rant
29.11.2005., utorak
esefični nightmare
|
Izluđuje me ovaj naš narod. Upravo na se Plavi radio u radio referendum javila žena koja predlaže "da raspišu" referendum o povratu imovine Austrijancima, i ostalima. E, jbga, da je sjela i pročitala onih dvadesetak stranica koji čine Ustav Republike Hrvatske, znala bi na koji način ga ona sama može pokrenuti. Iako obično podržavam ovu emisiju Plavog radija, danas mi se čini da nisu dobro obavili svoj posao. Kakvog smisla ima raspravljati u javnosti, s pripadnicima javnosti, odnosno u ovom speifičnom slučaju, sa širokom masom slušatelja Plavog radija, ako oni nisu u posjedu činjenica? Ovo je prvi put da sam postala izuzetno svjesna tog aspekta cijele stvari. A Plavi radio koji običava imati, što je pohvalno, uvod u cijelu priču, danas nije me dovoljno apriori informirao o stanju stvari. Treba li Austrijancima, Njemcima i Talijanima vratiti imovinu koja ima je oduzeta nakon drugog svjestkog rata? Zašto samo njima? Oduzeto privatno vlasništvo treba vratiti. Svima kojima je oduzeto. E, sad, tko je kome što oduzeo? Što je Jugoslavija vratila i platila? Što je točno Hrvatska dužna? Odakle Austrijanci i Njemci u Hrvatskoj? Jesu li se u doselili u Austrougarskoj i jeli njihova imovina također izvorno oteta nekome ili su je sami izgradili? Mogli bismo na ovim našim prostorima na tu fintu svađat se sa svim susjedima, sve do Turaka. Granica negdje mora biti povučena - mene zanima gdje točno i na temelju čega? Samo troje slušatelja je povuklo to pitanje. Većina ih je bila, čini mi se, žestoko protiv, a svoj stav temelje na meni nerazumljivom rezoniranju. Istovjetno rezoniranje temelj je zavade oko infrastukture T-HT-a. Ne damo mi infrastrukturu, to je naše, mi smo to plaćali iz samodoprinosa. Jesmo, odnosno jesu naši očevi, majke, i djedovi, no političari, koje smo i mi sami birali, to su prodali. P-r-o-d-a-l-i. Zamijenili za novce. I to je sada privatno vlasništvo onoga tko je te novce isplatio. Cannot wrap my mind around people who do not grasp this fundemental fact. Kad Mujo proda kamen za neku sitnu lovu i tek kasnije ukapira da je prodao oveći nebrušeni dijamant, lupa glavom o zid zbog vlastite gluposti. I treba. A mi se smijemo vicu. Zabavljeni smijehom ne primjećujemo da nitko ne diže halabuku da sazna tko je inkompetentni idiot koji je sklapao ugovor s Deutche Telekomom i koji nije shvaćao da je ta infrastruktura vrijedna. Tko je debil koji se nije sjetio da će ista jednog dana, u nekoj tada ne tako dalekoj budućnosti, a našoj sadašnjosti, biti zanimljiva i drugim telekomunikacijskim tvrtkama, te zbog toga financijski vrlo relevantna? Mene zanima, da se jedan ili više takvih slučajno ne bi našlo u pregovorima za naš ulazak u EU. Ne samo evidentna, već i realno potencijalna, razina inkompetencije kod takvih stvari proganja me svakim dahom koji udišem. Jer svakim danom pomalo mi sjeda s kojom lakoćom bi moja stvarnost mogla početi vrlo nalikovati na jednu od onih tipičnih, antiutopijskih u sf književnosti. I gušim se. |
- 14:09 - rantaj (2) - nosi doma - #
27.11.2005., nedjelja
Kvaliteta usluge
|
