ekranizirane u mnogobrojnim američkim serijama bjelodano su jasni načini funkcioniranja sudbenog aparata. Za objasniti funkcioniranje tog sustava ne treba doktorska disertacija niti diploma pravnog fakulteta. Čak i pučkoškolci znaju kako u sudnici postoje tri strane. Jedna koja dokazuje krivnju, druga koja brani osumnjičenika, i treća, naravno neovisna, koja uvažavajući ponuđene dokaze odlučuje o konačnoj presudi. Odnosno o odbijanju ili uvažavanju ponuđenih dokaza koje jedna ili druga strana u procesu iznese pred sudbeno vijeće. I tužitelj i obrana prema pozitivnim pravnim propisima ali i zdravoj logici trebali bi uživati jednak status pred sucima odnosno porotom. Međutim, praksa koju gledamo u ekraniziranim serijama ostaje vrlo često nedodirljivi ideal a surova stvarnost vraća nas svakodnevno u realnost života u kojoj je moćnicima sve dozvoljeno a slabima mnogo toga uskraćeno. Jedan od najnovijih primjera ove vrste jesu i posljednja događanja oko igara sa dokaznim materijalima u postupku protiv generala Gotovine. Situacija u kojoj je matična država generala Gotovine dokazima opskrbila jednu stranu u postupku, tužiteljstvo i gospođu Del Ponte, a odvjetnicima osumnjičenika uskratila konzumiranje istoga prava napokon je jučer skinuta s dnevnog reda. Naime, tek jučer su odvjetnici generala Ante Gotovine došli u posjed 77 dokumenata s kojima tužiteljstvo raspolaže već više od dvije godine. Proces izjednačavanja dviju strana pred sudom, bar prema izjavama određenih političkih krugova i medijskim špekulacijama, zapriječavalo je haško tužiteljstvo, odnosno jedna od strana u sudskom postupku. Sama ta spoznaja sasvim nedvosmisleno kazuje kako je politika duboko umiješana svoje prste u rad institucije koja bi trebala biti neovisna i sasvim nepristrasna. Da će se ta praksa i dalje nastaviti potvrđuju i današnji natpisi u nekim hrvatskim tiskovinama koje su dale prostora određenim odvjetnicima bliskim predsjedniku države, iz čijih se izjava da isčitati kako je jednakost obrane i tužiteljstva zapravo ekskluzivni popust koji je Hrvatskoj dala glavna haška tužiteljica a sve iz prozaičnog razloga kako bi novog premijera navukla na suradnju, kvalitetniju od one koja je do sada postojala. Prisjetimo li se kako Račan i Mesić nisu nikoga izručili Hagu, prisjetimo li Mesićevih svjedočenja, te Prodanovićevih i Nobilovih obrana Mesićevih miljenika shvatiti ćemo u čemu se skriva zamka. Naime, mediji već sada najavljuju nove haške optužnice koje će biti, slažu se mnogi, iznimno veliki tekst za Ivu Sanadera i njegovu vladu. Prodanovićeve današnje medijske izjave samo su dokaz kako se nastavlja već ranije započeta igra. Haški sud i medijske špekulacije i dalje će biti moćno oruđe u rukama onih koji se ne mogu nikako pomiriti s činjenicom da je Hrvatska država rođena, i unatoč njihovom izraženom protivljenju. Zbog toga i jeste uloga tužitelja pretvorena u ulogu prve osobe suda.

nedjelja, 15.03.2009.

Zbog čega je Mostar crna rupa a Sarajevo, Bugojno i Konjic nisu, 08.siječnja 2003.

Govoreći na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji u Sarajevu, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Pady Ashdown je kazao kako budućnost ove zemlje ovisi o aktivnostima koje će se dogoditi u narednih šest mjeseci stavljajući težište na preoblikovanje obrambenog, sigurnosnog i pravosudnog sustava a sve to s ciljem jačanja državnih struktura. Na taj bi način, sudeći prema riječima Visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina učinila presudan korak prema euro-atlantskim integracijama ali bi i ojačao i utjecaj središnjih vlasti. A to je centralizacija države, znaju često istaći kritičari ovih procesa. S druge pak strane u državi podijeljenoj na dva entiteta na snazi su dva pravna sustava u kojemu svaki od tri naroda participira u vlasti približno svojoj brojnosti. Dok u Republici Srpskoj ekskluzivno pravo vladanja ima i u punoj mjeri konzumira najmnogoljudniji narod na tom prostoru stanje u drugom domaćem entitetu nešto malo različito ali ne osobito bitno. Samu Federaciju tvori deset županija, neki više vole kazati kantona, nekad su je tvorila dva naroda dočim je danas tvore tri. Kada se govori o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na razini Federacije svima je poznato da Hrvati sudjeluju u vlasti sa otprilike onolikim omjerom koliko su brojni i u ukupnom sastavu pučanstva. Spomenuta činjenica i jeste ključnim razlogom stalnih preglasavanja u skupštinskim klupama i na sjednicama vlade i to isključivo uvijek su hrvatski ministri ti koji su preglasani.
Prije dva dana putem signala jedne domaće radijske postaje mogla se čuti i izjava već citiranog prvog čovjeka međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u kojoj je naglasio kako će se u preustroju Mostara stvoriti sustav po uzoru na sustav u Bosni i Hercegovini, što za slušatelje nije djelovalo niti malo utješno. Čak na protiv !
Dok se s jedne strane na sve strane čuju izjave kako Bosnu i Hercegovinu treba u potpunosti transformirati, s druge se strane ta Bosna i Hercegovina uzima kao primjer za preoblikovanje Mostara, pri čemu se konstantno naglašava kako je Mostar zapravo obična crna rupa u ovom djelu svijeta. Pri tom se ne nude nikakvi dokazi niti obrazlaže tvrdnja zbog čega se Mostar naziva crnom rupom a takvim imenom se naziva primjerice Bugojno, Travnik, Banja Luka, Zenica ili pak Sarajevo. Je li Mostar crna rupa ovoga djela svijeta iz prostog razloga što su u njemu Hrvati većinski narod, što u njemu sjedište ima najprofitabilnije domaće poduzeće, što u njemu unatoč stalnim pritiscima djeluje jedino sveučilište na hrvatskom jeziku. A zašto se na primjer crnim rupama ne nazivaju gradovi gdje su Hrvati živjeli još prije jednoga desetljeća a danas se mogu tamo izbrojiti na prste jedne ruke.
Odluku o preustroju Mostara u jedinstvenog grada a više izbornih jedinica koju će ovih dana donijeti Visoki predstavnik na prvi pogled izgleda poželjno. Međutim kada se ta materija pomnije prouči odmah se zapaža kako će biti nametnut takav izborni sustav da će za izbor jednoga hrvatskog zastupnika u gradsko vijeće Mostara biti potrebito dva puta više glasova nego za izbor bošnjačkog ili srpskog zastupnika. I samo po sebi se onda nameće pitanje, hoće li Mostar od podijeljenog grada postati grad negacije demokratske volje većine, odnosno upravljanja manjine nad većinom, što je sušta suprotnost demokraciji na koju se često neki vole pozivati. U ovome svemu svakako začuđuje rezervirano držanje izabranih političkih predstavnika hrvatskog naroda u tijelima vlasti, kojima se ovaj prijedlog čak izgleda čini prihvatljivim. Zamislite kakve bi bile reakcije bošnjačkih političara kad bi se nešto slično pokušalo implementirati u Bugojnu, Travniku ili primjerice Sarajevu. Idemo malo i dalje, zamislimo situaciju kada bi netko pokušao stvoriti sustav u kome bi glas Švicarca koji govori njemačkim jezikom vrijedio dvostruko više od glasa državljanina iste države koji govori francuskim ili talijanskim jezikom. Bi li u ovom slučaju stara i demokratska Europa ovo nazvala primjerom moderne demokracije ili možda pokušajem stvaranja aparthejda u 21. stoljeću.

subota, 14.03.2009.

Padyeva će biti zadnja i o ustroju Mostara ! 11.prosinca 2003.

Povjerenstvo za preustroj Mostara završilo je svoj rad ali nije polučilo odgovarajući rezultat čulo se na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji predsjedavajućeg ovoga Povjerenstva njemačkog diplomate Norberta Wintersteina. I ne samo to. Više od ove vijesti javnosti je «zaparala uši» informacija kako je stav o nepromjenjivosti Daytona već davno odbačen.
Povjerenstvo nije uspjelo realizirati unaprijed zadani cilj, te je stoga očekivano kako će ono što je izmaklo povjerenstvu na sebe preuzeti čelni čovjek međunarodne zajednice Pady Ashdown.
Ne samo u slučaju Mostara nego i šire.
Kao glavnog krivca za krah rada povjerenstva dio medija je etiketirao čelnicu mostarskog SDA- Fatimu Leho ili «akšam damu», kako je neki nazivaju. Braneći svoje političke stavove o Mostaru spomenuta «akšam dama» se, opet prema tvrdnjama nekih medija, voli pozivati na Izetbegovićevo povjerenje iskazano joj u trenucima dok je Izetbegović ležao na bolesničkoj postelji. Analogno tome dade se izvući zaključak kako je Alija Izetbegović bio, pa čak i mrtav ostao, zagovornik podijeljenog Mostara. Fatimi Leho i mrtvom Aliji ovih dana se suprotstavio vrhovni muslimanski autoritet u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić koji je, vezano za preustroj Mostara, doslovce kazao, "Ne možemo imati sve i bolje je pedeset poste nečega, nego sto posto ničega», slikovito pojašnjavajući kako bi mostarski, odnosno Hercegovački, Bošnjaci trebali prihvatiti polovicu vlasti u Mostaru kad već ne mogu održati polovicu grada pod svojim nadzorom. Međutim, ono što svakako upada u oči jeste činjenica kako ta polovica vlasti umnogome odudara od popisa stanovništva iz 1991. godine, prema kojemu bi se trebala ustrojiti buduća središnja vlast u Mostaru, što je uostalom i jedan od zaključaka Wintersteinovog Povjerenstva, o kojem je postignut puni konsenzus.
Eto čak više od deset godina je bilo potrebno kako bi na svjetlo dana izišla stvarna istina o tome tko je dijelio, a i danas dijeli, Mostar. Puno je od tada Neretve proteklo prema moru, napisane su tone i tone papira, konstruirane su i davane razne izjave koje su imale za cilj nanijeti štetu, kako imidžu tako i političkim interesima Hrvata. Sličnu će sudbinu, već danas tvrde mnogi, doživjeti i konstrukcije o navodnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Naravno, mnogo će Neretve do tada proteći, mnoge će se čudne konstrukcije čuti, mnogi će hrvatski dužnosnici biti smijenjeni.
I sve tako do trenutka dok kreatori procesa ne ostvare svoje ciljeve. A ciljevi nikako nisu lokalnog karaktera, niti federalnog a niti državnog. Ciljevi su globalni i naravno stalni. Samo su saveznici promjenjivi. A to neki nikako da shvate i prihvate. Kako «Akšam dama» tako i neki drugi !

petak, 13.03.2009.

Reagiranja na poslanicu hrvatskih biskupa, 31. listopada 2003.

U samo predvečerje jednog od najvećih katoličkih blagdana, dana Svih svetih, i dana sjećanja na naše najbliže koji se više ne nalaze među živima, priopćenjima za javnost oglasile su se Biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Priopćenje Biskupske konferencije RH uglavnom se odnosi na predstojeće parlamentarne izbore koji će se održati 23. studenoga, dok su bosanskohercegovački biskupi u svome priopćenju težište stavili na aktualnu političku situaciju u zemlji. Uz poziv na predstojeće izbore hrvatski biskupi su naglasili kako je dužnost svakoga građanina izići na izbore, što je zahtjev one ljubavi prema domovini koja se realno i hrabro suočava s izazovom povijesnog trenutka. U daljem tekstu priopćenja naglašeno je kako programe pojedinih političkih stranaka treba prosuđivati prema tome promiču li pravdu za sve, napose za najugroženije, i izgrađuju li zajednicu solidarnih građana koji će imati smisla i razumijevanja za vrijednosti snošljivosti, zajedništva, praštanja i pomirenja. U spomenutoj poslanici hrvatskih biskupa također je poslana otvorena poruka biračima katoličke vjere kako vjernici ne biraju stranke i pojedince koji zastupaju legalizaciju pobačaja, eutanazije, opijata, te protuprirodnih istospolnih bračnih zajednica, što se, sudeći prema izjavama koje dolaze iz stranaka vladajuće koalicije njima osobno nije svidjelo. «Biskupsko pismo sugerira vjernicima za koga glasovati, premda nije na crkvi da se miješa u politiku», moglo se čuti sinoć iz Pusićkinog i Mesićevog HNS-a a slične reakcije dolaze iz liberalnih i socijal-demokratskih krugova. Oprečne stavove od ovih koje ističu predstavnici trenutno vladajućih stranaka i partija dolaze iz hrvatskih državotvornih stranaka kao i iz Tomčićevog HSS-a. «Biskupsko pismo nije nikakav naputak za koga glasovati, nego je isticanje sustava vrijednosti na kojima je utemeljen nauk katoličke crkve» mišljenje je čelnika Hrvatskog bloka Ivića Pašalića a kroz taj stav, kao i činjenicu da čak 95 % Hrvata jesu katolici zapravo se ostvaruje uvid u bit različitih pogleda na ovo biskupsko priopćenje. U posljednje tri godine bili smo svjedocima niza saborskih aktivnosti aktualne vlasti, čiji je cilj bio nizom poteza pokušati provesti temeljne pretpostavke za liberalizaciju hrvatskog društva. Legalizacija pobačaja, eutanazije, i lakih droga, te legalizacija protuprirodnih istospolnih bračnih zajednica, procesi su koji su protivni nauku crkve, te stoga nije niti malo nelogično što se crkva otvoreno oglasila o ovim pitanjima. Također su ovi liberalni stavovi suprotni stavovima katoličkih vjernika pa se stoga nameće zaključak kako je u protekle tri godine liberalna manjima nametanjem svojih stavova terorizirala katoličku većinu.
Nade u promjenu i povratak izvornom katoličkom učenju ima. Prvi ispit na tome putu polaže se 23. studenoga a davanjem glasa strankama koje su u svoje programe ugradile temelje nauka katoličke crkve stječu se preduvjeti i o stavljanju van snage takvih zala kakve su, između ostaloga, i istospolne bračne zajednice.

četvrtak, 12.03.2009.

Čuvari Jugoslavije su uznemirili duhove ? 30.listopada 2003.

