03.10.2006., utorak

Dobro sažvači...a zatim me ispljuni...

Mislila sam da mi je život lijep...kao u bajci koju mi je mama čitala kad sam bila mala.Kraljevna na zrnu graška,Snjeguljica,Trnoružica...ali ni život iz bajke nije savršen...Sjetite se Pepeljuge...nije joj bilo lako...bar ne na početku...

Moj život...mislim da je obrnuto...znate onaj osjećaj kad mislite da je sve super,savršeno...no nije...nikad nije ni bilo...Djetinjstvo...kažu najljepše doba...nekima da nekima ne...Meni je bilo onak...srednje...Iskreno,htjela bih se vratiti u te godine kada dani ni sati nisu bili važni...kad sam bila prepuštena ulici...ulica me odgojila...te dječje igre...smicalice,sklonke,skakanje s garaže,svađe,vrištanja...zaželim se toga...kada sam bila bezbrižno,bezobrazno derište...taj „bezobrazni dio“ fali u meni...koda je nestao s godinama...sada kad mi treba.Sa malo godina sam već prošla puno stvari...puno groznih stvari...no,još sam tu...nekad mi je stvarno žao...Jer nemogu gledat kako mi se život ruši...kako godine lete,sjećanja izblijede,nitko ne mari za ništa...Ljudi ne pokazuju dovoljno ljubav...misle da je to tek onako...jedan osjećaj...“zna ona da ja nju volim“...ovo sam se sjetila jer mi je danas jedna frendica rekla kako joj je lijepo čut da ju netko voli...Meni je rekla kako sam dobra jer sam joj rekla da ju volim.Sumljam da joj fali ljubavi u životu,ali očito joj netko to ne pokazuje dovoljno.Znam to i iz vlastitog iskustva.I sad mi riječi „volim te“ nisu onako isprazne...imaju mi neko značenje...veliko značenje...Nemogu samo tako nekom reći da ga volim.

U djetinjstvu meni nije falilo ljubavi...al sad mi fali...bezbrižno djetinjstvo i osnovna škola...sad je ovo nešto drugačije...onak...Svako misli na svoju guzicu,a pritom povrijede i ostale...Hm...možda je to nekima ljubav...sat vidim kolko me jedna osoba „voljela“.Sada kada je kasno,prekasno.I onak...koda me neko vreba...samo čeka negdje da me može zaskočiti...ali lukava igra...prvo mi se približe kolko got je moguće...zadobe moje povjerenje,a ja naivna glupača svakom vjerujem...i onda samo u pravom trenutku zaskoče...i igra je gotova...krv je prolivena...takve osobe...ima ih puno...a najčešće je to osoba od koje bi to najmanje očekivao/la...I onda...svako na svoj način razmišlja ili djeluje...ja na svoj,opće poznati način...I što onda reći o ljudima?O svijetu u kojem živimo?!Mislim ono,da je život lijep,nebi plakali kad se rodimo.Ali da tako može biti grozno...kome vjerovati?Kome plakati na ramenu?Kome se povjeriti kada nam je teško?!Možda zidu,ili jastuku?!Nee,neće nam biti lakše...jer s druge strane očekujemo nekakav odgovor,lijepi glasić koji će nas uputit kamo treba ići...Toga je sve manje...prava prijateljstva su sve rijeđa...Meni prijatelji u životu previše znače...za njih bi dala sve...ali naravno samo za one koji to zaslužuju na neki način...Jer,meni je više dosta davanja svega što imam i svega što jesam a ne primati ništa...Dugo sam tako živjela...i sad je gotovo...Nemogu više...Šta je previše,previše je...Mislim da zavrjeđujem bar malo ljubavi...onoliko koliko će me usrećiti...i mislim da ne tražim previše...svatko treba ljubav,pa tako i ja...Ako nema ljudi koju su spremni davati ljubav...nek sve onda ode u kurac...

Pozdrav

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design made by v4MP1r3