Dugo sam bila kupac Bille, nekako mi je bila usput, a kad se sve zbroji i oduzme, cijene se uvijek izniveliraju i dođem svugdje na isto. U jednom sam trenutku shvatila da mi se voće i povrće više sviđa u Konzumu, a pošto Konzum ima jedan dućan blizu utrinskog bazena gdje redovito svraćam, lijenost i fine jabuke su prevagnule. Još sam se super osjećala - kupujem u hrvatskom dućanu! Patriotic, aren't I? Nekidan sam se popodne zaletila tamo i shvatila da nemam niti jednu jedinu kovanicu, i da mi je najstinija novčanica ona od dvadeset kuna. Radilo je pet blagajni. Na prve četiri blagajne svaka me zaposlenica izrazito bezobrazno odjebala - nema sitnog. Hej, čekaj malo - konzumova kolica su ta koja operiraju na kovanice: bez kolica ne mogu obaviti kupovinu jer želim kupiti veću količinu stvari. I to nije moj problem, već konzumov, jer na kraju krajeva, njima bi trebalo biti u interesu da ja zbog toga što ne mogu do kolica jer oni nisu osigurali dovoljno kovanica ne odem bijesno iz dućana ne potrošivši svojih 200, 500 ili 1000 kuna, zar ne? Očito ne. Kad sam glasnim, ljutim glasom izgovorila da je to neviđen bezobrazluk i da idem tražit managera, jedna, peta, blagajnica se okrenula i dala mi 2 kune, dodavši da ću joj vratiti kad izlazim. Ne znam da li me je čula ili je samo normalna: ni ona mi, očito, nije imala za razmijeniti, a ipak mi je izašla u susret. Znam da sam joj na izlazu ostavila 5 kuna, iz zahvalnosti što mi je omogućila da kupovinu obavim. Da mi je ostalo više novaca, ostavila bih joj i 10. A Konzumu sam napisala otrovno pismo. Da se vraćam u Billu. Jer mi se to tamo ama baš nikad nije dogodilo. |
- 10:56 - rantaj (2) - nosi doma - #
19.11.2005., subota
am self-centered enough to qualify
|
Umjetnici su me uvijek živcirali. Previše prenemaganja, luđačkog institiranja na alternativnom lifestyleu koji je meni uvijek označavao nemogućnost prilagdobe stvarnom svijetu, ili pokušaj življenja na tuđoj grbači. Ne znam jesam li taj stav doma ili nedgje drugdje pokupila. Jesam li ga sama izgradila u srednjoj školi okružena kojekakvim likovima od kojih se neki danas ozbiljno bave nečim što se naziva umjetničkim radom, a meni je bio i ostao pretencious shit? Sjećam se da sam se kao mala divila hrabrosti ljudi koji su bili glumci. Zato što sam zamišljala da su plaćeni od uloge do uloge, i da će, ako ulogu nemaju, umrijeti od gladi. Moram priznati da sam bila nemalo iznenađena kad sam saznala da glumci u Hrvatskoj primaju mjesećnu plaću. Komunizam je izgleda stran mojoj prirodi. Duševnu rastrojenost i preveliku osjetljivost što umjetnike ukorak prate poput sjene ne znam tolerirati - nemam razumijevanja. Samo iritaciju. U nedavnom otkrovenju, shvatila sam i zašto. Nikad svoje bjesove nisam povezala sa famoznom umjetničkom osjetljivošću. Moja burne promjene raspoloženja pravdala sam pms-om, hormonalnim poremećajima, depresijom, manjkom nitkotina, krivim porcjenama, zlim ljudima. Dijelom zato što su se moji bjesovi odvijali, i danas se odvijaju, u privatnosti moga doma. (Čitaj: najebu najbliži). Dijelom zato što ih sama sebi još uvijek ne znam oprostiti, dijelom pak jer zamjeram svemiru što mi ih dade. Najteže je tolerirati upravo ono čime samog sebe izluđuješ. U mojoj glavi umjetnici su bili slikari, kipari, glumci i pjesnici. Pisci ne. A pisanje je jedina umjetnost koja me privlači. Bojim se da, s bjesovima ili bez, umjetnik nikad neću biti. S jedne strane, naučila sam bjesove tjelovježbom donekle smirivati. S druge strane, pragmatični dio mene uvijek ostaje čvrsto nogama na zemlji i živi u ovom svijetu, oblaci su mojoj glavi nedodirljivi i donose samo potrebu da ne zaboravim kišobran... |