Do sada nezapamćeno zanimanje za jedan knjiški uradak upravo se posljednjih tjedana događa u Bosni i Hercegovini. A radi se o knjizi Čuvari Jugoslavije, čiji je urednik Ivan Bešlić iz Posušja a čiji su autori, kako je naglasio ugledni novinar Petar Miloš, zapravo udbini profesionalni operativci čija su imena zapisana u rubrici OPERATIVNI RADNIK, odnosno osobe koje su stvarale tu dokumentaciju. Reakcije na ovu knjigu su podijeljene. Dok s jedne strane dolaze riječi hvale s druge pak strane dolazi prava baražna vatra napada i optužbi, kako na knjigu tako i na njenog urednika. Sudeći po pisanju medija, sam urednik izložen je skoro svakodnevnim prijetnjama a najavljeno je i nekoliko sudskih tužbi. Medijski natpisi i komentari su također podijeljeni. Dok s jedne strane dolaze u priliku neutralni natpisi s druge strane sve češće se mogu pročitati uvredljivi natpisi ne samo na račun knjige i njenog autora, nego čak i na račun čitatelja koji u ovoj financijskoj krizi odvajaju stotinu maraka za kupnju knjige. Tako je jedna domaća tiskovina, u svome jučerašnjem broju sa prostitutkama na naslovnici, osigurala prostor jednome novinarskom peru koji se ne birajući riječi pokušao obrušiti, ne samo na knjigu i urednika, nego i izvrijeđati čitatelje a knjigu nazvati još jednom podvalom UDBE. Pri tome se spomenuta persona nije ustručavala naglasiti kako knjigu uopće nije pročitala, pa čak niti imala u rukama, a eto ipak komentira njen sadržaj. Nevjerojatno i nestvarno, složit će se mnogi ! Kako, zbog čega, i za čije interese, svojim proizvoljnim tumačenjima , ti isti pojedinci šire dezinformacije i iznose svoj stav o nečemu za što sami tvrde da nisu vidjeli niti pročitali ostaje sasvim nejasno i vrlo znakovito. Znakovito je i sasvim razumljivo kako takva proizvoljna i paušalna komentiranja imaju za cilj skrenuti raspravu u krive vode, odnosno pozornost javnosti usmjeriti na one pojedince koji su bili žrtva jednoga vremena a pojavljivanjem tih dokumenata postali su i ovodobnom žrtvom. Međutim, ono što svakako začuđuje svakako je činjenica kako pojedinci žele istaći kako u knjizi nema takozvanih «velikih zvjerki», sa čim se ne slaže većina onih koji su dokumente objavljene u knjizi imalo podrobnije proučili. Boljim poznavateljima ovdašnjih prilika nije promaklo kako su u knjizi objavljeni dokumenti iz kojih je vidljivo kako su njihovi autori neki iznimno visoko pozicionirani državni službenici u današnjoj vlasti, neki aktualni i bivši ministri, kao i određen broj ljudi iz javnog života. Posebnu pozornost analitičara svakako su privukla imena Sredoja Novića i Emira Bijedića, danas prvih ljudi krovne bosanskohercegovačke obavještajne agencije, zatim imena Munira Alibabića-Munje, Enesa Bešića i još nekih drugih koji se pojavljuju kao autori ili naredbodavci u ovim dokumentima. Svojim iskazima oni osobno, kao i njihovi podređeni, mogu posvjedočiti je li narečeno u dokumentima točno ili je to plod podvala kojima su se služili njihovi operativni djelatnici sa nekim unaprijed zadanim ciljem. Prema riječima samog urednika knjige on jamči kako su dokumenti autentični, što će kako ističe, dokazati i na sudu. Stoga bilo bi zanimljivo doznati mišljenje kreatora ovih dokumenata, odnosno autora , kako ih neki nazvaše. Mnogi se otvoreno pitaju je li se ova knjiga trebala pojaviti ili ne, te zašto baš sada. To se uostalom pita i sam urednik, ali i mnogi drugi. Možda i nije najbolje vrijeme ali se mnogi ne mogu oteti dojmu kako je sam pristup ovom pitanju trebao biti potpuniji i metodološki određeniji. U biti vlast je ta koja je trebala na zakonit način obraditi ovu temu. Ostaje dvojbenim zbog čega vlast nije formirala parlamentarnu skupinu i sve ovo odradila po slovu zakona. Danas kad se knjiga pojavila a očekuje se i njen nastavak svakako nije prekasno ispraviti neke pogreške. Zašto danas ne formirati stručna tijela koja će se pozabaviti ovom problematikom te jednom zauvijek skinuti ovu temu s dnevnog reda, te nastaviti normalno živjeti. Bolji poznavatelji ovih prilika mišljenja su kako svaka rasprava na ovu temu može rezultirati donošenjem lustracijskog zakona čije odrednice mogu u mnogome ograničiti djelovanje nekih moćnika i danas jako moćnih u državnom aparatu. Nerijetki se slažu kako se u ovome zapravo kriju razlozi zbog kojih se pojedinci zalažu za ispitivanje zločina počinjenih u Domovinskom ratu ali na ovu temu ne žele niti riječi prozboriti. A i zašto bi kad imaju svoje glasnogovornike koji umjesto njih govore a da nisu knjigu niti pogledali. I na kraju zapitajmo se svi skupa treba li javnost saznati za imena počinitelja 89 ubojstava nad Hrvatima u dijaspori ili možda ne. U ovom slučaju sve je razumljivo svima, pa čak i onima koji knjigu nisu niti vidjeli !

srijeda, 11.03.2009.

Jesu li se šehidi borili za Bosnu i Hercegovinu ili za islam ?, 29.listopada 2003.

Proces reforme obrazovanja u Bosni i Hercegovini potrebno je vratiti u okvire ustavnosti i zakonitosti jednodušan je zaključak koji se mogao čuti na jučerašnjem zasjedanju Skupštine Županije Zapadnohercegovačke. Rasprava o ovoj reformi našla se na dnevnom redu zahvaljujući zaključcima Općinskog odbora HDZ-a Širokog Brijega a sama ova spoznaja sama po sebi otvara mnoga pitanja. Prvo i temeljno pitanje u čitavom nizu dvojbi svakako je zbog čega se ova točka tek sada našla pred zastupnicima županijske skupštine i ako je postojećim ustavom i zakonom baš ova razina nadležna za obrazovanje, pa tako i za reforme na tom polju. Druga dvojba svakako se ogleda u pitanju na temelju kojih propisa i od koga dobivenih ovlasti su pojedinci vodili ove, kako smo jučer napokon čili, protu ustavne procese, te napokon kome će odgovarati za do sada pričinjenu štetu i stvorenu zbrku u javnosti.
Druga zanimljiva točka jučerašnje skupštinske sjednice svakako je usvajanje mišljenja Vlade na Nacrt Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji koji je već danas upućen čelništvu Federacije BiH. Spomenuto mišljenje zapravo je zbir primjedbi i prijedloga na Nacrt federalnog Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji čiji je predlagač bošnjačka strana. Naime, spomenuti Nacrt zakona sedamnaesti je prijedlog po redu kojim bošnjačka strana želi ostvariti dominaciju i na ovom području života a ovo je, prisjetimo se, bio razlog i krize federalne vlade od 11. rujna ove godine, kada su hrvatski ministri napustili federalnu vladu. Nakon višednevnih pregovora kriza vlade je prevladana, te se pristupilo javnoj raspravi o ovom nadasve osjetljivom pitanju. Dosadašnje informacije kazuju kako su Vlade dviju županija sa hrvatskom većinom, Hercegovačko-neretvanska i Zapadnohercegovačka, odbacile ovaj nacrt a kako sada stvari stoje spomenuti će nacrt istu sudbinu doživjeti u još dvije ili tri županije. Što se to skriva iza ovoga prijedloga Nacrta Zakona o pravima branitelja zasigurno će se mnogi zapitati. U prvom redu to je neusklađenost ovoga akta sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima, Ustavom BiH, te ustavom Federacije. Ovim prijedlogom bošnjačka strana je, rukovodeći se vlastitim interesima, propisala prava za bivše članove Armiju BiH i MUP-a, te takozvane šehide i njihove obitelji, te naravno za neizbježne preživjele partizanske borce iz II. svjetskog rata kao i podjelu sredstava koja, sukladno važećem Ustavu RH pristižu iz Zagreba. Razumljivo je da se bošnjačka strana želi domoći sredstava koja joj ni po kom osnovu ne pripadaju, razumljivo je da, služeći se majorizacijom, pokušavaju nametnuti svoje interese, razumljivo je što kroz ovaj zakon pokušavaju spojiti nespojivo. Pripadnike Armije BiH i preživjele Titove partizane. Međutim, sasvim je nerazumljiv toliki stupanj istrajnosti na opstanku vjerskih terminoloških odrednica u državi, koju često nazivaju multietničkom i multikulturalnom. Istrajno namećući u zakon pojam šehid, što je u biti istoznačnica za islamskog ratnika, bošnjački politički predstavnici javno pokazuju kako pali pripadnici Armije BiH nisu pali braneći Bosnu i Hercegovinu nego braneći, a neki čak tvrde i šireći, islam. Ustrajavanje na širenju ovoga pojma i na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne može se nazvati nikako drugačije nego pokušaj islamiziranja Hrvata, kao malobrojnijeg naroda u Federaciji BiH. Normalno je kako hrvatski politički predstavnici neće, niti mogu, prihvatiti ovaj zakon ali začuđuje spoznaja kako nedostaje inicijative za odlučniji iskorak. Sama po sebi se postavlja dvojba zbog čega hrvatski predstavnici ne naprave svoj prijedlog zakona, te ga upute u javnu raspravu. Posebice se ovo čini dvojbenim ako znamo da je svih sedamnaest dosadašnjih prijedloga došlo sa bošnjačke strane, dok sa hrvatske nije došao niti jedan jedini. Prepuštanjem inicijative i pristajanjem na podređeni politički položaj ne može se puno toga učiniti, slažu se mnogi, naglašavajući kako je upravo tu problem. Kvalitetnim prijedlozima i insistiranjem na poštivanju domaćih i međunarodnih normi može se jako puno učiniti. Ne zaboravljajući naravno pri tome onu narodnu, «Sreća prati hrabre!»

utorak, 10.03.2009.

Predizborna groznica i odnosi dviju sestrinskih stranaka, 28.listopada 2003.

Na HDZ-ovoj listi za dijasporu neće se naći članovi HDZ-a BiH kojima je visoki predstavnik Paddy Ashdown zabranio politički rad - izjavio je dopisnici Glasa Amerike dopredsjednik HDZ-a Vladimir Šeks. Komentirajući takav stav čelništva trenutačno najjače oporbene stranke u Republici Hrvatskoj, Vladimir Šeks je naglasio kako "o sudbini ljudi iz Bosne i Hercegovine trebaju odlučivati građani te zemlje". U istom članku Šeks tvrdi i kako je čelništvo HDZ-a BiH ponudilo svoje ljude za listu HDZ-a u izbornoj jedinici za dijasporu, a kao protuuslugu za takav ustupak ponudilo potporu vlastite stranačke strukture i biračkog tijela za predstojeće izbore u Republici Hrvatskoj. Spomenuto bi se moglo nazvati i polaznim osnovama za zagrebački sastanak Ive Sanadera i Bariše Čolaka, od kojeg u dobra doba ovisi konačan odnos čelništva najjače hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini prema sestrinskoj stranci u Republici Hrvatskoj. Bolji poznavatelji prilika, međutim, već duže vremena otvoreno naglašavaju kako na toj relaciji nešto nije u redu. Ili, konkretnije, od trenutka kada je na čelo HDZ-a u Zagrebu došao Ivo Sanader. Međusobno udaljavanje u ovim predizbornim danima doseže izgleda punu kulminaciju. Stavovi i poruke koje ovih dana javnosti odašilje HDZ BiH stoga nisu nelogični. Štoviše, mogu se nazvati jedino pragmatičnim.
Poznata je, naime, činjenica kako je na prošlim izborima u hrvatskoj dijaspori izišlo na izbore 127 tisuća birača, a od toga u BiH čak 110 tisuća, iz čega se jasno i nedvosmisleno vidi uloga hrvatskih državljana koji žive u BiH u izbornom procesu za Hrvatski sabor. Analizirajući posljednji saziv Sabora, odnosno sabornike koji su ušli u Sabor preko liste za dijasporu, ne može ostati neprimjećenim kako oni više nisu članovi HDZ-a nego su u međuvremenu postali članovima Hrvatskog bloka i HIP-a.
Nadalje, nameće se pitanje zbog čega, braneći svoje ne baš utemeljene čvrste stavove, Vladimir Šeks upotrebljava retoriku sličnu Mesićevoj, posebice naglašavajući kako su hrvatski građani iz Bosne i Hercegovine problem te države, a ne Republike Hrvatske? Zbog čega Vladimir Šeks ignorira i odrednice hrvatskog Ustava? Je li po srijedi samo strah od popularnosti Hrvatskog bloka i njegovog predsjednika dr. Ivića Pašalića u hrvatskoj dijaspori ili je po srijedi nešto sasvim drugo?
Aktualno vodstvo HDZ-a, ako je suditi po Šeksovoj i Sanaderovoj retorici, sve očitije okreće leđa Hrvatima u BiH. Po nekim svojim istupima oni sve više podsjećaju na Mesićev i Pusićkin HNS pa sada puno razumljivijim postaju Mesićeve izjave u posljednje dvije godine u kojima je hvalio demokratizaciju Sanaderovog HDZ-a. Nakon svega, i hrvatskim državljanima u BiH, manje od mjesec dana prije izbora, očito je puno toga postalo kristalno jasnim.

ponedjeljak, 09.03.2009.

Markovićevo «rekla-kazala» kao dokaz u haškoj sudnici, 23.listopada 2003.

Slobodan Milošević i dr. Franjo Tuđman osobno su mi potvrdili da su na sastanku u Karađorđevu u ožujku 1991. godine dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske - izjavio je bivši predsjednik jugoslavenske vlade Ante Marković koji se na suđenju Slobodanu Miloševiću pojavio u ulozi svjedoka optužbe. Prigodom svjedočenja u Haagu dodao je i kako je s tim upoznao Aliju Izetbegovića, a uz to i stavio na raspolaganje presretnute snimke razgovora između Karadžića i Miloševića iz kojih je vidljivo da je spomenuti dvojac, u okviru plana RAM, koordinirao proces naoružavanja bosanskih Srba. U sudnici je emitirana i snimka razgovora vođenog između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića snimljenog u lipnju 1991. godine iz kojeg se može čuti kako Milošević zapovijeda Karadžiću da «mobilizira banjolučku grupaciju i krene na Kupres» te se tamo sastane s generalom Uzelcom.
Svjedočio je Marković, sudeći po dostupnim informacijama, i o osobnoj ljubavi prema Jugoslaviji, i o Miloševićevom upadu u platni sustav Jugoslavije, i o mnogim drugim događajima, ali nije ponudio niti jedan dokaz za svoju tvrdnju o navodnom dogovoru u Karađorđevu. Ono što svakako upada u oči svakako je i činjenica da je Ante Marković, eto, zaboravio spomenuti raketiranje Banskih dvora, i to u trenucima dok je trajao sastanak između predsjednika Tuđmana i njega osobno. Dvojbenim se čine razlozi iz kojih je Marković to prešutio, ali nema sumnje da bi bilo zanimljivo saslušati njegovo mišljenje o tom događaju. Kao, uostalom, i Markovićevo tumačenje zbog čega bi se to Milošević, koji je u to vrijeme upravljao moćnom oružanom silom, uopće dogovarao s prvim čovjekom tada još međunarodno nepriznate države o podjeli trećeg subjekta, i to međunarodno nepriznatog i pod apsolutnim nadzorom JNA kojom upravlja Milošević. Gdje je tu uopće logika, gdje je tu uopće zdrav razum, gdje su tu činjenice koje idu u prilog tvrdnjama za jednu suludu tezu koju nakon Stjepana Mesića širi sada i Ante Marković? Zašto bi Milošević išao na dogovor s Tuđmanom i podjelu Bosne i Hercegovine kada se Alija Izetbegović zalagao za opstanak Jugoslavije, nešto malo drukčije uređene od one po Miloševićevom modelu, ali ipak –Jugoslavije? Zbog čega, dakle, sve ovo ? Odgovor je jednostavan: Hrvatskog generala Antu Gotovinu određeni krugovi žele izjednačiti s Ratkom Mladićem, kao što nastoje izjednačiti i hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana s Miloševićem. A ako ove dvije teze prođu, onda je Hrvatska jednaka Srbiji. Obje su onda agresori, Domovinski rat postaje dvojben, a razlika između Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve nestaje. To sve s ciljem umanjenja odgovornosti Srbije za ratove vođene na području bivše Jugoslavije i sve očitije osvete Hrvatima što su se drznuli stvoriti vlastitu državu.

nedjelja, 08.03.2009.

