rant
19.11.2005., subota
am self-centered enough to qualify
|
Umjetnici su me uvijek živcirali. Previše prenemaganja, luđačkog institiranja na alternativnom lifestyleu koji je meni uvijek označavao nemogućnost prilagdobe stvarnom svijetu, ili pokušaj življenja na tuđoj grbači. Ne znam jesam li taj stav doma ili nedgje drugdje pokupila. Jesam li ga sama izgradila u srednjoj školi okružena kojekakvim likovima od kojih se neki danas ozbiljno bave nečim što se naziva umjetničkim radom, a meni je bio i ostao pretencious shit? Sjećam se da sam se kao mala divila hrabrosti ljudi koji su bili glumci. Zato što sam zamišljala da su plaćeni od uloge do uloge, i da će, ako ulogu nemaju, umrijeti od gladi. Moram priznati da sam bila nemalo iznenađena kad sam saznala da glumci u Hrvatskoj primaju mjesećnu plaću. Komunizam je izgleda stran mojoj prirodi. Duševnu rastrojenost i preveliku osjetljivost što umjetnike ukorak prate poput sjene ne znam tolerirati - nemam razumijevanja. Samo iritaciju. U nedavnom otkrovenju, shvatila sam i zašto. Nikad svoje bjesove nisam povezala sa famoznom umjetničkom osjetljivošću. Moja burne promjene raspoloženja pravdala sam pms-om, hormonalnim poremećajima, depresijom, manjkom nitkotina, krivim porcjenama, zlim ljudima. Dijelom zato što su se moji bjesovi odvijali, i danas se odvijaju, u privatnosti moga doma. (Čitaj: najebu najbliži). Dijelom zato što ih sama sebi još uvijek ne znam oprostiti, dijelom pak jer zamjeram svemiru što mi ih dade. Najteže je tolerirati upravo ono čime samog sebe izluđuješ. U mojoj glavi umjetnici su bili slikari, kipari, glumci i pjesnici. Pisci ne. A pisanje je jedina umjetnost koja me privlači. Bojim se da, s bjesovima ili bez, umjetnik nikad neću biti. S jedne strane, naučila sam bjesove tjelovježbom donekle smirivati. S druge strane, pragmatični dio mene uvijek ostaje čvrsto nogama na zemlji i živi u ovom svijetu, oblaci su mojoj glavi nedodirljivi i donose samo potrebu da ne zaboravim kišobran... |
- 08:07 - rantaj (2) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||