- 08:07 - rantaj (2) - nosi doma - #
18.11.2005., petak
Opet slušam Plavi skener
|
Pa sam čula da u Vukovar danas ne idu ni Mesić ni Sanader. Pa sam kopala po Internetu da vidim jel istina. I jebote je. ?! Piše Hina: "Ja u Vukovar idem i kad drugi ne idu. Ove sam godine bio više puta s konkretnim programima", rekao je premijer osvrćući se na napis u tisku da on i predsjednik države neće sutra, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara '91. biti u tom gradu. "Apsolutno odbacujem napise u novinama i na radiju koji s ekstremnih i radikalnih pozicija pokušavaju unijeti nemir u javnost", izjavio je Sanader, ne precizirajući o kome se radi. Najavio je da će Vladu u Vukovaru predstavljati potpredsjednica Jadranka Kosor i nekoliko ministara, te da će nekoliko ministara sutra biti i u Škabrnji, koja se također prisjeća svojih žrtava od 18. studenoga 1991. i masakra koji su u tom selu počinile srpske snage." Hello?! Ta su dvojica danas nacionalna stramota. Za koju bih ih ja kaznila smanjivanjem plaće za 50%. Valjda ih je obojicu strah da ne ispadne da vole svoju državu ili nedajbože imaju koju pozitivnu o Domovinskom ratu - ipak su sujdjelovali u obilježavanju Oluje ljetos u Kninu. I guess once a year is enough. If it were more, they might be contaminated and we all know how hard it is to suck foreign ass when you're contaminated. |
- 08:11 - rantaj (0) - nosi doma - #
15.11.2005., utorak
Mračna strana bloga
|
Neko vrijeme sam razmišljala da li postati o ovome ili ne. Naravno da sam zaboravila. Podsjetila me goli ručak u svom nastojanju da spriječi fake komentiranje pod svojim nickom. Svako toliko imam napadaj dangubljenja i besciljno surfam, čitajući raznorazne blogove. Ponekad zavirim u tuđi život i ostanem šokirana, ponekad se nasmijem od srca i ostanem vesela cijeli dan. I ne pitam se puno koliko su autori iskreni. Na puno blogova komentari izražavaju podršku. Pogotovo kad je blog otkačen i drugačiji. Tako sam ljetos naletila na jedan skroz uvrnuti blog, Očajnički za Leom. Totalni čudak, no ja sam blog shvatila kao čistu zajebanciju. Vidi, vidi, pomislila sam tada, moram nazvati svoju prijateljicu Leu, da joj kažem; umrijet će od smijeha. Kasnije sam (i to) uredno zaboravila. Prošli sam tjedan bila u posjeti jednoj drugoj prijateljici koja me davno, davno s Leom upoznala i pričajući o blogovima, priupita me ona: "Nego, jel znaš ti da postoji blog o Lei?" "Zajebavaš! O našoj Lei? Mda?! ček, ček, nije valjda... jel to onaj tip koji se pravi da je stalker?" Šok aposlutni. Fact check: actually postoji tip u Zagrebu koji uhodi djevojku i o tome najotvorenije posta na svom blogu, a ljudi ga u komentarima podržavaju. Posjetila sam taj blog ponovno. Surprise, surprise, komentari više u pozitivi nego u negativi. Pitam se da li komentatori znaju koliko je šala neslana? Da li je ikome palo na pamet da možda nije samo zajebancija? ( da, u međuvremenu nešto malo i je). Meni ostaje samo da se svako toliko naježim pri pomisli da sam za dlaku i ja ostavila pozitivan i šaljiv komentar. Da prevedem: da sam skoro i ja, nenamjerno, ali ipak, sudjelovala u maltretiranju vlastite prijateljice. Ili je to sve ipak zajebancija? To na kraju ovisi o samoj Lei, načinu na koji ona to prima, a taj izgleda nije toliko izbezumljen kao moj. No, od kada sam shvatila da gruntyijeva Lea nije samo virtualna, moja percepcija bloga više nije samo svijetlih boja. |