29 Restrukturiranja elektroenergetskog sektora bez suglasnosti hrvatskih ministara, 22.listopada 2003.

Predstavnici međunarodne zajednice, kao i većina domaćih političara, koriste svaku prigodu kako bi ovdašnjoj javnosti izrijekom prenijeli poruku da je gospodarski razvoj utemeljen na tržišnim temeljima jedini ispravan put daljeg razvoja. Pritom smo svakodnevno svjedoci i poruka kako se treba odreći prošlosti te sve potencijale usmjeriti ka gospodarskom jačanju jer je to, eto, jedini zalog sigurne budućnosti. Međutim, primjeri koje svakodnevno vidimo oko sebe ukazuju na nešto sasvim drugo. Najsvježiji je onaj kada je federalna Vlada, bez suglasnosti hrvatskih ministara, usvojila Akcijski plan restrukturiranja elektroenergetskog sektora u Federaciji BiH, sačinjen od američke agencije za obnovu i razvoj, uz potporu USAID-a. Planom je predviđeno razdvajanje procesa proizvodnje električne energije i njezine distribucije, što se na prvi pogled i može nazvati logičnim. Međutim, kada se ovo pogleda i iz drugih kutova stječe se sasvim drukčiji dojam. Distribucijski dio buduće Elektroprivrede Federacije BiH bio bi podijeljen na tri sektora, i to - sjeverni, srednji i južni, a bili bi ustrojeni tako da u sastav svakog od njih uđu područja koje danas opslužuju tri elektro-energetska operatera - Elektroprivreda BiH, Elektroprivreda HZ HB i Elektroprivreda Republike Srpske. Kako bi se konačni ciljevi ovakvog preustroja sagledali u potpunosti, dovoljno je raščlaniti područje samo jednog od sektora, takozvano područje jug. To područje, prema Akcijskom planu, protezalo bi se od Drvara do Višegrada, njegovo sjedište bilo bi u Sarajevu, a polazna osnovica za takvo što bila bi sadašnja infrastruktura Elektroprivrede BiH.
U najmanju ruku – čudan prijedlog. Jer, prije svega, Sarajevo nema nikakvih izvora energije. Nadalje, sarajevska Elektroprivreda nelikvidno je poduzeće s više od stotinu milijuna maraka manjka. Uza sve, ne može se zaboraviti ni na sumnju koju već otvoreno spominju neke tiskovine o tomu kako je sarajevska Elektroprivreda korištena za financiranje projekata islamizacije BiH, pa čak i za financiranje međunarodnih terorističkih organizacija. Kada se sve zbroji, onda se svakako nameće pitanje: Gdje je ovdje poslovna logika, a gdje su nečiji politički interesi?
Pritom postaje vidljivo kako je temeljni cilj ovakvog preoblikovanja energetskog sustava zapravo centralizacija države. Službeno Sarajevo ovime dolazi u priliku da nesmetano vrši pretakanje sredstava tamo gdje ono želi, da novac prikupljen od potrošača u Hercegovini distribuira u Sarajevo, Bugojno, Vareš ili bilo koji drugi od islamiziranih gradova. S druge, pak, strane, Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne ovim akcijskim planom jednostavno se gasi i sve, dakle, prelazi u nadležnost Sarajeva. A da nitko ne postavlja pitanje zašto se gasi potpuno stabilno poduzeće, s pozitivnim poslovanjem, a prioritet se daje poduzeću koje ima manjak od stotinjak milijuna KM, Bogzna u što utrošenih?
Dio promatarača sklon tvrdi da se ovime, uz centralizaciju, stvaraju uvjeti i za slabljenje financijske stabilnosti hrvatskih područja, kao i za konačni obračun s hrvatskim sveučilištem u Mostaru. Spominje se, također, i očito dodvoravanje međunarodnih predstavnika službenom Sarajevu, i to iz nekoliko razloga. Prvi se, smatraju mnogi, ogleda u činjenici kako SAD kao vodeća svjetska sila želi službeno Sarajevo potpuno pridobiti za borbu protiv terorizma pa im iz tog razloga ponuditi ovakve ustupke na unutarnjo-političkom i gospodarskom planu u Bosni i Hercegovini. Sama činjenica kako se ovim političkim ustupcima s političke scene u konačnici briše cijeli jedan narod malo koga zabrinjava u međunarodnim okvirima. Ta, što znači pola milijuna Hrvata u globalnoj svjetskoj politici?
Međutim, hoće li islamizacija BiH biti nastavljena ili ne, iznimno puno ovisi o Hrvatima! Ako im se na ovaj način uzmu iz ruku sve poluge gospdarske, a potom i političke moći, onda će biti stvoreni svi preduvjeti za stvaranje novih Bočinja, novih Pogorelica i novih baza skrivenog naoružanja u istočnom Mostaru. A s takvim stanjem BiH zasigurno neće prema Europskoj uniji nego prema Konferenciji islamskih zemalja, gdje je prije nekoliko dana bio i Izetbegovićev nasljednik Sulejman Tihić!?

subota, 07.03.2009.

Nakon smrti Alije Izetbegovića, 20.listopada 2003.

Počasni predsjednik SDA i dugogodišnji član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović preminuo je jučer u Sarajevu. Zbog svog političkog opredjeljenja i djelovanja bio je dva puta zatvaran. Prvi put u razdoblju između 1946. i 1949. godine, kada mu je, kako navode neki mediji, suđeno kao pripadniku njemačko-muslimanske Handžar divizije, a drugi put u poznatom Sarajevskom procesu krajem sedamdesetih godina zbog objavljivanja Islamske deklaracije. Početkom devedesetih postao je utemeljiteljem i prvim predsjednikom SDA, a na prvim demokratskim izborima u studenom 1990. godine došao je na čelno mjesto u Predsjedništvu BiH. Unatoč činjenici kako je tadašnji zakon nalagao rotaciju među članovima Predsjedništva, Alija Izetbegović ostao je na čelnom mjestu cijeli rat rata, čime je, smatraju mnogi analitičari, izvršen klasičan državni udar.
Domaća javnost upoznala ga je 1991. godine kao neodlučnog političara koji je pokušavao balansirati između srpske agresije i prava Hrvata na vlastitu obranu. Njegovu izjavu «Ovo nije naš rat», izrečenu dok su srpski rezervisti razarali hrvatska sela u istočnoj Hercegovini, mnogi smatraju jednim od glavnih razloga za sve ono što se njegovom narodu dogodilo tijekom rata. Ta Izetbegovićeva izjava ponukala je i političke predstavnike hrvatskog naroda u BiH da pristupe samoorganiziranju jer je bilo očito kako vodstsvo BiH na čelu s Izetbegovićem neće učiniti ništa u zaštiti Hrvata kao - i po tadašnjem ustavu - jednakopravnog i konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini.
Utemeljitelj je i idejni tvorac Armije BiH, a kritičari mu zamjeraju njezinu islamizaciju. Na ključna mjesta u toj muslimanskoj vojsci postavio je bivše oficire JNA, u sustav vojske je ubacio i mudžahedine, čijim je bio civilnim zapovjednikom i idejnim pokroviteljem. Mnogi smatraju kako je sve to bilo glavnim razlogom izbijanja hrvatsko-muslimanskog sukoba. Kasnija stradanja Hrvata u Konjicu, Bugojnu, Doljanima, Uzdolu, Buhinim Kućama, Križančevom selu, Grabovici, Travniku i drugim mjestima potvrdili su Armiju BiH kao islamsku vojsku, a Aliju Izetbegovića kao čelnog čovjeka projekta islamizacije Bosne i Hercegovine. U prilog toj tezi idu i mnogi drugi dokazi, kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitičkom planu. Od vojnika Armije BiH pod njegovim su političkim utjecajem nastali borci za «Džihad», a stradali u sukobima postali su «šehidi», odnosno islamski ratnici, što zorno kazuje kako je Armija BiH, prije svega vodila sveti rat za islam, a tek onda za državu Bosnu i Hercegovinu. Na vanjsko-političkom planu BiH je uveo u krug islamskih zemalja, a njegov put, sudeći po posljednjim nastupima u Maleziji, nastavlja i njegov nasljednik u Predsjedništvu BiH Alija Tihić. U razdoblju nakon rata Izetbegović se deklarativno nastavio zalagati za državnost BiH, ali i za opstanak mudžahedina na ovim prostorima te proces centralizacije države, smatrajući svoj narod temeljnim narodom u BiH. Ostao je zapamćen i po izjavama o navodnom dogovoru u Karađorđevu, čiji je krajnji cilj bio pokazati javnosti kako su Srbija i Hrvatska, zajedno s nemuslimanima u zemlji izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pritom je redovito zaboravljao naglasiti kako su upravo on i Milošević nudili Hrvatima Zapadne Hercegovine priključenje Hrvatskoj. Zaboravljao je naglasiti i činjenicu kako su upravo Hrvati bili ti koji su uspjeli obraniti jednu trećinu BiH. Također, i činjenicu kako su upravo Hrvati spasili Bihać od sudbine Srebrenice, a redovno je u svojim istupima zaboravljao naglasiti mnoge činjenice koje nisu išle u prilog islamizaciji BiH. Posebice mu se zamjera neujednačen kriterij prema Haškom sudu, po kojem sve zločine nije gledao istim očima ili, narodski kazano, «vidio je balvan u tuđem oku, a trn nije vidio ni u svome vlastitom». Opaka bolest i godine bili su glavnim razlogom, smatraju mnogi, što Izetbegović nije postao haaškim zatvorenikom. No, ni nakon njegove smrti istina o zločinima u Uzdolu, Grabovici, Doljanima, Bugojnu, Buhinim Kućama, Križančevom selu i mnogim drugim mjestima ne smije ostati skrivena, a počinitelji ovih zločina nekažnjeni. Jer, zločin ostaje zločin, bez obzira iz kojih razloga je počinjen. Bio počinjen u ime svetoga islamskog rata ili navodne obrane Bosne, on jednako mora biti kažnjen!

petak, 06.03.2009.

Jesu li današnje neovisne države neželjeno i privremeno rješenje, 15.listopada 2003.

Inspekcija, koju danas u Republici Srpskoj provode pripadnici Sfora i predstavnici Tužiteljstva Haškog suda, rezultat je zapovjedi Međunarodnog suda za pretragom nekoliko lokacija i pljenidbom dokumenata koje su vlasti Republike Srpske uporno odbijale predati - izjavio je danas glasnogovornik SFOR-a Dave Sullivan. Ovaj događaj zbio se samo dvadesetak sati nakon upada SFOR-a u zgradu federalnog MUP-a, gdje se nalazi i sjedište federalne obavještajne službe pa ostaje otvorenim jesu li ova dva događaja međusobno povezana. Nakon prošlotjednog izvješća glavne haške tužiteljice Carle del Ponte pred Vijećem sigurnosti UN-a uslijedile su skeptične izjave glede priključenja Hrvatske Europskoj uniji, a pojedini europski diplomati nisu se susprezali u otvorenom davanju izjava o tome kako će Republika Hrvatska na putu do euroatlantskih integracija morati sačekati Bosnu i Hercegovinu. Ponuđena nagrada od 5 milijuna dolara za pouzdanu informaciju o mjestu boravka hrvatskog generala Ante Gotovine, uz istodobne izjave glavne haške tužiteljice kako je general u Hrvatskoj, zazvučali su vrlo čudno. Naime, na temelju izjava Carle del Ponte mogao se izvući zaključak kako je njoj osobno poznato mjesto gdje se Gotovina nalazi, a raspisana nagrada od 5 milijuna dolara kazuje kako ta informacija nije poznata američkoj vladi. Čudna je sama činjenica kako Tužiteljstvo Haaškog suda ne raspolaže nikakvim informacijama o mjestima gdje se skrivaju Radovan Karadžić i Ratko Mladić, ali se još čudnijom čini spoznaja kako status ove dvojice haških osumnjičenika ni malo ne ugrožava ustavno-pravnu poziciju Republike Srpske. Odnosno, kako to da je ukupna situacija oko generala Gotovine postala opterećenje za međunarodni položaj Republike Hrvatske, a situacija oko Karadžića i Mladića uopće se ne odražava na položaj Republike Srpske ili Srbije i Crne Gore? Zaključak? Netko očito želi sve zemlje takozvanog Zapadnog Balkana istodobno primiti u euro-atlantske integracije! U prilog tomu idu i zaključci okruglih stolova Pakta o stabilnosti iz kojih se može prepoznati kako je zaista zajednički cilj ovog projekta monetarna i carinska unija država koje ulaze u takozvani projekt Zapadnog Balkana, odnosno zemalja bivše Jugoslavije, bez Slovenije, ali s Albanijom. Raščlanjujući ove procese stječe se dojam kako se svaka od ovih država kroz reforme u zakonodavstvu, kroz pretvorbe i razne sporazume postupno odriče djela svog suvereniteta, prenoseći ga na nekoga drugog, mada je još uvijek do kraja nejasno na koga. U tom kontekstu, sve jasnijim postaju i konačni ciljevi Haškog suda, kao i informacije o formiranju domaćih sudova koji će suditi osumnjičenim za ratne zločine. I površan promatrač nakon svega se ne može oteti dojmu kako je u prošlom desetljeću nešto bilo izmaklo nadzoru na ovim prostorima. Odnosno, da je do nestanka Jugoslavije i stvaranja niza suverenih država došlo neplanirano. Isto tako, danas se sasvim bjelodanim pokazuje kako je prostor bivše države netko želio transformirati, i to u labavu asocijaciju koju bi predstavljao jedan međunarodno pravni subjekt. U tom slučaju, prijam jedne države u euro-atlantske integracije ne bi bio nikakav bauk, ali primanje čak šest država, sa čak šest glasačkih ruku u zraku, može biti i te kako veliki problem za mnoge, a najviše za velike sile. Stoga, uopće ne čudi i sva ova posljednja zbrka, neujednačeni kriteriji po mnogo čemu, ali ujedinjeni po pokušaju izjednačavanja žrtve i agresora.

četvrtak, 05.03.2009.

Mostovi kao političko oruđe, 14.listopada 2003.

Hrvatska demokratska zajednica BiH odbacila je prijedlog državnog zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi. U priopćenju objavljenom nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a BiH ističe se kako predloženi zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi BiH ne osigurava ustroj moderne službe te kako nije na tragu potrebnih reformskih opredjeljenja. Predsjedništvo HDZ-a BiH također se usprotivilo i Odluci Regulatorne agencije za komunikacije, kojom je predviđeno ukidanje etničkih predznaka u nazivima radio i televizijskih postaja, posebice ističući kako se nacionalni predznaci odnose na jezik na kojem se emitira program. Iz svega se može izvući zaključak kako najveća hrvatska stranka u BiH napokon podiže svoj glas protiv sve očitijih pokušaja asimiliranja hrvatskog naroda.
Danas je, pak, u organizaciji veleposlanstva BiH u Zagrebu otvorena izložba «Stari most u Mostaru» kojoj su nazočili predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Ništa čudno, ako se ima na umu da su dobrosusjedski odnosi dviju susjednih država sasvim prirodna stvar, kao i činjenica da se izložbe u organizaciji diplomatskih predstavništava ne mogu nazvati nikakvim drugim imenom. Međutim, ono što bode oči jest činjenica kako se Čovićev posjet Zagrebu odvija u vrijeme zahuktalih međusobnih isprika koje je započeo Mesić zajedno sa svojim srbijanskim kolegom prije određenog vremena u Beogradu. Zanimljivim se čini i samo očekivanje hoće li Mesić nastaviti sa istom praksom i na sastanku sa prvim čovjekom Predsjedništva BiH, a još se s većim zanimanjem očekuje Čovićeva reakcija na eventualnu Mesićevu ispriku.
Samo zagrebačko otvaranje izložbe «Stari most u Mostaru» pada zbog protokolarnog susreta dvojice državnika, na žalost, u drugi plan, što svakako ne zaslužuje. Ne zaslužuje iz razloga jer se preko ove izložbe jedna država službeno predstavlja drugoj, a da bi događaj dobio širi značaj obilježit će ga i susret dvojice državnika.
Mnogi će se, međutim, zapitati zašto je baš odabrana tema Starog mosta? Zbog čega nije odabran samostan u Plehanu, zbog čega nije odabrana Grabovica 1993-2003? Zbog čega se za ime Bosne i Hercegovine uporno vežu Ahmići i Stari most, a ne veže razrušeni samostan u Plehanu, spaljena franjevačka crkva u Mostaru ili Grabovica, Uzdol, Doljani, Križančevo selo, Buhine kuće? Zbog čega se medijska i svaka druga pozornost posvećuje obnovi sultanove džamije u Stocu, a ignorira se činjenica kako je ta džamija sagrađena na temeljima katoličke crkve?
Recimo da je obnova Starog mosta odabrana kao simbolika suživota u Mostaru, ali se onda zaboravlja kako, primjerice, i Lučki most koji se nalazi nekoliko stotina metara južnije, povezuje dvije obale te iste rijeke Neretve koja Mostar dijeli na dva dijela. Treba li obnoviti i Lučki most ili je on manje vrijedan jer ga je gradila Austro-Ugarska, a srušili Srbi? Treba li široj svjetskoj javnosti pokazati istinu o Grabovici, tražiti pomoć za obnovu ovoga mjesta i stvoriti preduvjete za povratak Hrvata na to područje? Svaki dobronamjeran čovjek potvrdno će odgovoriti na ove upite, dajući im prioritet pred isprikama folklornog tipa, a posebice pred izložbama čija se krajnja poruka može razumjeti i kao veličanje žrtve jednog naroda i obnavljanje svega što je nastalo za vrijeme vladavine Osmanlija.
Vode li, onda, svi ovi procesi Bosnu i Hercegovinu uistinu prema Europi ili se možda radi o ponovnom ogrtanju ovih prostora u orijentalni plašt? Bojazan je, sagledavajući sve izneseno, opravdana. Jesu li to uistinu prepoznali i hrvatski političari ili je jučerašnje podizanje glasa bilo tek deklarativnog karaktera?

srijeda, 04.03.2009.

Okrupnjavanje demokršćanske opcije ili odmak od vlasti, 13.listopada 2003.