- 15:54 - rantaj (6) - nosi doma - #
13.11.2005., nedjelja
Blogerko-kulturnjačka posla
|
Ako ne pratite blog Knjiškog moljca, ovaj post slobodno preskočite. Goli ručak, u jednom se slažemo: mjesta ima i za moljčev i za mcnov koncept i za još xy njih. Moljac je, po meni, u prednosti nad mcnom utoliko što će njegov koncept prije pronaći svoje mjesto u tisku nego mcnov. Mcn je pak u prednosti jer je ime, pa će mu prije platiti nego moljcu. To što je meni mcnov osobno draži, i što mislim da je bolji, jest moje osobno mišljenje. Na koje imam pravo. S druge strane, moljac ima pravo svoje kritike koncipirati onako kako njemu paše - njegove su, i za to ću mu dati podršku anytime. Ja mu kritike mogu kudit ili hvalit, bez obzira na to, čitam ih i iz toga je evidentno da cijenim njihovo postojanje. Novinari koje ja poznam nisu svi odmah prošli dobro. Štoviše neki lošiji znaju proć bolje od kvalitetnih. No, to nije samo stvar novinarske profesije - tako je ama baš u svakom segmentu hrvatskog društva. Ono što me pika na moljčevom blogu jest činjenica da su se postovi praktički pretvorili u poziv na revoluciju. Ne treba mi jebena revolucija. Ne trebaju mi žrtve. Ne treba mi puno vike nizašto. Valjda smo naučili da su potlačeni gori gospodari od onih prije njih, i da se žrtve jebeno lako zaboravljaju. Treba mi puno malih koraka do velikog cilja. Treba mi profesionalni standard, koji je kod nas u kulturi, a i drugdje, na jebeno niskim granama. Trebaju mi ljudi koji će taj čas odjebat neplaćeni posao. I struka koja će iza tog čovjeka taj čas stat. Znam - čista utopija. Nemreš to dobit 100%. Ali možda možeš 10%. Pa 15%. Pa se batrgaš dokle ide. Kad se umoriš, treba tamo biti netko tko će to nastavit. Tog dijela u nas fali. To je stvar kulture življenja koju mi iz bezbroj razloga jednostavno nemamo. Ja sam, valjda, kapitalist u duši: tako ti je kako si napraviš. Ne očekujem da će mi itko išta dati. Pa ni prava zagarantirana ustavom. To je kao kad si talentiran. Talent ti je dan, zagarantiran, ali ako ti s njim ništa ne napraviš ne može biti ničija krivnja što ti nisi s njim ništa naravio. Prava imaš. Ne zato da bih ih imao, nego da imaš uporište, osnovu s koje ćeš se za njih lakše boriti. Alat koji upotrebljavaš da bi svoja prava ostvario. Samo kad ih ostvariš nisu mrtvo slovo na papiru. Kao popust u dućanu. On postoji, na njega imaš pravo. Ali ako ga se ne sjetiš iskoristiti, ko ti kriv? Pa, jebi ga, - ti! Nije uopće fer. I često sjebeš. Ja često sjebem. Al' se ne dam smest. Netko je u moljčevim komentarima napisao da imamo kult žrtve. Istina. Nikako da shvatimo: Žrtva si ako si dozvoliš. Svatko popuši tu i tamo. Moš vikat avaj, avaj, učinili mi silu! ili idući put bit pametniji. Kad je više ljudi pamentije, teže je nać nekog za sjebat. Na moljčevom mjestu, u ovoj konkretnoj situaciji, ja bih bila prekinula