«Ovo je povijesni trenutak na putu okrupnjavanja demokršćanske političke scene u Bosni i Hercegovini», čulo se nakon konferencije za novinare na kojoj je priopćeno da je županijska organizacija Hrvatskih demokršćana, zajedno sa sve četiri svoje općinske organizacije, pristupila Hrvatskoj kršćanskoj demokratskoj uniji BiH. Odgovor na ovu vijest nije trebalo dugo čekati. Čelni čovjek Hrvatskih demokršćana Petar Milić naglasio je tako danas kako ta stranka nema niti jedne podružnice u Zapadnohercegovačkoj županiji!? Početak još jednoga rata na hrvatskoj desnici, reći će mnogi, no što je u biti cilj tih kolektivnih prelazaka iz jedne u drugu stranku. Obje su demokršćanske, obje imaju nacionalno naglašene programe, a obje su također ni preblizu ni predaleko od vladajućeg HDZ-a. Milićevi Hrvatski demokršćani su aktualni HDZ-ov koalicijski partner na županijskoj, entitetskoj i državnoj razini, dok je HKDU partner vladajućem HDZ-u u nekim općinama. Čelnih ljudi ovih dviju srodnih stranaka imaju skoro istorodna mišljenja i po pitanjima preoblikovanja Bosne i Hercegovine kao države, kao i pitanjima obrazovanja, preoblikovanja oružanih snaga te mnogim drugim pitanjima. Zbog čega, onda, ovakav politički zaplet?
Bolji poznavatelji posljednjih političkih događanja drže kako razloge ovako masovnog prijelaza članstva treba tražiti u posljednjem štrajku djelatnika osnovnih i srednjih škola u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Odnosno, u ocjeni toga štrajka kao političkog oruđa u rukama određene skupine ljudi, što se moglo čuti i od čelnih ljudi Hercegovačko-neretvanske županije. Prema svemu sudeći, spomenuti štrajk je unio određeni nemir i u Koalicijsko vijeće koje, podsjetimo se, uz HDZ kao najjaču stranku, čine i Hrvatski Demokršćani i Hrvatska narodna zajednica.
Mnogi su skloni vjerovanju kako je prošlotjedni stranački transfer zapravo otvorena poruka čelništvu Hrvatskih demokršćana odaslana od vodstva HDZ-a kako je daljnja koalicija nepotrebna, odnosno zbog čega koalirati sa strankom koja uopće nema parlamentarnu težinu, odnosno nema uopće zastupnika? Započeta praksa mogla bi se nastaviti, što će u konačnici rezultirati slomom Koalicijskog vijeća, ali neće ugroziti stabilnost aktualne vlasti. A i zašto bi, kada HDZ ima sasvim dovoljno zastupničkih mjesta za samostalno vladanje, a HNZ i HD sve više im postaju opterećenje, a ne istinski koalicijski partneri.
U svemu postavlja se, naravno, i pitanje daljnje sudbine HKDU-a. S prinovama iz Hrvatskih demokršćana ova je stranka postala respektabilan politički čimbenik u nekim općinama, kao i u Zapadnohercegovačkoj županiji. HKDU BiH ima sada u Skupštini Zapadnohercegovačke županije 10 % mandata, a u nekim općinama i preko 25 posto.
Hoće li se slijedom posljednjih događanja ovaj trend jačanja HKDU-a nastaviti ili će uslijediti vijesti o nekoj novoj koaliciji? Vidljivo je, u svakom slučaju, da je i mostarski štrajk obrazovnih djelatnika došao na političku naplatu. HDZ će se, kao vodeća politička opcija, morati, nakon svega, odlučiti hoće li nastaviti samostalno vladati ili, možda, ponuditi suradnju novom koalicijskom partneru.

utorak, 03.03.2009.

Mehanizmi za opstrukciju, 10.listopada 2003.

Sudeći prema izjavama koje se u posljednje vrijeme mogu čuti u javnosti, osam od deset županija u Federaciji BiH nema nikakvih problema s punjenjem proračuna. U dvije - Hercegovačko-neretvanskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji - problemi s punjenjem proračuna su konstantni, a to je i temeljni razlog zbog kojeg nedostaje novca za sve korisnike proračuna.
Vlade ovih dviju županija prije određenog vremena podnijele su zahtjev za smjenjivanje čelnih ljudi županijskih poreznih ureda na koje ravnatelj Porezne uprave Federacije BiH Midhat Arifović uopće nije reagirao. Zapravo, njegova reakcija svela se na komentar kako moraju postojati dokazi. Kao da neizvršavanje poslova i obveza sukladno zakonu nije dovoljan razlog za pokretanje procesa smjenjivanja. No, ravnatelj federalne porezne uprave zanemaruje pravila igre propisana zakonom, postavljajući se pri tome kao zaštitnik svojih podređenih kolega, što za posljedicu ima slabljenje županijskih proračuna u dvije gospodarski najjače županije s hrvatskom većinom. S druge, pak, strane pokretači procesa opoziva ne pokazuju, čini se, dovoljno ustrajnosti u svojim nakanama. Proces opoziva je, istina, pokrenut, ali je i činjenica i kako postoji gomila dokaza protiv osoba čija se smjena traži..
U posljednje vrijeme podneseno je i nekoliko kaznenih prijava protiv voditelja županijskih poreznih ureda ali su oni i danas negdje u ladicama tužitelja te nije potpuno jasno znaju li za njih pokretači zahtjeva za opozivom ili ne. Ako ne znaju, to je posljedica loše međusobne koordinacije između institucija vlasti, a ako znaju i o tome šute, onda se to može nazvati sasvim drugim imenom.
No, bilo kako da bilo, županijske vlasti su zasigurno talac politike koju je vodila Alijansa za promjene. Zahvaljujući Zakonu o državnim službenicima koji je donesen u vrijeme Alijanse današnja vlast ne može promijeniti niti pomoćnike ministara, niti ravnatelje zavoda i uprava na federalnoj razini, pa tako ni voditelje županijskih poreznih ureda, jer su oni, eto, državni službenici. Ono što promatrače ovih zbivanja svakako čudi ogleda se u pitanju zbog čega vladajuća struktura ne poduzme sve zakonske mehanizme svojstvene demokratskim društvima te ne krene s dokazivanjem proceduralnih pogrešaka, izmjena i dopuna Alijansinih zakona, ali i vađenjem kaznenih prijava iz ladica koje tužitelji drže po nekoliko mjeseci. Pa neka u tom slučaju nadležni sudovi odluče ima li ili nema dovoljno razloga za smjenjivanje određenih, po sadašnjem zakonu državnih službenika. Eventualni sudski proces po svemu sudeći dao bi i odgovor na pitanje jesu li privatni bonovi zakonsko sredstvo plaćanja ili ne, a po svemu sudeći, sve bi dugoročno rezultiralo puno manjim problemima, ne samo kada je u pitanju punjenje proračuna, nego i poštivanje drugih zakona. Kvalitetnim djelovanjem sudbene, izvršne i zakonodavne vlasti po ovim pitanjima zasigurno bi problemi s punjenjem proračuna bili izbjegnuti, a radnici čiji je današnji status potpuno nedefiniran napokon bi počeli primati novce za svoj mukotrpni rad.
Činjenica je kako smo demokratski sustav s relativno kratkom tradicijom, međutim ključne poluge sustava nikad ne smiju smetnuti s uma kako demokratska društva imaju zajamčenu trodiobu vlasti. Uz bok zakonodavnoj i izvršnoj stoji sudbena koja je nadležna za sve ono što zakonodavna propiše, a izvršna, zbog nečijeg kršenja zakona, ne može realizirati.

Mostarsku operaciju zapovjedio Josip Broz !

Skoro pet desetljeća jugoslavenska je komunistička vlast na razne načine nastojala prikriti vlastite zločine. Kako one nad zarobljenim protivničkim vojnicima tako i one nad nedužnim civilima. U državnim sredstvima priopćavanja nije se moglo čuti niti riječi o stravičnim partizanskim zločinima počinjenim u Jazovci, Kočevskom Rogu, Mariboru, Maceljskoj šumi, Zagrebu, Širokom Brijegu, Mostaru, i drugim mjestima. Vladao je zavjet šutnje koji se osjeća i danas.


1. Posmrtni ostaci franjevaca, Zagvozd 2. Ekshumacija fratara u Mostarskom Gracu 3. Posmrtni ostaci franjevaca, Široki Brijeg

Međutim, kad su o pojedinim segmentima tih stravičnih zločina bili prinuđeni progovoriti, govorili su to s nevjerojatnom količinom laži, licemjerja i konstrukcija. Naime, nije se mogla prikriti činjenica da je na koncu rata s lica zemlje nestalo skoro osamnaest tisuća hercegovačkih Hrvata. Nije se mogla prikriti činjenica da je pobijeno, spaljeno ili nestalo šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca.
Čuvari jugoslavenskog komunističkog poretka jako su dobro znali da se unutar obitelji, rodbine i prijatelja čuvaju uspomene na pobijeni cvijet hrvatske mladosti ovih prostora. Stoga su nastojali po stotinu puta ponavljati različite laži i podvale nadajući se kako će najveći dio mladeži prihvatiti to kao istinu. Najveće laži, konstrukcije i podvale izrečene su, pak, na račun pobijenih širokobrijeških franjevaca. Međutim, došlo je vrijeme da o tim događajima progovorimo nešto drugačije.

Zašto se bitka za Široki Brijeg i Mostar uopće morala dogoditi ?

Nakon povlačenja s Jadranske obale, u jesen 1944., njemačke su vojne snage pristupile utvrđivanju takozvane „zelene“ crte na potezu Knin -Livno-Duvno-Široki Brijeg-Mostar-Gacko. S vojničkog gledišta, cilj ove linije bio je najmanje troznačan.
U prvom redu riječ je o osiguranju desnog boka crte bojišnice koju su njemački generali namjeravali postavili od Blatnog jezera, preko Dunava i Drine do Gacka. Sve s ciljem kako bi zaustavili nadiranje ruskih postrojbi iz Mađarske, Rumunjske i Srbije i tako kupili vremena za organizirano povlačenje glavnine svojih postrojbi s jugoistoka Europe. Tu se u prvom redu radilo o glavnini skupine Armija E koja se povlačila se iz Grčke. Međutim, prijetila je velika opasnost da joj dalje povlačenje bude presječeno od strane ruskih postrojbi koje su se u to vrijeme već nalazile na području Srbije, kao i albanskih partizana te 2. crnogorskog korpusa čija se zona odgovornosti protezala do rijeke Neretve na zapadu.
Jedini pravac kojim su se postrojbe generala Alexandra Loehra mogle izvlačiti, nakon proboja preko Albanije i Crne Gore bila je dolina rijeke Bosne i Neretvanski operativni pravac kao njen prirodni produžetak.
U prvom njemačkom planu kao glavni pravac izvlačenja Skupina Armije E bio je naznačen Mostar. Međutim, zbog uspjeha 2. partizanskog korpusa u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini te 8. dalmatinskog korpusa u okolici Knina Livna, Tomislavgrada i Posušja došlo je do lomljenja najznačajnijeg djela prvotno zamišljene njemačke „ zelene“ crte.
U takvoj situaciji stožer njemačke 369. divizije dobio je zadaću da sa svim raspoloživim snagama pod svaku cijenu brani ostatak „zelene“ crte Široki Brijeg – Mostar –Nevesinje, što su ujedno bile najisturenije točke pod njemačkim nadzorom na jugoistoku Europe.

Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije pukovnik Fischer sa stijegom pukovnije

Istovremeno, novonastala situacija na ovoj bojišnici uvjetovala je promjenu izvlačenja skupine Armija E. Umjesto planiranog povlačenja prema Mostaru ove su se postrojbe povlačile pravcem Višegrad-Sarajevo. Kad je u pitanju područje Mostara i Širokog Brijega, njemački ratni izvori pokazuju da su rudnici boksita i mostarska zračna luka bili od velikog značaja za ratni stroj Hitlerove Njemačke.
Polovicom studenoga 1944., partizanske postrojbe započinju sa svakodnevnim opsjedanjem Širokog Brijega. O tim danima svjedoči dr. fra Oton Knezović: -«Polovicom studenoga 1944. probudi me iz dubokog noćnog sna strašna rika topova i pucnjava strojopušaka. Još ne mogu da se razaberem što je. Topovi gruvaju nedaleko od moje sobe, cijela se kuća trese i veliki prozori drmaju na njoj, kao da će se sve stropoštati. Bacači mina padaju pod moj prozor u daljini dvadeset do pedeset metara. Rakete osvjetljuju noć i imaš što vidjeti. Naša velika livada puna noćnih sjena, koje se šuljaju od voćke do voćke i pužu četveronoške pokraj zida, da dođu do samostana, konvikta i gimnazije. Hrvatski vojnici kriju se iza u dvorištu i kod štala, naperili strojnice po zidovima i gađaju u te noćne utvare.“
Vojnički gledano potpuno besciljna misija!


Gimnazija, samostan i crkva Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, 1936.

U partizanskim dokumentima nemoguće je pronaći operativnu zapovijed iz konca 1944. kojom je brigadama iz sastava 29. hercegovačke i 9. dalmatinske divizije izričito zapovijeda da ovladaju Širokim Brijegom. Njihovi nadređeni, stožeri 2. i 8. korpusa, čiji su stožeri bili smješteni u Nikšiću i Splitu, kao i Vrhovni štab partizanske vojske prioritet su dali drugim pravcima djelovanja. Stoga se stječe dojam da su stožeri ovih dviju partizanskih divizija samostalno donijeli prosudbu da će konstantnim borbenim pritiskom na Široki Brijeg i Mostar zajednički štititi bokove vlasti snaga te na taj način, aktivnim djelovanjem, prisiliti njemačke i hrvatske snage na povlačenje prema Sarajevu.
Kada znamo podatak da su dva partizanska korpusa (2.crnogorski i 5. krajiški) u to vrijeme bila usmjerena prema Sarajevu a 8. dalmatinski istovremeno je oštricu svoga djelovanja usmjerio prema Lici onda vidimo da područje Hercegovine partizanima nije bilo većeg od strateškog vojničkog značaja.
Zdrav razum i načela normalnog vođenja bitke odmah nameće pitanje: Zbog čega su onda njihovi podređeni mjesecima bezuspješno opsjedali Široki Brijeg i prostor između Mostarskog blata i rijeke Neretve?
Uistinu, zar ne bi bilo vojnički logično da su partizanske postrojbe iz pravca Tomislavgrada, Bugojna, Prozora, Boračkog jezera i istočne Hercegovine, još u jesen 1944., jačim snagama izvršile snažan pritisak na prijevoj Ivan sedlo, sjeverno od Konjica. Takvom odlukom i presijecanjem jedinog željezničkog i cestovnog pravca prema Sarajevu u vrlo nezavidan položaj bile bi dovedene njemačke snage angažirane na crti Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje i riješena vojnička i politička sudbina kompletnog neretljanskog pravca. U tom slučaju stožer 369. divizije i podređene mu hrvatske i srpske postrojbe mogli bi birati jedino između organiziranog povlačenja i opstanka u okruženju.
Ovakvim potezom partizani bi izbjegli dosta bezrazložno vođenih bitaka, širinu vlastite crte smanjili bi za oko 300 kilometara, čime bi stvorili taktičku premoć u ljudstvu i tehnici te dobili vremena za novo pregrupiranje i brže napredovanje prema Sarajevu.
Međutim, u provođenje jedne takve logične i vojnički opravdane operacije partizanski stratezi nisu išli. Svojim zapovjednicima na terenu dali su zadaću da relativno slabim snagama čitavu zimu bezuspješno opsjedaju vojna uporišta oko Širokog Brijega, što je rezultiralo vrlo velikim gospodarskim i ljudskim žrtvama na tom području.
Danas dostupna dokumentacija pokazuje da su i partizanski i njemački stožeri bili svjesni da će od proljeća 1945. doći do izmjena na crti bojišnice. I jedni i drugi su znali da će o kvalitetu prvog poteza, odnosno faktora iznenađenja, ovisiti dalji tijek vođenja operacija na ovom području.
Dokumentacija 29. hercegovačke divizije kazuje da se u njihovom stožeru rodila prva ideja za značajnijim pritiskom prema Konjicu. Stoga su još polovicom siječnja 1945. prema Boračkom jezeru bile upućene dvije brigade iz sastava ove divizije. Međutim, odgovor stožera 369. divizije na ovu inicijativu bio je brz i logičan. Dijelovi 369. divizije , 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga , snage od oko 8.000 vojnika, krenule su 27. siječnja 1945. iz Širokog Brijega a dan kasnije i iz Mostara u prodor prema jugu. Cilj ovog iznenadnog udara bili su Čapljina, Ljubuški i Metković.
Odmah nakon realiziranja ciljeva ove operacije i rušenja mostova u Gabeli i Metkoviću njemačke postrojbe iz sastava 369. divizije izvučene su sa novodostignute crte i upućene prema Konjicu. Postrojbe iz sastava 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i 2. gorskog zdruga ostale su na tek zaposjednutoj crti. Ovakvim potezom planovi 29. divizije o proboju prema Konjicu su ne samo zaustavljeni nego je došlo do paničnog povlačenja većine postrojbi iz sastava ove divizije natrag - prema Čapljini, Stocu i Metkoviću.