suradnju u onom trenutku kad bih shvatila da mi neće biti plaćeno. Opet, ja - poučena iskustvom - znam čitati između redaka i znam što znači "bit će, možda" i na to ne pristajem. Ovako, ispada da se žali, i to da se žali bezveze. Da se razumijemo - ja smatram da mu treba za svaki članak koji je objavljen u tisku ili na portalu platiti. I smatram da je u pravu što očekuje naknadu za tekstove objavljene u Nacionalu. No, cijeli onaj dio bloga ostavlja mi gorak okus u ustima. Ne sviđa mi se način, ili specifičnije odjek koji je taj način omogućio i polučio. Zato što me potiče da promišljam kakav je točno moljac čovjek, kakav je boris beck, tko je u pravu, tko nije... a u biti ne zanima me to. Ne čitam moljca jer je ovakav ili onakav, čitam mu tekstove jer njima zaslužuje moje vrijeme. I bude mi žao, jer u mojoj glavi ovo sve mu je loš PR, koji mu ne treba. Recimo, puno bih više cijenila kratku obavijest u stilu: "Prekidam suradnju s Nacionalom jer mi ne plaćaju. Povlačim svoje tekstove s njihovog portala jer im ne želim generirat posjete." To je, po meni, fino pokazani srednji prst, a i solidno upozorenje svima koji razmišljaju da li s Nacionalom surađivati. A što je s talentiranim novinarima koji su početnici i kao trebali bi se dokazati, kakve to oni uvjete mogu postavljati? - goli ručak, u mom iskustvu talentirani novinari se jako kratko dokazuju. Niti jedan početnik ne dođe u novine, a da odmah zna savršeno odradit svoj posao. Novinarski posao je zanat koji se uči, pa imao talenta punu kapu. Toliko ljudi tako loše radi taj posao, da je to strašno. Urednici se pretrgavaju za dobrog novinara. I potrudit će se da mu plate.* Kvaliteta uvijek dođe na svoje, i uvjete možeš uvijek zahtijevat. Druga je stvar što se u nas njeguje klima u kojoj prevladava poučavanje da se to ne smije, ili da ćeš najebat ako to učiniš. I zbog toga puno ljudi to ne zna raditi. Prvo, jer smatraju da je njihova kvaliteta dovoljna. Nije. Face it. Moraš znat s ljudima, moraš se u osobnom odnosu izborit za poštovanje, moraš radit PR samog sebe. Drugo, kad im čaša prelije, ljudi opale preko svake mjere, nezgrapno i preglasno, te opet budu sjebani - kao kad netko počne u raspravi nekontrolirano vikat. Taj koji se dere može bit u pravu 1000%, ali čim se dere i živčani, odmah gubi kredibilitet. Da, studente izrabljuju. Mlade ljude uvijek pokušaju zajebat, u svakoj profesiji. fact of life. Šegrtovanje te uči i poslu i životu. *U redakcijama kulture jest zajeb veći nego u drugim područjima, priznajem - od toga ne mogu pobjeć. Veća konkurencija? Marginalizacija? Nonetheless, same principles apply. |
- 15:25 - rantaj (4) - nosi doma - #
Književna kritika
|
Je li knjiga prozvod? Well, jest, jer, jebiga, prodaje se. Kupuješ je. Da, naravno, knjiga je i više od toga. Donosi mi svakakve senzacije: podučava me, zabavlja, nasmijava, živcira, daje mi na uvid nov i drugačiji svijet. Po istom principu funkcionira stol. Proizvod koji kupuješ. I stol mi služi: da na njemu ostavim stvari, da s njega jedem, da na njemu pišem, da se za njim dobro s društvom provedem. Da li biste kupili stol koji je klimav? Da li biste dali novce za stol čija površina je nesavršena na način koji onemogućava ili otežava upotrebu istog? Ja prva ne bih. A