3. satnija, 3. bojne, 9. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga, angažirana u operaciji "BURA"


Bojovnici 2.gorskog zdruga u jesen 1944.u Širokom Brijegu

Svoje viđenje ove operacije ostavio nam je tadašnji kapelan u Vitini fra Janko Bubalo. O tim danima fra Bubalo piše:: - "Koncem siječnja dogodilo se nešto što je mnoge, načas, obradovalo, ali mnogi su to doskora skupo platili. U nedjelju 28. siječnja, iz područja Širokog Brijega i Mostara jurišalo je nekoliko hrvatskih jedinica, koje su kao vihor razbile partizansku liniju od Čerigaja do Neretve. Partizani su bježali koliko su ih noge nosile, tako da nisu uspijevali (što su oni redovito činili!) ni svoje mrtve i ranjene pokupiti. Istoga dana popodne ustaše i domobrani držali su čvrsto liniju od Proboja do Domanovića, uključujući tu - naravno - Ljubuški i Čapljinu. Partizani su se u paničnom bijegu povukli prema Metkoviću i Vrgorcu, a da gotovo nijedan metak nisu u svoju obranu opalili. Da su njihovi neprijatelji to namjeravali, mogli su ih utjerati u more. Iz Ljubuškog su jedva uspjeli izvući žive glave. I jedino čega su se u svojoj zloći još sjetili bilo je to, da su iz ljubuškoga zatvora na brzinu potjerali četrdesetak zatvorenika (muškaraca i žena), pa su sve odmah postrijeljali, čim su doletjeli (stvarno doletjeli, dotrčali !) u Vrgorac, kod vrgoračkog groblja. Među njima je strijeljan i jedan moj prijatelj, plemenit čovjek i sveti fratar, fra Makso Jurčić. Među strijeljanima su bile i dvije žene iz Čalića, koje su bile izišle malo iznad sela prikupiti i ponijeti kući nešto malo drva. Naišao ja na njih netko od partizana. Proglasio ih neprijateljskim "kuririma" (one nisu znale ni što to znači!) i odveo ih u Ljubuški.»
Dostupna dokumentacija iz tog doba kazuju kako je ova operacija i te kako odjeknula u partizanskom Vrhovnom štabu pa čak i u štabovima saveznika. Naime, u očima saveznika, Josip Broz Tito i njegova partizanska vojska, nakon ove izgubljene bitke postali su razbijena vojna snaga koja je izgubila jednu značajnu bitku nekoliko kilometara od Jadranske obale. Stoga se Josipu Broz i te kako žurilo da stanje na ovom djelu bojišnice što prije stavi pod nadzor te tako popravi svoju narušenu vojno-političku reputaciju. Međutim, nije se moglo ni slutiti da će Titov odgovor biti tako brz i da će cijenu za takav vojnički neuspjeh partizanskih postrojbi platiti nedužni civili. Posebice se nije moglo očekivati da će za takav partizanski poraz biti prozvani i pobijeni oni koji u ovim operacijama nisu uopće sudjelovali, niti su na njih imali bilo kakvog utjecaja.

Titovom zapovijedi Petru Drapšinu otpočela je Mostarska operacija


Vodili i koordinirali operaciju ovladavanja Širokim Brijegom i Mostarom: Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i Dušan Korać


Nakon što je do Beograda stigla vijest o prodoru njemačkih i hrvatskih snaga do Čapljine, Metkovića i Ljubuškog, žurno je sazvan sastanak partizanskog Vrhovnog štaba. Prema partizanskim izvorima, ovom sastanku osobno je predsjedao čelni čovjek KPJ Josip Broz Tito. Nakon raščlanjivanja novonastale situacije u zapadnoj Hercegovini, 30. siječnja 1945. odaslana je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da glavninu svojih snaga žurno prebaci u na to područje i u suradnji sa 29. hercegovačkom divizijom ovlada Širokim Brijegom, Mostarom i Nevesinjem.
Ova zapovijed ujedno je krunski pokazatelj da su sve aktivnosti partizanskih postrojbi vođene tijekom veljače 1945. u Hercegovini bile pod potpunim nadzorom partizanskog Vrhovnog štaba, vrha Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita, kao neprikosnovenog autoriteta. Partizanski izvori potvrđuju iznimno veliku zainteresiranost Josipa Broza za tadašnje vojne prilike u Hercegovini. Tako partizanski povjesničar Nikola Anić naglašava:„ Iz povijesne dokumentacije se vidi da se maršal Tito dosta zainteresirao za Mostarsku operaciju zbog zapažene vojne i političke osjetljivosti mostarskih prostora, jer su tu blizu obale Dalmacije i strateški važan neretvanski pravac, što je u tadašnjoj konstelaciji vojno-političkih zbivanja u svijetu i na našim meridijanima i odnosa sa zapadnim saveznicima imalo posebnu dimenziju. Nisu savezničke komande prijatno primile informacije kada se saznalo za pojavu njemačkih snaga kod Metkovića tj. na samoj obali Dalmacije.“
Nakon primitka zapovjedi 19, i 26. dalmatinska divizija , 1. tenkovska brigada i Artiljerijska brigada upućene su prema Hercegovini, gdje su se od ranije nalazile 9. dalmatinska i 26. hercegovačka divizija. Pripremnom zapovijedi zapovjednika 8.dalmatinskog korpusa generala Petra Drapšina , čije je tadašnje sjedište bilo u Kninu, 9. dalmatinska divizija je, do dolaska glavnine snaga iz sastava 8. korpusa, trebala, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom , ovladati Čapljinom, Čitlukom, Međugorjem i Ljubuškim.


Drago Galić i Veljko Kadijević, članovi štaba 26. dalmatinske divizije

Temeljna zamisao štaba 8. dalmatinskog korpusa o napadu na Široki Brijeg i Mostar regulirala je ovu napadnu operaciju u dvije faze. U prvoj fazi 9. i 26. dalmatinska divizija trebale su, uz potporu 1. tenkovske brigade, topništva i zrakoplovstva , ovladati Širokim Brijegom. Nakon toga ove su snage, zajedno sa 19. dalmatinskom divizijom (zapovjednik Stanko Parmać) i 12. hercegovačkom brigadom morale ovladati svim manjim uporištima do rijeke Neretve te tako stvoriti sve preduvjete za završni napad na Mostar.


Stanko Parmać i Ljubo Truta, zapovjednici 19. i 9. dalmatinske divizije iz sastava 8. dalmatinskog korpusa

Partizanski izvori kazuju da je operativni plan 8. korpusa sačinjen samo za prvu fazu napada, odnosno za napad na Široki Brijeg, te da je on kasnije dopunjavan.
Glavni partizanski udar na Široki Brijeg planiran je snagama 26. divizije (zapovjednik Božo Božović , politički komesar Dušan Korać) iz pravca Kočerina i Mokrog. Postrojbe iz sastava 9. dalmatinske divizije (zapovjednik Ljubo Truta, politički komesar Andro Kovačević) dobile su zadaću prodrijeti pravcem Klobuk-Buhovo-Knešpolje te presjeći cestovnu komunikaciju između Širokog Brijega i Mostara. Druga dalmatinska brigada je, s ciljem osiguravanja snaga angažiranih na glavnom pravcu udara, trebala, preko Mostarskog graca, prodrijeti prema Mostaru te onemogućiti iznenadni protuudar njemačkih snaga iz tog pravca.
Postrojbe iz sastava 19. dalmatinske divizije(zapovjednik Stanko Parmać, politički komesar Petar Babić ) kretale su se pravcem Ljubuški-Čitluk-Kruševo, te su, zajedno sa 12. hercegovačkom brigadom imale za cilj napasti njemačka uporišta između Mostarskog blata i rijeke Neretve. Za partizanski napad na Široki Brijeg i Mostar ukupno je angažirano oko 40.000 vojnika.


Partizanski zemljovid mostarske operacije


Njemačka vojna skica iz siječnja 1945.

Plan napada na samostan i crkvu na Širokom Brijegu

Temeljem zapovjedi štaba 26. divizije od 04. veljače 1945. 11. dalmatinska brigada je dobila zadaću da glavninom svojih snaga napadne samostan i crkvu na Širokom Brijegu, odnosno da «likvidira jaku otpornu točku u manastiru sa gimnazijom », kako stoji u zapovjedi .
Sukladno toj zapovjedi, obavljeno je i zapovjedno izviđanje. Sudeći prema ratnom dnevniku 11. dalmatinske brigade, izviđanje je, po lijepom ali vrlo hladnom vremenu, izvedeno 05. veljače na Grivi (kota 545.). Prema istom izvoru izviđanje su predvodili zapovjednik brigade major Ivan Guvo, njegov zamjenik kapetan Andrija Milić i politički komesar Grga Markić. Upravo na tom mjestu, štab 11. brigade donio svoju odluku o planu napada na samostan, precizno određujući zadaće dijelovima svog borbenog poretka, odnosno podređenim postrojbama.
Odlukom štaba 11. dalmatinske brigade precizirano je da brigada napadne samostan, gimnaziju i konvikt u dva borbena postroja, postrojavajući dva bataljuna u prvu a dva u drugu bojevu crtu, odnosno sustavom bataljun za bataljunom.

Zapovjedna struktura 11. dalmatinske brigade:

Štab brigade

* zapovjednik
- major Ivan Guvo

* zamjenik zapovjednika
- kapetan Andrija Milić

* politički komesar
- major Grga Markić

1. bataljun

* zapovjednik
- Ahmet Šeremet

* politički komesar
- Jure Talajić

2. bataljun

* zapovjednik
- Andrija Krilić

* politički komesar
- Jakša Deletić

3. bataljun

* zapovjednik
- Joko Raos

* politički komesar
- Nikola Marić

4. bataljun

* zapovjednik
- Dominiko Antunović

* politički komesar
- Milan Rako

* obavještajni oficir
- Ljubo Periša


Zapovjedna struktura 3. čete, 4. bataljuna, 11 dalmatinske brigade

U skladu sa spomenutom odlukom štaba 11. dalmatinske brigade, IV/11 napadao je pravcem Buhovo-Turčinovići-Pribinovići. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bilo je selo Turčinovići i kota 362 a lijeva cesta Mokro-Široki Brijeg.
II/11 bio je predviđen za napad pravcem Medići-Jelinak- kota 345. Desna granica zone odgovornosti bataljuna bila je cesta Mokro-Široki Brijeg a lijeva Mokro i kota 345.
Prema istoj odluci, snage drugog bojevog postroja, odnosno I/11 i III/11 bataljun u napad kreću odmah iza prvog napadnog postroja. I to po tempu napada. I/11 temeljem plana štaba 11. brigade, nastupa za četvrtim a treći bataljun za drugim bataljunom.
Pojednostavljeno kazano, za napad na samostan i gimnaziju na Širokom Brijegu bili su predviđeni bataljuni na čijem su čelu bili Dominko Antunović i Ahmet Šeremet. Za napad na Đački dom i Burića Brig štab 11. dalmatinske brigade predvidio je bataljune kojima su zapovijedali Andrija Krilić i Joko Raos.
Prateća četa brigade, prema ovoj odluci, bila je raspoređena na paljbeni položaj sjeverno od Medića kuća u Rasnu, gdje je bilo i brigadno središte veze i brigadno previjalište. Za zauzimanje narednog paljbenog položaja bila je predviđena nova usmena zapovijed štaba brigade.
Osmatračnica štaba brigade, u prvoj fazi napada, bila je predviđena na početku tadašnje ceste, pod Polugrinom. Tijekom akcije kretanje osmatračnice trebalo se kretati cestom prema Širokom Brijegu.
U zapovjedi se, također, skreće pozornost na štednju streljiva kao i na organiziranje dopunske ishrane mjesnim sredstvima.
Kao i u divizijskoj zapovjedi, naglašeno je da topnička priprema započinje 06. veljače u 6.45 sati i traje do 08.00. Početak općeg napada predviđen je za 07.00. Isto tako, u brigadnoj se odluci naglašeno je da će topništvo u prvoj fazi napada tući samostan na Širokom Brijegu, a ostale ciljeve prema zahtjevima postrojbi.
Minobacačka potpora iz prateće čete 11. brigade bila je predviđena za otvaranje vatre prema potrebi i zapovjedi štaba brigade. Angažiranje minera sa detektorima za čišćenje prolaza u minskim poljima bilo je, također, predviđeno brigadnom zapovjedi.
I unatoč činjenici da je prema zapovjedi 26. divizije potporu ovoj brigadi osiguravala tenkovska četa u brigadnoj zapovjedi nema niti riječi o tome.

Tijek napada na Široki Brijeg

Partizanski napad na Široki Brijeg otpočeo je 06. veljače topničkim i zrakoplovnim udarima duž čitave bojišnice. Iznimno vrijedno svjedočenje o počecima . topničke pripreme za partizanski pješački napad na Široki Brijeg imamo zahvaljujući svjedoku tih događaja dr. fra Bruni Raspudiću. U svojim sjećanjima fra Raspudić piše: «Kako se za noćnih napada nije moglo spavati, o. Upravitelj konvikta i ja, tih zadnjih nesnošljivih noći, izlazili bismo na glavna vrata konvikta okrenuta prema sjeveru, gdje partizansko oružje nije bilo gotovo nimalo opasno, te bismo promatrali strahovitu djelatnost tenkovskih naboja. Iz daljine od kojih pet kilometara (s Trna) tenkovi su najviše tukli zvonike i pročelje crkve, koja se je bijelila na mjesečini. Praveći jezovitu zuku po zraku, naboji bi udarili u tvrdi kamen crkve te napravivši veliku rupu u kamenu ili odcijepivši dio, odbijali bi se kojih stotinu metara prema potoku Ugrovači. Promatrajući strahovitu razornu djelatnost partizanskoga teškog naoružanja, moglo se lako opaziti da partizani tuku i bombardiraju koncentriranom vatrom sad sami Široki Brijeg, zatim mali gradić Lišticu i utvrde koje su se nalazile ispred njega.- Kada bi ovdje prestala paljba, onda su meta bili krajevi oko mosta u selu Knešpolju i Drugi gorski zdrug koji ga je branio.“


Crkva Široki Brijeg

Upornom obranom dobro utvrđenih temeljnih čvorova obrane( Ciganskom brdu, Duhanskoj stanici, Klancu, Knešpolju i Širokom Brijegu) te zahvaljujući izuzetno dobroj uporabi interventnih postrojbi, njemačke i hrvatske snage uspjele su tijekom 06. veljače odbiti sve partizanske udare. Njemačko topništvo osobito je bilo aktivno u popodnevnim satima, tukući naročito položaje 11. dalmatinske brigade koja je nadirala prema Širokom Brijegu iz pravca Mokrog.
Stožer 26. dalmatinske divizije u svome izvješću posebno naglašava efikasnost jake neprijateljske koncentrične vatre i minskih prepreka, radi čega se taj dan odustalo od daljih juriša.

Tijek napada 11. dalmatinske brigade na samostan

Najžešće borbe ipak su se tih dana vodile u zoni napada 11. dalmatinske brigade. Odnosno na prilazima samostanu, gimnaziji i đačkom domu na Širokom Brijegu.
II./11 i IV./11 krenuli su prema Širokom Brijegu 06. veljače u 02.00. U svanuće, četvrti bataljun, na čelu sa Dominkom Antunovićem, prisilio je bojevo osiguranje na povlačenje, ovladao trigonometrijskom točkom 362. (Stražnica) te izbio pred prepreke i minska polja neposredno pred Širokim Brijegom.
Istodobno II/11 prisilio je na povlačenje bojevo osiguranje, koje se nalazilo u njegovoj zoni napada, i ovladao selom Mokro. Oko 06.30 u topničku pripremu uključili se i prateća četa 11 brigade te prateće čete 2. i 4. bataljuna sa svojim minobacačima.
Po izbijanju pred minsko polje, IV./11. je, iz pokreta, još dok je topnička priprema bila u tijeku, pokušao ovladati utvrđenim prostorom jugozapadno od crkve i samostana. Međutim, taj napad ne samo da nije uspio nego je ovaj bataljun, zbog upada u minsko polje, imao osjetne gubitke u ljudstvu. Na taj su način, uz snažnu paljbu iz utvrđenih kamenih bunkera, njemačke i hrvatske snage onemogućile dalji prodor Antunovićevom bataljunu prema najvišoj trigonometrijskoj točci Širokog Brijega, točci gdje se nalazi franjevački kompleks, crkva i gimnazija.


Pogled iz zraka na gimnaziju, crkvu i samostan na Širokom Brijegu, ciljeve napada 11. dalmatinske brigade od 6. i 7. veljače 1945.

Istodobno, svi su pokušaji II/11 da se probije prema Đačkom domu i Kuljića brigu i dalje su ostali bezuspješni. Njemačke i hrvatske snage na ovom su pravcu, također, pružale snažan otpor, prelazeći u pojedinim fazama bitke, prema tvrdnjama dostupnih izvora, i u manje protuudare.
Poslije prvih bezuspješnih udara i osjetnog broja žrtava na partizanskoj strani, do kojih je došlo ne samo zbog dobro postavljenog sustava obrane nego i zbog neobavljenog izviđanja i katastrofalno loših procjena zapovjednika II/11 Andrije Krilića te napose zapovjednika IV/11 Dominka Antunovića i njegovih podređenih zapovjednika. Ova su dva bataljuna do kraja 06. veljače i dalje ostala u neposrednom vatrenom dodiru sa protivničkim snagama koje su se nalazile ispred njih. Međutim, unatoč žestokim borbama nikakvih pomaka crte nije bilo.
Tijekom noći 6. na 7. veljače došlo je do manjih pomaka u rasporedu postrojbi. Stožer 26.divizije i stožeri partizanskih brigada u međuvremenu su kvalitetnije sagledali stanje na crti bojišnice pa su zapovjednicima bataljuna skrenuli dodatnu pozornost na obvezu pravljenja prolaza u minskim poljima. Uz obveznu uporabu inženjerijskih postrojbi. Čime su sa zakašnjenjem ispravili nedostatke iz zapovijedi za napad.
Zapovjednik 11. dalmatinske brigade major Ivan Guvo, u skladu sa uputama dobivenim od divizijskog stožera na čelu sa Božom Božovićem, zapovijeda drugom i četvrtom bataljunu da produže s jurišima na svojim napadnim pravcima. Stožeru III/11 daje zadaću da na spoju drugog i četvrtog bataljuna, na cesti južno od Bakamuše, u napad uputi jednu četu. Istovremeno, major Guvo osobno je razgovara sa stožerima bataljuna o mogućnosti prikupljanja domaćih životinja i njihovom upućivanju u minsko polje. A sve s ciljem kako bi se izbjegli dalji gubici u ljudstvu, tvrdi tadašnji politički komesar IV/11 Milan Rako u knjizi o ratnom putu 11. dalmatinske brigade,
Napad je nastavljen i ujutro 07. veljače. Dijelovima II/11., oko 08.00, pošlo je za rukom ući u već dobro narušeni borbeni raspored protivnika jugozapadno od Đačkog doma. Tako da u vremenu poslije 08.00 preostale otporne točke jugozapadno od samostana i gimnazije napadaju IV/11, III/11 i II/11, pod zapovjedništvom Dominka Antunovića, Joke Raosa i Andrija Krilića. Za to vrijeme I/11 još se uvijek nalazio u pričuvi.
Sudeći prema dostupnim partizanskim izvorima sam tijek ovoga završnog napada na gimnaziju i samostan na Širokom Brijegu, po nalogu svojih nadređenih pukovnika Boška Šiljegovića i pukovnika Bože Božovića, nadgledao je politički komesar 26. divizije potpukovnik Dušan Korać , koji je taj dan i lakše ranjen.
Njemački izvori o zadnjim trenucima borbe na prilazima crkvi i samostanu kazuju: -« Na lijevom krilu 9. satnije neprijatelj se probio! Jedva smo mogli povjerovati. Pojedinci su se vratili u Lisu trčeći, sedam ljudi jedne ponosne satnije. Posljednja rezerva 3./ opkoparska 369 morala je odmah krenuti u protunapad ali je već pri prijelazu preko brisanog prostora ka samostanu na brdu imala teške gubitke. Što je samostan ponovo zauzet to treba zahvaliti najvećem osobnom zalaganju pojedinih zapovjednika. U međuvremenu, satnik Bollmann s preostalim ljudima svoje hrabre posade odupro se neprijateljskim oklopnim vozilima. Jedna od tih grdosija ostala je u plamenu, no druga je tu malu skupinu dohvatila s boka i potukla je. U tom protunapadu poginuo je satnik Bollmann, zapovjednik II./370.»

Tko je odgovoran za zločine počinjene u zoni 8 korpusa ?

Nakon teških dvosatnih borbi, pripadnici 11. dalmatinske brigade uspjeli su, oko 10.00, potpuno ovladati svim prilazima samostanu i gimnaziji na Širokom Brijegu.. Preživjeli ostaci njemačkih i hrvatskih postrojbi angažirani u ovoj bici povukli su se prema Duhanskoj stanici a navečer i prema Mostaru.
Nakon okončanja borbi uslijedio je ulazak partizanskih oficira i vojnika u prostorije samostana, gimnazije i crkve što je u popodnevnim satima istoga dana rezultiralo monstruoznim zločinima nad franjevcima zatečenim u samostanu, civilima i ratnim zarobljenicima. Sa ovolike povijesne distance teško je utvrditi imena samih egzekutora. Međutim, zapovjedna odgovornost je poznata i kao takva je neupitna. Ona leži u prvom redu na zapovjednicima partizanskih postrojbi svih razina u čijoj su se zoni odgovornosti dogodili i sežu do samog Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza Tita..
Činjenica je da se ovaj zločin, kao i onaj na Kočevskom Rogu, dogodio u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade , 26. divizije, 8. dalmatinskog korpusa. Stoga, puna zapovjedna odgovornost počiva na zapovjednicima bataljuna iz sastava ove brigade: Ahmetu Šeremetu, Andriji Kriliću, Joki Raosu i Dominku Antunoviću, kao i njima podređenim zapovjednicima do razine desetine. Također, neupitna zapovjedna odgovornost je i na zapovjedniku 11. dalmatinske brigade Ivanu Guvi. Ništa manju zapovjednu odgovornost ne snosi niti tadašnji zapovjednik 26. divizije Božo Božović, načelnik štaba Bogdan Stupar i politički komesar Dušan Korać, koji je nadgledao ukupan tijek borbi na Širokom Brijegu. Napose, kao oficiri s najvišim dužnostima u štabu 8. korpusa general Petar Drapšin, njegov zamjenik Peko Bogdan, načelnik štaba Ante Biočić i politički komesar 8. korpusa, i na Kočevskom rogu po zlu poznati, Boško Šiljegović snose najveći dio odgovornost za većinu partizanskih zločina počinjenih u zapadnoj Hercegovini u razdoblju između 01. i 20 veljače 1945. Iz razloga što su spomenuti, odlukom Josipa Broza Tita, bili glavni partizanski autoriteti u to vrijeme na području Hercegovine. U konačnici, od odgovornosti za ove zločine nitko ne može amnestirati niti Vrhovnog partizanskog zapovjednika Josipa Broza.
Kad su, pak, u pitanju zločini koji su počinjeni nad šestoricom franjevaca zatečenih u Mostarskom gracu 06. veljače 1945. onda se mora naglasiti da je riječ o događajima koji su se dogodili u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Činjenica da su šestorica franjevaca te jedna skupina civila odvedeni iz župne kuće tijekom vojničkog povlačenja pred protivnikom jasno oslikava banditska načela ratovanja kojim se rukovodila brigada na čijem je čelu bio Bruno Vuletić, kasniji general JNA i dugogodišnji šef kabineta Josipa Broza.
Ti događaji ne mogu od zapovjedne odgovornosti abolirati tadašnjeg zapovjednika brigade Brunu Vuletića, političkog komesara u toj brigadi Antu Jerkina. Isto tako, ni njihovi nadređeni po zapovjednoj uspravnici Ljubo Truta i Ilija Radaković , kao niti čelni ljudi 8. korpusa Petar Drapšin i Boško Šiljegović, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti i za ovaj zločin.
Slična je situacija i sa trojicom fratara odvedenih iz Izbična. Njih su, u nedjelju 11. veljače, u vrijeme održavanja sv. Mise, iz Izbična odveli pripadnici 3. prekomorske brigade iz sastava 26. divizije. Pripadnici ove brigade, naime, prisilili su trojicu franjevaca da komunikacijom Široki Brijeg-Ovojci-Goranci, nose streljivo. Ubijeni su negdje u blizini ceste prema Gorancima u noći 12./13. veljače, što zapovjedno kompromitira zapovjednika ove brigade Bogdana Viskića i političkog komesara Stanu Bobnara, kao i njihove podređene časnike.
Kad je u pitanju skupina širokobrijeških franjevaca koja je 8. veljače odvedena „Via Split“, teško se može utvrditi koja ih je partizanska postrojba uhitila ispred crkve i transportirala na put bez povratka. Međutim, činjenica da je riječ o zoni 26. divizije.


Skupina franjevaca koji su odvedeni "Via Split" i kasnije umoreni. 1. red: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja
2. red: fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić

Tako se i ovi zločini, najvećim djelom i danas neistraženi zločini, stavljaju na teret zapovjedniku ove divizije Boži Božoviću, političkog komesaru Dušanu Koraću, kao i generalu Petru Drapšinu i pukovniku Bošku Šiljegoviću, kao njihovim nadređenim zapovjednicima u štabu 8. korpusa.

Uloga OZNE

Jedan od trojice franjevaca eshumiranih u Zagvozdu fra Melhior Prlić odveden je, zajedno sa još osmoricom franjevaca, 08. veljače sa Širokog Brijega prema Splitu. Župnik u Veljacima fra Julijan Kožul uhićen je u Veljacima i proveden u zatvor OZNE u Ljubuškom 08. veljače 1945. Treća žrtva u ovoj skupini franjevaca, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici u Zagvozdu, bio je fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Za posljednju dvojicu može se ustvrditi da su nakon uhićenja bili nekoliko dana u zatvoru OZNE u Ljubuškom.
Međutim, za fra Melhiora Prlića to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ipak, spomenuti podatak, kao i mnogi drugi izvori ukazuju na ulogu zatvora u Ljubuškom kojim je u to vrijeme upravljao Pero Jelčić, prijeratni brijač iz Počitelja. Uz dužnost čelnog čovjeka OZNE za zapadnu Hercegovinu, Jelčić je, istovremeno, bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što je vrlo zanimljiva poveznica između OZNE i tijela KPJ i na nižim razinama.
Sve partizanske brigade u to su vrijeme u svojim štabovima imale opunomoćenike OZNE . Međutim, na temelju danas dostupne dokumentacije dade se zaključiti da opunomoćenici OZNE po brigadama 29. hercegovačke divizije nisu bili podređeni Okružnom uredu OZNE u Ljubuškom. Kompletnom strukturom OZNE za Hercegovinu upravljalo se iz Oblasnog ureda OZNE u Trebinju. Presudan utjecaj na to tijelo imao je Uglješa Kojadinović kao i njegov šef Aleksandar Ranković, tada prvi čovjek ove komunističke tajne policije. Uz Kojadinovića, određen utjecaj na rad Okružnog ureda OZNE za Hercegovinu imali su i pojedini članovi Okružnog komiteta KPJ za Hercegovinu, na čelu sa Vasom Miskinom-Crnim. To je zaključak do koga se dolazi temeljem podatka da je nekolicina istaknutih članova KPJ istovremeno bila angažirana u oba ova tijela.
Pod punim nadzorom Oblasnog ureda OZNE u Trebinju bila je i III brigada KNOJ-a, „koja je bila jedna vrsta političke policije. Prema dostupnim izvorima na raspolaganju Okružnog ureda u Ljubuškom stalno je bio najmanje jedan ojačani vod iz sastava ove brigade, kojom je zapovjedao Jovan Andrić , i upravo su pripadnici ove postrojbe KNOJ-a bili klasični egzekutori nad svima onima koje su svemoćni šefovi OZNE i partije proglasili neprijateljima „bratstva i jedinstva“.
Uz kazano, pozornost istraživača ovih događaja privlači i podatak da je u štabu 8. dalmatinskog korpusa u vrijeme Mostarske operacije boravio i Vicko Krstulović. O njegovom tadašnjem angažmanu teško je pronaći bilo kakav pisani trag. Međutim, postoje određene indicije da su upravo Vicko Krstulović i Boško Šiljegović bili poveznice tadašnjih šefova OZNE za Hrvatsku i BIH Ivana-Steve Krajačića i Uglješe Kojadinovića na području zapadne Hercegovine.

Uloga 29. hercegovačke divizije u zločinima nad franjevcima

Upadom u Međugorje, i ubojstvom fra Križana Galića, 30. listopada 1944. pripadnici 12. hercegovačke brigade otvorili su, može se slobodno kazati, sezonu lova na hercegovačke franjevce. Drugi slučaj dogodio se nakon puna tri mjeseca, točnije 28. siječnja 1945., kada su pripadnici 4. dalmatinske brigade , bježeći pred pripadnicima 369. divizije i 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga odveli , prema Vrgorcu, a potom i ubili, fra Maksimilijana Jurčića. Nakon ovog zločina počinjenog od strane pripadnika 8. dalmatinskog korpusa, u prvim danima veljače ponovo su zaredali zločini u zoni odgovornosti 12. hercegovačke brigade.
Povratkom 12. hercegovačke brigade na prostore zapadne Hercegovine, nakon operacije Bura, nastavljena je čitava serija zločina nad katoličkim svećenicima na ovom području. Tako su na putu ove brigade od Čapljine prema Mostaru, početkom veljače 1945., ubijeni fra Petar Sesar i časna sestra Šima Regina Milas u Čapljini, don Martin Krešić u Gabeli, te fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković i fra Jako Križić u Čitluku. Nakon ulaska u Mostar, 14. studenog 1945., pripadnici ove brigade na čelu sa opunomoćenikom OZNE Brankom Popadićem sa sobom su, u smrt, odveli tadašnjeg provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, te još šestoricu franjevaca. Tko su bili egzekutori pitanje je koje se nameće. Međutim, zavjet šutnje o ovim događajima nije prekršen više od šest desetljeća. Međutim, nalogodavci se svakako vide u čelnim ljudima 12. hercegovačke brigade, kao i njihovom nadređenom generalu Vladi Šegrtu, zapovjedniku 29. hercegovačke divizije, te čelnim ljudima Oblasnog ureda OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.

Vlado Šegrt, zapovjednik 29. hercegovačke divizije

Riječ je, naime, o dobro pripremljenom zločinu čiji se uzroci mogu u potpunosti sagledati ako se ostvari uvid u pamflet- izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1944. U tom se izvješću , za razliku od izvješća istog tijela od 02.veljače 1944., spominju franjevci kao isključivi krivci za uspjeh operacije BURA od 27. siječnja 1945. Ovako postavljanje stvari u drugom izvješću nije ništa drugo nego bijedan pokušaj amnestiranja onih pojedinaca, skupina i tijela koja su pripremila i provela zločine nad hercegovačkim franjevcima. U spomenutom izvješću stoji: - «Koristeći ustaljenost fronta prema Širokom Brijegu i Mostaru kao i nebudnost dalmatinskih jedinica, koje su držale ovaj front, neprijatelj je još prije ove akcije prebacivao svoje banditske grupice na naš oslobođeni teritorij, sa zadatkom da se povežu sa škriparskim bandama, i da izvrše puč. Glavna veza bili su fratri. Organiziranje bandi bilo je moguće zbog toga što ni vojnički nismo mogli kontrolisati teritorij. Mačekovci i ustaške bande koje su bile okupljene po grupama po našem terenu, a uz podršku većine stanovništva, težile su i radile na tome da unište komunikacije, veze, pobiju rukovodioce i izvrše mobilizaciju. Neprijatelj je povukao sa sobom iz nekih sela i do 95 % stanovništva. S terena općine Ljubuški otišlo je 3-4.000 osoba. Nakon progona neprijatelja sa ovog terena narod je uvidio našu snagu iako je bio zaplašen.»
Na koncu, partizanski povjesničari redovito su prešućivali jednu činjenicu. A prešućuju je i danas. Naime, rijetkima je poznato da je Nezavisna Država Hrvatska bila priznata potpisnica Ženevskih konvencija od 13. ožujka 1943. što je Vladi Nezavisne Države Hrvatske 26. ožujka 1943. priopćio švicarski Konzulat u Zagrebu i to u dokumentu koji se vodio pod brojem 277. Ad. S 1699-1942.