knjigu, kad i ne kupiš, opet te košta - potrošiš na nju svoje vrijeme. Zato se ne slažem s knjiškim moljcem kad kaže: "Ako recimo u romanu ‘Devet’ Zrinke Horvat prepoznam preveliku površnost pri oslikavanju likova ili nedovoljnu razrađenost odnosa među likovima, neću svoju kritiku bazirati isključivo na tim segmentima jer mislim da bi bilo NEISKRENO od mene da ne spomenem i zanimljivo miješanje žanrova u tom romanu ili čestu referencijalnost i citatnost. Ili ako recimo u romanu ‘Playstation baby’ Milka Valenta uočim klimavu konstrukciju, nedorađenost i nezgrapno spajanje proznih dijelova u romanesknu cjelinu , ne bih bio ISKREN i bio bih zlonamjeran ako bih prešutio lucidnost pojedinih autorovih zapažanja, čestu duhovitost, inteligenciju i vrlo efektan završetak priče. Izostavljanjem tih komponenti i inzistiranjem isključivo na manama knjige, moja kritika bi bila nepotpuna i ne bi odražavala kompletnu sliku koju o tom romanu imam." Klimava konstrukcija i nedorađenost odjebu roman jednako kao što odjebu i dobar stol. Posao je kritičara da na to ukaže.(Što je na našoj kulturnjačkoj sceni baš i nije običaj) Stol koji mi oduzima dah kakvoćom materijala i origialnim dizajnom ipak neću kupiti ako mu je jedna noga kraća. I onome ko ga je napravio neću hvalit ni dizajn, ni materijal, nego ću ga dobro iskudit, tako da kad idući put krene proizvodit svoje maštarije pripazi malo i na tehnički dio. A pisanje je prvo zanat, a onda umjetnost. Iskrenost je kada kažeš sve što misliš, ne samo dobro. U svijetu hrvatskog sf-a Darka Macana stalno prozivaju da kako to da "nikad ne čita ništa dobro". Macan samo nije još pročitao ništa savršeno. Obožavam njegove kritike zbog dvije stvari. Prva je to što su pismeno sastavljene, dozlaboga duhovite, jednostavno izvrsno napisane. Pruža mi ono što poznam samo na engleskom - a text that is a delight to read. Poštuje žanr takvoga pisanja, nešto što u nas itekako fali. (I ljubomorna sam, ljuboooooooooomoooooooooooorna. do zelenila.) Druga je pronicljivost i konstruktivnost njegove kritike. Mislim da to proizlazi iz činjenice da je Macan i sam pisac. Tako da ga ne jebe previše književna teorija kad kritizira, čini to iz pozicije osobe koja se s stvarima na koje u kritikama ukazuje i sama nosi. Tako da često vidi stvari koje čitatelji i kritičari koji sami nisu pisci osjećaju, no teže uočavaju (pinpointaju). Kad u svojoj kritici kaže da je nešto loše, Macan ne kaže samo i zašto je loše, ode korak dalje i objasni kako se to moglo bolje izvesti, prokaže gdje je nastao zajeb. Zašto točno ovaj plot construct tu treba povući onaj tamo umjesto onog upotrebljenog, i zašto jedan dio treba izbaciti, a drugi razraditi. Naravno, Macan to voli zamotati u zločestu, bockavu i duhovitu rečenicu (I ljubomorna sam, ljuboooooooooomoooooooooooorna. do zelenila.) umjesto u ružičasti autor-je-bez-obzira-na-sve-jednistveni-talent papir. Prirodna je posljedica toga da preveliki ego pisaca, a bome i ljudi in general, koji ne vole da im se istina saspe u lice, nije u stanju zaviriti iza toga zamotuljka i naučiti nešto o tome kako da budu bolji pisci. |
- 15:14 - rantaj (4) - nosi doma - #
12.11.2005., subota
"Made in Croatia"
|