Dokaz o pristupanju NDH Ženevskoj konvenciji

Ta činjenica, zahtijevala je od pobjednika korektan odnos prema onima pobijeđenima, civilima i svakom drugom pojedincu koji se tuđom voljom našao na poprištu bitke. Međutim, da li je realno od vojske koja je u samo dvije godine, političkom odlukom velikih sila, prošla transformaciju od šumske razbojničke družine do ratne pobjednice opravdano očekivati da njeni vojnici, podoficiri znaju pravila postupanja navedena u Ženevskoj konvenciji.


____________________

1.U listopadu 1944., zajedno sa povlačenjem njemačke 2. oklopne armije s Neretljanskog operativnog pravca zapovjedništvo 5. SS korpusa premješteno je iz Mostara u sanatorij Kasindo kod Sarajeva gdje je ostalo do 02. siječnja 1945. kada je zapovijedanje nad njemačkim postrojbama u Hercegovini, srednjoj i istočnoj Bosni predala njemačkom 21. armijskom korpusu iz sastava skupine Armija E.(Komnenović-Kreso, Monografija 29. Hercegovačke divizije, Beograd 1979., str.595.)

2. Početkom listopada 1944. Josip Broz Tito je zapovjedio štabu 8. korpusa da mora ovladati dalmatinskom obalom, zaposjesti sve gradove i mjesta te spriječiti svaki napad na nezavisnost zemlje; postrojbe 8. korpusa trebaju napredovati prema Zadru, i dalje, žurno organizirati prijem većih količina ratnog materijala, goriva, odjeće i obuće koje su saveznici u Italiji stavili na raspolaganje partizanima; djelovanje savezničke avijacije tražiti preko britanske misije pri štabu 8. korpusa…. Opskrba postrojbi 8. korpusa s otoka Visa obavljat će se morskim putem, a samo će najudaljenije postrojbe biti opskrbljivane zračnim transportom, obavijestio je VŠ dopisom od 10. listopada 1944. (Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941.-1945., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1964., str. 944.)

3. Dr. fra Oton Knezović, Široki Brijeg, Drinapress, Valencija, 1967. str. 100.

4. 29. Hercegovačka divizija sastojala se od pet pješačkih brigada (10., 11., 12., 13., 14.), artiljerijskog divizijuna, stožera divizije, te pristožernih postrojbi. Divizija je u to vrijeme imala 1154 člana Komunističke partije, 282 kandidata za članstvo u partiji, te 173 temeljne partijske ćelije. Zapovjednik divizije bio je general Vlado Šrgrt, načelnik štaba Drago Đukanović a politički komesar Vukašin Mićunović. (Radovan Papić, «Hercegovina u revoluciji», Sarajevo 1985. str. 179 i 180)

5. 9. dalmatinska divizija formirana je 13. veljače 1943.u Imotskom. U njen sastav ušle su 3., 4. i 5. dalmatinska brigada. Sudjelovala je u bici na Neretvi. Rasformirana je 12. travnja, a ponovo formirana 08. rujna 1943. godine od 1. i 3. a nešto kasnije i 4. dalmatinske brigade. Od 1. studenoga 1944., dijelovi ove divizije vrše stalne operacije u zapadnoj Hercegovini. Zapovjednik divizije u Mostarskoj operaciji bio je potpukovnik Ljubo Truta, načelnik stožera potpukovnik Andro Kovačević, a politički komesar potpukovnik Ilija Radaković.

6. Partizani su 10. studenoga 1944. ubili Ikana Nakića(1884.), a dan kasnije Jelu (1898.) i Žarka Šuška (1917.),civile iz sela Mokrog. (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 294.i 299.) Tijekom jednog od tih napada, 13. studenoga 1944., od partizanske ručne bombe, smrtno je stradao Božo Šušak (1940.). Dva dana kasnije, 15. studenoga, od partizanske minobacačke granate pred kućom su stradali: Dragica Šušak (1939.), Mirko Šušak (1938.) .(Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 295. )
Tijekom partizanskih napada na Donje Mamiće, u zaselku Police smrtno su stradali civili: Iva Kolobarić (1903.), Vinko Kolobarić (1931.), Jure Kožul (1940.) i Mile Kvesić (1939.). (Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar 2000., str. 407.-408.)

7. 369 legionarska divizija, mješovito njemačko-hrvatska postrojba , ustrojena je 21. kolovoza 1942. u Stockerau (Austrija). Naziv «Vražja divizija» dobila je po 42. diviziji Hrvatskog Domobranstva u Prvom svjetskom ratu. Uvježbana, krajem 1942.godine, na vojnom vježbalištu u Dollersheimu, od časnika i dočasnika njemačkog Wermachta, te vojnika pristiglih iz Hrvatske. Koncem 1942. divizija je imala oko 12.000 vojnika. Od prosinca 1942.godine, pa do kraja rata, 369. grenadirska divizija je bila angažirana na hrvatskom ratištu. Tijekom 1944. i početkom 1945. divizija je bila podređena njemačkom 5. SS brdskom armijskom korpusu. Sjedište divizije od dolaska u Hercegovinu do konca listopada 1944.nalazilo se u Blagaju. Od početka studenoga do sredine veljače sjedište divizijskog stožera bilo je u Potocima kod Mostara.

8. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug utemeljen je u ljeto 1944. od bojni ustaškog Prometnog zdruga u Hercegovini i Dalmaciji, dijelova 6. ustaškog stajaćeg zdruga, te manjih ustaških postrojbi koje su do tada djelovale u Hercegovini. Zapovjedništvo zdruga, zajedno sa pristožernom satnijom, bilo je smješteno u Mostaru. Prvi zapovjednik zdruga bio je pukovnik Franjo Primorac iz Uzarića, a njegov zamjenik bojnik Mate Primorac iz Čitluka. U vrijeme operacije Bura zdrugom je zapovijedao bojnik Vlado Majer.

9. 2. gorski zdrug utemeljen je koncem 1942., u okviru pokušaja da se kroz angažiranje njemačkih instruktora podigne bojeva spremnost Hrvatskog Domobranstva. Od konca 1943. isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije između Mostara i Sarajeva.
Zapovjedništvo 2 gorskog zdruga, zajedno sa pristožernim postrojbama, bilo je dugo smješteno u Konjicu.

10. Fra Janko Bubalo, "Apokaliptični dani", Gral Široki Brijeg, 2002., str. 121.

11. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

12. Osmi dalmatinski korpus formiran je 07. listopada 1943. od 9., 19.,20. i 26 divizije, te 12. partizanskog odreda. Djelovao je u Dalmaciji, djelu Like i Zapadnoj Bosni. Od 01. studenoga do 09. prosinca 1944. korpus je uspio potpuno ovladati Dalmacijom. Početkom veljače 1945. sudjelovao je u Mostarskoj operaciji, te je za petnaest dana uspio potpuno ovladao Hercegovinom. Uz bojeve aktivnosti ovoga korpusa vezana su također i stradanja jednog djela hercegovačkih franjevaca. Za svoje pothvate 8. korpus je dva puta pohvaljivan od strane Josipa Broza-Tita. Početkom ožujka 1945. godine ušao je u sastav 4. armije, koja je u završnim operacijama uspjela ovladati Likom, hrvatskim primorjem, Istrom i Trstom. Povezuju ga se i zbog zločina u Istri, Sloveniji, Dalmaciji a posebice na Kočevskom Rogu. Zapovjednik 8. partizanskog korpusa u Mostarskoj operaciji bio je španjolski dragovoljac i prijeratni komunist general-potpukovnik Petar Drapšin, zamjenik potpukovnik Petar-Peko Bogdan, načelnik stožera potpukovnik Ante-Toni Biočić, a politički komesar pukovnik Boško Šiljegović.

13. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

14. 19. dalmatinska divizija formirana je u listopadu 1943. godine u Bukovici. U sastav ove divizije ušle su 5., 6. i 7. dalmatinska brigada. Djelovala je u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Tijekom mostarske operacije ovom je divizijom zapovijedao je potpukovnik Stanko Parmać, dužnost načelnika štaba obnašao je major Danilo Damjanović – Danić a političkog komesara Petar Babić.

15. 26. dalmatinska divizija osnovana je u listopadu 1943. na otoku Visu. U njen sastav ušle su 11.,12., i 13. dalmatinska brigada. Djelovala je u južnoj i srednjoj Dalmaciji i na otocima. Obučavana je od britanskih i američkih instruktora na otoku Visu. U rujnu 1944. godine uspjela je ovladati srednjodalmatinskim otocima i Pelješcom. Sudjelovala je u kninskoj i mostarskoj operaciji. Za ovu diviziju vezani su zločini nad franjevcima u Širokom Brijegu. U sastavu 4. armije sudjelovala je u ovladavanju Istrom i slovenskim primorjem. Najveći dio zločina koji su se dogodili u zoni odgovornosti 8. korpusa, u čijem je sastavu djelovala, vežu se za ovu diviziju. Zapovjednik divizije bio je pukovnik Božo Božović, politički komesar: potpukovnik Dušan Korać, načelnik štaba Bogdan Stupar. U sastavu ove divizije djelovali su i Veljko Kadijević, Milka Planinc, Simo Dubajić, i mnogi drugi komunistički revolucionari.

16. 1. tenkovska brigada, formirana je 16. srpnja 1944. u Gravini (Italija), od polaznika partizanske tenkovske škole, partizanskih tenkista i prognanika iz Dalmacije.Imala je tri tenkovska bataljuna, svaki po tri tenkovske satnije, naoružane tenkovima tipa Stjuart, bataljun oklopnih automobila i inženjerijski bataljun. Koncem kolovoza 1944. prebačena je na Vis. Zajedno s postrojbama iz sastava 26. divizije sudjelovala je u splitskoj i mostarskoj operaciji. U sastavu IV armije sudjelovala je u završnim bitkama u Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Istri i okolici Trsta. U vrijeme mostarske operacije brigadom je zapovijedao potpukovnik Periša Grujić a dužnost političkog komesara obnašao je potpukovnik Franc Hočevar.

17. Zapovjednik mehanizirano-topničke brigade 8. korpusa u vrijeme mostarske operacije bio je major Franc Misjak, a politički komesar major Nikica Zenić. Zapovjednici bataljuna bili su: Lazo Katić, Gojko Manzoni, Oleg Smirnov, Artur Takač, Božo Radinović i Nenad Šelaminac.

18. Drapšin, Petar, Rođen je 1914. u Turiji kod Starog Bečeja. Kao student je 1937. otišao u Španjolsku, gdje je u sklopu međunarodnih komunističkih brigada sudjelovao u građanskom ratu. Član KPJ od 1937. Sudionik je partizanskog ustanka od samog početka a bio je jedan od organizatora lipanjskog ustanka, 1941., u Hercegovini. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika odreda, divizije, korpusa i 4. armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 8. korpusa. Po okončanju rata bio je imenovan zapovjednikom tenkovskih jedinica JA. Poginuo je u Beogradu, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koncem 1945. Proglašen narodnim herojem.

19. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević, a nakon toga major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

20. Prva partizanska lovačka eskadrila, formirana je 22. travnja 1944. u sjevernoj Africi. Naoružana lovcima Spitfajer V, operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .Djelovala je sa uzletišta Kane, sa Visa i Škabrnje. Druga partizanska lovačka eskadrila, formirana je 01.srpnja 1944.kod Bengazija (Libija). Naoružana zrakoplovima Hariken II RP. operativno je i stegovno bila podčinjena britanskom «Balkanskom zrakoplovstvu» .

21. Parmać, Stanko, Rođen je 1913.u Opuzenu. Prije rata radio je kao učitelj. Pripadnik partizanskog pokreta i član komunističke partije od 1941. Tijekom rata obnašao je dužnosti zapovjednika brigade i divizije. U mostarskoj operaciji je zapovijedao Devetnaestom divizijom. Po okončanju rata obnašao je dužnost načelnika stožera Zapovjedništva JRM. Završio je Višu vojno-pomorsku akademiju u SSSR-u i Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna služba u JNA prestala mu 1959. Proglašen narodnim herojem. Nakon izlaska iz JNA bio je višegodišnji direktor Poljoprivrednog kombinata Neretva.

22. Božović, Božo, Rođen je 1911. u selu Rogami kod Podgorice. Prije II svjetskog rata radio je kao službenik. Komunističkom i partizanskom pokretu pristupio je 1941. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika bataljuna, brigade i 26. dalmatinske divizije. Poslije rata nalazio se na raznim dužnostima Generalštabu JA, načelnik stožera oblasti, te načelnik odjela u upravi GS. Završio je Vojnu akademiju Vorošilov u SSSR-u. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1964. Proglašen narodnim herojem.

23. Truta, Ljubo, Rođen je u Zlarinu kod Šibenika 1915. godine. Prije rata radio kao službenik. Partizanskom pokretu je pristupio 1941. godine a članom komunističke partije postao je 1942. godine. U vrijeme rata obnašao je dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade, te 9. divizije kojom je zapovijedao u Mostarskoj operaciji. Po okončanju rata obnašao je dužnosti zapovjednika divizije, zapovjednika vojno pomorske oblasti, načelnika štaba armije te zapovjednika armije. Završio vojnu akademiju K.E. Vorošilov u SSSR-u i višu vojno pomorsku akademiju JNA. Iz djelatne službe u JNA otišao je 1975. godine s činom admirala JRM. Proglašen narodnim herojem.

24. Babić, Petar, Rođen je 1919. u Ličkom Tisovcu. Prije II svjetskog rata radio kao radnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika političkog komesara odreda i brigade, političkog komesara brigade, kninskog sektora i divizije. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 19. divizije. Nakon drugog svjetskog rata bio je politički komesar divizije i korpusa, načelnik vojnog kabineta Josipa Broza, veleposlanik Jugoslavije u Kanadi i sekretar Savjeta za obranu. Završio Visoku vojnu akademiju JNA, zapovjedno-stožernu školu u SAD-u. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1979. Proglašen narodnim herojem.

25. Nikola Anić, Povijest 8 dalmatinskog korpusa, str. 215.,

26. Zapovijed za napad 26. divizije od 04. veljače 1945.


27. Dr. fra Bruno Raspudić «Grad na gori u plamenu», Kršni zavičaju br. 31., prosinac 1998.

28. Operativno izvješće 26. divizije od 16. veljače 1945.

39. Korać, Dušan, Rođen je 1920. u Mrčajevcima kod Kraljeva. Prije II. svjetskog rata radio kao metalski radnik. Član KPJ od 1940. Partizanskom pokretu pristupa 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna i divizije te zamjenika političkog komesara brigade. U Mostarskoj operaciji obnašao je dužnost političkog komesara 26. divizije. Poslije rata bio je politički komesar armije i ratnog zrakoplovstva, zapovjednik divizije i vojnog područja, načelnik stožera armije, načelnik uprave u Generalštabu JNA, zamjenik načelnika Generalštaba i glavni inspektor. Završio vojnu akademiju JNA i kurs operatike. Aktivna vojna služba prestala mu je 1980. Proglašen narodnim herojem.

30. Franz Schraml, «Hrvatsko ratište» Zaprešić, 1993. str.104.

31. Stupar, Bogdan, Rođen 1912. u selu Bravsko kod Bosanskog Petrovca. Prije II svjetskog rata radnik. Partizanskom pokretu pristupa 1941. a članom KPJ postaje 1942. U ratu je obnašao dužnosti zapovjednika bataljuna, brigade te zapovjednika divizije. U vrijeme Mostarske operacije bio je načelnik stožera 26. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je zapovjednik divizije, načelnik stožera korpusa, itd. Završio je vojnu akademiju JNA. Aktivna služba u JNA prestala mu je 1965.

32. Bogdan, Petar-Peko, Rođen 1915. je u Sinju. Prije II svjetskog rata student prava. Partizanskom pokretu pristupio je 1941. a član SKJ od 1942. U ratu je obnašao dužnosti zamjenika zapovjednika bataljuna, brigade, korpusa te zapovjednika pozadinskih postrojbi JNA. U vrijeme Mostarske operacije bio je zamjenik zapovjednika 8. korpusa i zapovjednik isturenog zapovjednog mjesta. Poslije rata radio ja na raznim dužnostima u Generalštabu a bio je i pomoćnik zapovjednika za pozadinu, zapovjednik graničnih postrojbi, načelnik Tehničkog središta JNA i itd. Završio vojnu akademiju JNA. Aktivna služba prestala mu je 1966. Proglašen narodnim herojem.