Profesori, nastavnici i učitelji u hrvatskim školama definitivno nisu dovoljno plaćeni ako znate kakva sranja mogu doživjeti od roditelja. Radeći u školi imala sam prilike upoznati iznimno raznovrsnu paletu pacijenata koji sebe nazivaju roditeljima. Ipak, nagradu za najvećeg pacijenta definitvno odnosi majka (ili majke? ohmigod, that's even scarier!) iz čijih usta su izašle upravo strašne stvari. Komentirajući ponašanje, i kasniji tretman, svoga sina u vezi VHS snimke seksa maloljetnika jedne zagrebačke osnovne škole, dotična gospođa je uspjela izjaviti: "Kakve orgije? Vidi se tek nekakvo "gužvanje". Osim toga, CD s tuluma gledali su svi zajedno i smijali se tome." Možda je toj majci i bilo smiješno, pitam se kako bi joj bilo da je na snimci njena kći. Ne sumnjam pak da je ista s guštom pogledala i snimku Severine. Koju joj je vjerojatno nabavio sin. "Djevojčice nitko ni na što nije prisiljavao." Gospođa možda govori iz vlastitog životnog iskustva? Ili je voajerski iz ormara promatrala tulum, pa zna? "Dvije sestre koje su bile na zabavi neposredno prije toga izašle su iz doma. Prije toga, pobjegle su s majkom od nasilna oca pijanca, no socijalni radnik zaključio je da ni majka nije podobna za odgajanje djece. Slučaj je napuhan, pa 14-godišnjakinja i ne dolazi u školu. Ne volim govoriti o tuđoj djeci, ali te djevojčice nije trebalo nagovarati." Ovo me posebno raspizdilo, osobito ovaj dio "ne volim govoriti o tuđoj djeci" koji tako aptly dolazi nakon četiri rečenice o tuđoj djeci. Opet se moram upitati iz kakve sredine ta žena dolazi, da može ovakve stvari govoriti? Koliko jedna osoba mora biti odmaknuta od stvarnosti da ni na koji način ne može percipirati da je njeno dijete učinilo nešto loše? Nadam se da će toj majci netko pozvati socijalnu službu, pa da se možda spasi taj njen sin. Jer inače ko zna u kakvog čovjeka bi njenim odgojem mogao izrasti. U ovakvim slučajevima mi je žao što nam sistem nije više američki, pa da se ovu gospođu očito ne imućni roditelji dviju djevojčica sjete tužiti. Za klevetu. I nanošenje duševne boli. "Svi su ti dječaci odlični učenici i da nikad ne prave probleme. Jedini je njihov grijeh što vole snimati svoje dogodovštine." Mislim, HALO?!? Inače, ova rečenica me i najmanje iznenadila jer je mi bolno odjeknula u sjećanju. Kao tinejdžer, ljetovala sam na jednom južnodalmatinskom otoku. Uglavnom sam se družila s otočanima i splićanima, ljudima koje sam poznavala od malih nogu. Jednom su me doma posjeli i krenuli me ispitivati zašto provodim svoje vrijeme s probisvjetima koji ne znaju ni pozdravit na cesti (jer nisu časkali na rivi već išli doma radit ručak ili spremat apartmane) i narkomanima koji samo duvaju (jer su iz Splita, pa šta bi drugo). Zašto se ne bih družila s tim i tim (sinom ovog i ovog) i tim i tim (sinom te i te), to su tak fini zagrebački dečki, ne ostaju na plaži do 8, već su u 6 na teniskim terenima i fino pozdrave i popričaju. Naravno, detalj da su dečkići od jutra do mraka to ljeto provodili ubijeni od kokaina promaklo je oštrom oku zaslijepljenom lijepim manirima, financijski poželjnim pedigreom i odličnim uspjehom u školi. Usput, jedan mali epp: gospođu majku izvrsno su oprali na jutarnjem skeneru Plavog radija. Toplo preporučam. |
- 09:27 - rantaj (4) - nosi doma - #
11.11.2005., petak
Old habits die hard?
|
Srijeda, 2. studenog 2005. Telefonski razgovor između navie i međunarodnih informacija autobusnog kolodvora u Beogradu: "Dobar dan, kada ima autobus iz Beograda za Osijek radnim danom?" "Nemam tu informaciju." "Zašto ne?" "Osijek je domaći promet." "Kako je Hrvatska domaći promet?!?!" "Izvinite, samo malo..." i slijede informacije. |
- 07:30 - rantaj (2) - nosi doma - #
10.11.2005., četvrtak
Kako biti robovlasnik u Hrvatskoj?
|
Prema ustavu Republike Hrvatske, članku 23., stavku 2, zabranjen je prisilni i obvezatni rad. Što u prijevodu znači da ne možete imati robove. Međutim, ima i za to lijeka. Izgradite business negdje na granici s Bosnom, dovete jeftinu radnu snagu, koju naravno prvi mjesec uopće ne platite. Samo malo kasni plaća. Pri kraju drugog mjeseca, kad plaća još uvijek kasni, a radnici već postaju nemirni, ulijeće gospodin inspektor za rad. Obzirom da nitko od radnika nije prijavljen, ne da praktički nemaju nikakva prava, već obzirom da ste ih uvezli, oni krše niz hrvatskih zakona te zaslužuju i dobijaju promptnu deportaciju. Vi platite minornu kaznu, ukoliko ste već preškrti da si platite odvjetnika da vam cijelu stvar odvede u zastaru. Osim što iznos jednak jednoj (prijavljenoj) plaći isplatite gospodinu inspektoru, no što je to uspoređeno sa 20 radnika koji vam rade za nula kuna? Morate priznat da za složit takvo što treba imat' i pameti i muda i snalažljivosti. Da, to je strašno. Ima nešto što mene plaši puno više od toga: činjenica da će za mene u pregovorima za ulazak u EU pregovarat ljudi čiji najveći uspjeh je ulazak u državnu službu za plaću od 2 000 do 4 000 kn. I koji se ne mogu i ne žele domisliti svim tim snalažljivcima. Čini mi se - najebali smo. |
- 09:30 - rantaj (2) - nosi doma - #
09.11.2005., srijeda
hrt izaziva proljev uslijed pretjerane zaslađenosti umjetnim sladilom
|
U zadnjih godinu dana imam sve više osjećaj da mi HTV pokušava isprati mozak. Prvo je bila ona Latinica o cenzuri od koje mi se koža ježila, jutros je to bio prilog Blaženke Leib u "Dobro jutro Hrvatska." Ona mi je super voditeljica, ali ako je budem sudila kao novinarku po jutrošnjem prilogu - ouch! Mislim da bi moja najpozitivnija ocjena glasila "fucking booooooriing!". Ima jedan mali Filip, koji je ima govornu manu, i njega smo, eto, uspješno integrirali u normalan razred, ispričala mi je Leib, u jebeno dugačkom prilogu u kojem su priliku govoriti uredno dobili i mama, i učiteljica i ženskica iz udruge koja pomaže djeci s problemima u razvoju i to svi po nekoliko puta... Ne bi me smetalo sve to, čak mi se možda i ne bi ni činilo da je to samo tapšanje po leđima u "well done" stilu, da nisam nedavno naletila na jednog drugog malog Filipa. Taj drugi Filip ima malo manje uplifting priču, očito preozbiljnu za jutarnje sate, no kad gledam HTV i sjetim se da od moje love žive, razbjesnim se na sladunjave dobim-proljev-u-tri-sekunde priče, jer mi tako očito šire "sve je super" (u državi Danskoj, dodaje tamna polovica moga uma) propagandu. Srećom, taj drugi mali Filip ima i svoj blog. Kad ga već hrt ignorira, ja neću. Nemojte ni vi. |
- 09:54 - rantaj (4) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||