33. Biočić, Ante -Toni, ( Načelnik stožera 8. korpusa) Rođen je 1913. u Kaštel Sućurcu. Prije rata bio je poručnik jugoslavenske kraljevske vojske. Članom komunističke partije i pripadnikom partizanskog pokreta postaje 1943. godine. U ratu je obnašao dužnosti načelnika štaba divizije i 8. korpusa. U vrijeme Mostarske operacije obnašao je dužnost načelnika stožera 8. korpusa. Po okončanju rata bio je načelnik štaba armije, te načelnik katedre na Visokoj vojnoj akademiji. Iz djelatne vojne službe razriješen je 1969. godine kao general-major.

34. Šiljegović, Boško, Rođen je 1915. u selu Mirkovac kod Bosanske Dubice. Prije II svjetskog rata student filozofije. Član KPJ od 1940. U partizanskom pokretu od 1941. Bio je jedan od organizatora ustanka na Kozari. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara brigade, divizije, korpusa i armije. U vrijeme Mostarske operacije bio je politički komesar 8. dalmatinskog korpusa. Nakon rata bio je politički komesar armije, načelnik Vojno-znanstvenog instituta JNA, glavni urednik Vojne enciklopedije, načelnik Političke uprave JNA, itd. Aktivna služba prestala mu je 1963. Bio je i savezni zastupnik, član i predsjednik Centralnog komiteta SKJ. Završio vojnu akademiju JNA. Proglašen narodnim herojem.

35. 2. dalmatinska proleterska brigada formirana je u Uništima 03. listopada 1942. Djelovala je u Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Prema povijesnim izvorima ova se brigada posebice istakla u bitkama na Neretvi, Sutjesci, u ovladavanju Dubrovnikom i Risnom. U Mostarskoj operaciji brigadom je zapovijedao Bruno Vuletić.

36. Vuletić, Bruno, Rođen je 1924, u Sinju. Partizanskim postrojbama priključio se, 1941., kao sedamnaestogodišnji učenik sinjske gimnazije. Članom jugoslavenske komunističke partije postao je 1942. U vrijeme rata obnašao je dužnost zapovjednika bataljuna, zamjenika i zapovjednika brigade. U vrijeme Mostarske operacije, u veljači 1945. godine, imao je čin majora a zapovijedao je 2. dalmatinskom proleterskom brigadom. Po završetku rata, dugi niz godina bio je izaslanik JNA u NR Kini, a u mirnodopskim uvjetima jedno je vrijeme zapovijedao divizijom i armijom. Obnašao je i dužnost pomoćnika saveznog sekretara (pomoćnik ministra obrane) a dugi niz godina radio je i kao načelnik vojnog kabineta Josipa Broza. U komunističkoj Jugoslaviji završio je Diplomatsku školu i Visoku vojnu akademiju. Sedamdesetih godina bio je i alkarski vojvoda sinjskih alkara.

37. Radaković, Ilija, Rođen je 1923. u selu Jošani kod Udbine. Pripadnik partizanskog pokreta i član KPJ od 1941. U ratu je obnašao dužnosti političkog komesara bataljuna, brigade, divizije i topničkog korpusa. U vrijeme Mostarske operacije nalazio se na dužnosti političkog komesara 9. dalmatinske divizije. Poslije rata bio je politički komesar korpusa, zapovjednik divizije, pomoćnik zapovjednika armije, načelnik uprave u Generalštabu, pomoćnik saveznog sekretara u SSNO. Završio Visoku vojnu akademiju i kurs operatike JNA. Proglašen narodnim herojem.

38. 3. prekomorska brigada, formirana je 17. prosinca 1943. u Gravini (Italija).Opremljena je i uvježbana od Britanaca. Sudjelovala je u desantu na Brač, kninskoj, mostarskoj i riječkoj operaciji, te u ovladavanju zapadnom Bosnom. U vrijeme Mostarske operacije brigadom je zapovijedao major Bogdan Viskić, a dužnost političkog komesara obnašao je major Stane Bobnar.

39. U strukturi zloglasne OZN-e Kotarski ured u Ljubuškom bio je podređen Oblasnom uredu OZN-e za Hercegovinu, koji se koncem 1944. nalazio u Trebinju, da bi koncem veljače 1945. bio premješten u Mostar. Djelovao je u strukturi OZN-e BiH na čelu koje se nalazio Uglješa Danilović. Na čelu ukupnog sustava bio je Aleksandar Ranković. Dragocjena svjedočenja o uvjetima u tom zatvoru kao i o ulozi samog Jelčića u tim danima imamo zahvaljujući knjizi fra Janka Bubala „Apokaliptični dani“.

40. Opunomoćenik OZN-e u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 575.-591.)

41. III brigada KNOJ-a djelovala u sastavu Treće divizije KNOJ-a ( zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZN-i BiH. Na čelu brigade, koja je brojala nešto više od 1200 vojnika, bio je major Jovan Andrić. Dužnosti političkih komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade, početkom prosinca 1944., ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću „vođenja borbe protiv klasnih neprijatelja KPJ“, a nalazila se pod potpunim zapovjednim nadzorom Oblasnog odjela OZN-e za Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama njenog nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16, prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 409.)

42. Andrić, Jovan (zapovjednik 3. brigade KNOJ-a) Rođen je 1916. u selu Davidović kod Bileće. Do II svjetskog rata radio kao zemljoradnik. Partizanskom pokretu pristupio 1941. a član KPJ od 1942. U ratu je obnašao dužnost zapovjednika 10. hercegovačke brigade. U vrijeme Mostarske operacije bio je zapovjednik 3. brigade KNOJ-a. Poslije rata bio je pomoćnik zapovjednika divizije, načelnik škole, itd. Završio Visoku vojnu akademiju JNA. Djelatna vojna služba u JNA prestala mu je 1969.

43. 12. Hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u istočnoj Hercegovini. Sudjelovala u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Do 25. studenog 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević. Od konca studenog 1944. na čelu brigade bili su major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović a opunomoćenik OZN-e bio je Branko Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga.( Komnenović-Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd 1979., str. 582.-584.)

44. 4. dalmatinska brigada - splitska, formirana je u Sošićima, na Biokovu, 05. siječnja 1943.. Sudjelovala je u bici na Neretvi i prijenosu ranjenika. Raspuštena je 12. travnja i ponovo formirana 12. rujna 1943. godine kao Splitska brigada. Brigada je došla u Hercegovinu 21. prosinca 1944. i sve do 27. siječnja 1945. i operacije BURA bila je angažirana na opsjedanju Širokog Brijega. Brojala je oko 1200 vojnika. U sastavu brigade bilo je i oko 300 Talijana. U vrijeme operacija u Hercegovini, brigadom je zapovijedao Ivan Gaće, dužnost načelnika stožera obnašao je Nikola Vidošević,, a dužnost političkih komesara obnašali su Paško Mijan i Berislav Badurina.

45. Šegrt, Vlado, Rođen je 1907. u Lastvi kod Trebinja. Prije rata zemljoradnik. Član KPJ od 1931. Pripadnik partizanskog pokreta od 1941. i jedan od organizatora lipanjskog ustanka 1941. u okolini Trebinja. U ratu obnašao dužnosti zapovjednika brigade i 29. hercegovačke divizije te vijećnik AVNOJ-a. Poslije rata bio je član CK SKJ, potpredsjednik Skupštine SR BIH, i drugo. Proglašen narodnim herojem.

46. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog,, Pero Jelčić iz Počitelja i Jure Galić s Bijače. (Jure Galić, «Vrijeme i ljudi», Svijetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005., str. 334.)

47. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.

ponedjeljak, 02.03.2009.

Haag kao sredstvo, 09.listopada 2003.

«Sjedinjene Američke Države ponudile su pet milijuna dolara nagrade za pouzdanu informaciju o trenutnom boravištu generala Ante Gotovine» - izjavio je američki veleposlanik Piere-Richard Prosper nakon sastanka s hrvatskom ministricom pravosuđa i glavnim državnim odvjetnikom. Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine, zatražio je, pak, od Vijeća sigurnosti UN-a poduzimanje istrage nad glavnom haškom tužiteljicom Carlom del Ponte zbog lošeg vođenja slučaja Gotovina, odnosno zbog toga što je Gotovinu optužila za umorstvo dvije osobe koje su i danas žive i zdrave. Ove dvije informacije, uz još i izjavu predsjednika Haškog suda Theodora Merona kako će Sarajevski sud za ratne zločine imati ključnu ulogu u osiguravanju pravde u Bosni i Hercegovini, dobre su najave današnjeg godišnjeg izvješća Carle del Ponte pred Vijećem sigurnosti. Može se pretpostaviti da će to izvješće biti dosta neugodno za međunarodni položaj Republike Hrvatske, koji se u posljednje vrijeme uglavnom i veže slučaj generala Gotovine. Novčana ponuda za dostavu informacija o trenutnom boravištu generala, praćenu izjavama kako je Gotovina zasigurno u Hrvatskoj, navodi na zaključak kako se ne radi o suđenju Gotovini nego o pokušaju suđenja Republici Hrvatskoj.
Pritom se nerijetko zaboravlja bliža povijest, odnosno sve ono što je prethodilo današnjoj situaciji. Zaboravlja se odnos međunarodnih čimbenika prema agresiji na Republiku Hrvatsku, zaboravlja se odnos prema pravu na obranu, zaboravlja se kooperativan odnos Hrvatske prema svim međunarodnim inicijativama pa tako i odnos prema planu Z-4 kojim je trebala biti uspostavljena srpska autonomija u Republici Hrvatskoj. Zaboravlja se kako su pobunjeni Srbi bili ti koji nisu prihvatili ponuđeni plan Z-4 i na taj način dali legitimno pravo na intervenciju oružanim snagama RH. Nadalje, zaboravlja se i izjava tadašnjeg prvog čovjeka francuske diplomacije Lionela Jospena, koji je odmah nakon okončanja oslobodilačke operacije «Oluja» izjavio: «Ukoliko dozvolimo ovakav ishod rata, onda smo prekrojili rezultate Prvog svjetskog».
Ta Jospenova izjava do krajnjih je granica ogolila stav određenih međunarodnih političkih krugova prema hrvatskom pitanju, a baca sjenu i na posljednje događaje. Odnosno, na ukupnu situaciju oko optužnice protiv generala Gotovine, činjenicu da je hrvatski general optužen za ubojstva dvoje živih ljudi. Baca sjenu na ukupni rad Carle Del Ponte, uz upit zašto glavna haška tužiteljica nije uvažila informaciju koju joj je još prije dvije godine dostavio čelni čovjek udruge «Veritas» iz Banje Luke Savo Štrbac. Dvojbenom se čini i izjava predsjednika Haškog suda Theodora Merona kako će Sarajevski sud za ratne zločine imati ključnu ulogu u osiguravanju pravde u BiH. Znači li sve to možda i kako će taj sud, za koji treba pronaći 40 milijuna dolara, biti u službi određene političke opcije, odnosno određenih struktura? I kako će stara izreka «Kadija te tuži, kadija ti sudi» ponovno postati aktualnom na ovim prostorima?
Dio analitičara na sve sumnjičavo vrti glavom, pritom upozoravajući kako ovdje ništa nije nemoguće. Pa tako čak ni oživljavanje nekih državnih tvorevina koje su dva puta nestajale u ratnim vihorima. Najprije u minimalnom obliku, a ako taj proces uspije, onda će se širom otvoriti vrata za ponovno grupiranje južnoslavenskih naroda pod jednu zastavu. U tom kontekstu mogu se promatrati i posljednji događaji, ne odbacujući pritom unaprijed zaključak kako institucija od koje se očekuju objektivnost i pravda sve otvorenije postaje sredstvo političkog pritiska. Ne samo na pojedince, nego i na narode i države!

nedjelja, 01.03.2009.

Zakon kao suprotnost ustavu, iznimka ili pravilo, 08.listopada 2003.

«Okvirni zakon o obrazovanju, kao i Sporazum o zajedničkim obrazovnim jezgrama, protivni su ustavu Bosne i Hercegovine» - čulo se na sinoćnjoj javnoj tribini «Sudbina hrvatskog školstva» u Širokom Brijegu, koju je organizirao ogranak Matice hrvatske. Sama činjenica kako se na jednome mjestu našlo više meritornih osoba nadležnih za tumačenje trenutne pozicije hrvatskog jezika, kao i pozicije Hrvata u postdaytonskoj državi, bila je jamstvom uspjeha ove tribine.
U prvom dijelu govorili su Ivo Miro Jović, zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine i koordinator za školstvo županija s hrvatskom većinom, Jozo Marić, ministar prosvjete Zapadnohercegovačke županije i ravnatelj mostarskog Zavoda za školstvo Mladen Kvesić. Iz njihovih govora dalo se zaključiti kako je reforma obrazovanja pozitivna, ali i to kako su jako zabrinuti zbog pritisaka na hrvatski jezik i hrvatske institucije u BiH. Posebice je pritom ostala zapažena izjava Joze Marića o tomu kako smo «svi odgovorni za sudbinu hrvatskog jezika, a ne samo ministri».
U drugom dijelu o sudbini Sveučilišta u Mostaru govorili su rektor Franjo Ljubić i ugledni profesori Šimun Musa i Ljubo Zovko. Po njima, glavna opasnost po opstanak sveučilišta leži ne samo u neizmirivanju obveza županija s hrvatskom većinom, nego i u činjenici da federalno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i kulture - utemeljeno protivno Ustavu - želi pod svoju nadležnost preuzeti visoko školstvo, nakon čega bi opstanak jedinog sveučilišta na hrvatskom jeziku u BiH bio skoro nemoguć. Nakon toga uslijedila su pitanja i komentari nazočnih, a neki od sudionika tribine u odgovorima su iznijeli stavove dosta različita od onih izrečenih u uvodnom djelu tribine. Čula su se tako mišljenja o neozbiljnom radu hrvatskih predstavnika u Vijeću ministara i državnom parlamentu te nefunkcioniranju stranačkih organa u procesu reforme obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
Napravljeno je, dakle, jako puno pogrešaka kada je ovaj proces u pitanju. Olako pristajanje na protuustavan zakon u Vijeću ministara i državnom parlamentu urodilo je neustavnim Sporazumom o zajedničkim obrazovnim jezgrama koji su potpisala petorica hrvatskih ministara. Danas, u situaciji kada pojedini ministri, braneći svoje pozicije, prozivaju na odgovornost državne ministre, zastupnike u državnom parlamentu, kao i sam vrh stranke, nameće se pitanje - je li prekasno bilo što učiniti ?
Insistiranje na vladavini važećih pravnih normi jedini je način koji svima osigurava jednaka prava, pa tako i Hrvatima kao najmalobrojnijem od tri konstitutivna naroda. Ali, pozivajući se na pravnu državu, a olako pristajući na neustavne zakone, neustavne državne institucije i neustavne sporazume, sami sebe dovodimo u neugodnu situaciju, upirući pri tom prstom, uvijek na nekoga drugog.
Unatoč i višetjednom štrajku u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, trenutnom štrajku u Herceg-bosanskoj županiji te peticiji studenata, vladajuće strukture ipak imaju dovoljno prostora za manevar. Naime, obrazovanje i znanost nalaze se u izričitoj nadležnosti županijskih skupština i Vlada. Tako kaže trenutno važeći ustav. To nameće i zaključak kako se te institucije moraju založiti za obranu svojih ustavom zajamčenih nadležnosti. Jedan od putova izlaska iz ove situacije treba,dakle, tražiti u ustavnim tužbama, odnosno ocjenama ustavnosti ovdje spomenutog zakona, sporazuma i postojanja federalnog ministarstva obrazovanja. To je ustavno i prirodno pravo. Zašto ga, onda, političari ne konzumiraju u dovoljnoj mjeri. Zbog čega olako prihvaćaju odgovornost na sebe, kockajući se svojim ugledom kod birača?!

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Lipanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (24)
Veljača 2009 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Korisni linkovi

Turistička zajednica Široki Brijeg

Turistička zajednica ŽZH

Općina Široki Brijeg

Medjugorje

Herceg Bosna

Buhovo - povijest, ljudi i običaji

Buhovo.com

Crnač.blog

Elektonički mediji

Radio Široki Brijeg

Široki Brig.com

ABC Portal

Bljesak.info

Poskok.info

Pincom.info

Zanimljive knjige i zapisi

Politička sudbina Hrvata u BiH

Rat je počeo prije

Tragom ubijenih hercegovačkih fratara

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu