rant
27.09.2005., utorak
ponekad sam zadovoljna
|
Tekst Marka Stričevića o ministru Primorcu i totalitarnim metodama u Ministarstvu znanosti osvježio mi je jutro. |
- 09:20 - rantaj (0) - nosi doma - #
26.09.2005., ponedjeljak
Glupim i nakaznim štivom kažnjavaju se nevini
|
Upravo nevjerojatno zvuči činjenica da apsolutno svi hvale knjigu Mime Simić. Ne zvuči kao da smo izgubili dobar ukus, već samu moć promišljanja. My italics: "Mima Simić (1976. - 2003.) – okultna hrvatska spisateljica opskurnog izričaja, neprohodnog stila i neugodnog seksualnog opredjeljenja. Trag ostavila u brojnim medijima (proza, kritika, glazba, strip, grafiti, psovka), policija joj prisluškivala telefon. Majka Glorije Scott i otac Gospodina Šejmija. Preminula u Zagrebu nakon duge i bolne apsolventure." piše u biografiji jednog Zarezovog teksta. "Opskurni izričaj i neprohodni stil" nisu riječi kojima bih ja spisateljski trud Mime opisala, no govore mi da je i autor gore citiranog primijetio da je štivo - nečitko. hmmm, možda bih i ja bila postala (o)kultna spisateljica samo da sam se sjetila svoje srednjoškolske baljezgarije dijeliti uvezane zelenim štapom svim ljudima koje znam s geslom "šalji dalje". Rukopis Glorije Scott i ja sam čitala prije desetak godina, dobivši ga prijateljičine prijateljice. Srećom, ja sam o njemu imala isto mišljenje kao i danas, pa tako s ponosom mogu reći da nisam sudjelovala u tome da takvo načičkano štivo postane kultni name-dropping (čitaj: nadrkavanje) za kvazi intelektualce lijepe naše. No, Mima nije samo loša spisateljica, ona je i lezbijka anarhofeminističke orijentacije, što sigurno znači da je, između ostaloga, i oštra jezika. Uistinu, kao da sam čitajući Zarez i slušajući Radio 101 zalutala u neku crnu američku komediju o political correctnessu: svakom tekstu o Gloriji Scott prethodi, a nerijetko i znatno više prostora zauzima, ta Mimina "neugodna seksualna orijetancija". Zbog koje vjerojatno nitko ni ne naziva tu knjigu glupim i nakaznim štivom kojim se kažnjavaju nevini čitatelji, jer to je napisala...lezbijka! (Gasp!). Progutaj i hvali, inače ćemo imat skandal. Jedini pronicljivi komentar spisateljskih rezultata Mime Simić nalazi su tesktu o zbirci Libido.hr sa Lupiga: "(...) dok mi se čini da Mima Simić uvrštenje u zbirku svoje priče prije može zahvaliti činjenici što tematizira lezbijsku ljubav nego kvaliteti svoga rukopisa, vjerovatno zbog želje sastavljača zbirke da bude zastupljena i ženska inačica homoseksualnosti. Inače, dotična priča M.Simić, kao i one od Kovača i Ležaje smatram najmanje uspjelima, (...)" No, to je bilo prije uspjeha starijeg brata Romana, koji je Mimi poslužio kao dodatni(?) poticaj za objavljivanje knjige" A možda si je i Petrom S. Mima dobra...mislim da nazirem neke podudarnosti. |
- 10:01 - rantaj (11) - nosi doma - #
25.09.2005., nedjelja
Blog u fazi odumiranja
|
Na svom se blogu Izitpajn osvrnuo na jedan prijevod sa srpskog na hrvatski. Koji ja podržavam. Zato što sam pokušavala čitati na srpskom i generalno me užasno smetalo što sam tu aktivnost morala obavljati u onim trenucima kad mi je netko stariji u blizini da pitam što pojedine riječi znače. Nisam ni na tren pomislila da bi moj stav o tome mogao biti na bilo koji način kontroverzan. Prevoditelji i profesionalne deformacije... Ono što me u svemu tome užasnulo jest jedan komentator Izitpajnovog bloga - musavac*. Komentari istog bude u meni snažnu potrebu da iskopam svoje odumrlo nacionalističko čudovište i uperim ga u ljude koji me svojom glupošću ljute. Po svim raspoloživim metama. A nacionalne i vjerske su, jel'te, najlakše za naciljat. Onda pročitah što je originalni prevoditelj o svemu tome rekao, i gle! nađem savršen opis musavca: "nezreli klinci kojima su pioniri, Bajaga i srpski filmovi cool, mada su rođeni poslije '85., u pionirima uopce nisu bili, za Bajagu su čuli tek prošle godine kad je imao koncert u Zagrebu, a srpske filmove gledaju kasno navečer, nakon što odgledaju Big Brother". Nasmijem se i manje sam ljuta. musavćev blog kaže da je u fazi odumiranja, a ja poželim svim srcem da crkne što prije. Što brže to bolje. |
- 08:44 - rantaj (0) - nosi doma - #
14.09.2005., srijeda
Jedinstveni događaj - za studente i besposličare, imućnije
|
Broadway Tkalča ima reviju azijskog filma. Četrnaest filmova u 10 dana. Juuuuuuuuuupi! Ili? Skinuli su rasporede prošlih dana pa ne mogu provjerit, ali rantam, pa ne moram ni argumentirat... Filmovi su u 22:30! Hello?! Recimo "Oko". Prošli petak je igrao u 20:00 - hello, petak navečer?!, some of us have social lives, stress social. Pri tome ne mislim na tulumarenje petkom, već na prijatelje koji imaju rođendane i zbog kojih je tulumarenje petkom obavezno. U bilo kojoj formi. Koja isključuje odlazak u kino. I onda je isti film išao u nedjelju u 22:30 i jučer u 22:30. I da nije bio horror, zaspala bih. Ne od lošeg filma, već od činjenice da je radni dan. A onda se jutros sjetim da sam platila tu kartu 25kn i da si mogu iz kućnog budžeta izdvojit možda za još jedan film. Points za Broadway - skužili su da ima ljudi u Zagrebu koji vole gledat i drugačije filmove. Nije da ih je puno, no nije da je i Broadway inače pun, stolice su im uže nego u Cinestaru, meni su osobno od Cinestara dalje, itd. itd., pa im, vjerujem, dođe na isto. Al' meni ne dođe na isto. Jerbo, nekako je sredina devetog mjeseca, nema jednakozanimljivog programa u kinu Tuškanac...pa se pjenim. Jer sam sigurna da se donacije koji oni tamo dobijaju broje u stotinama tisuća kuna, iz mog poreza i mojih 18 jebenih posto prireza, a nu me, neku alternativnu kulturu plaćam po regularnoj cijeni kino-ulaznice. Nemojte me krivo shvatit - nisam ja da idemo objesit bilo koga tko je trebao nešto složit besplatno, pa nije. Neg', ajmo sve plaćat. Kad platiš, dobiš. Kad je besplatno, ne dobiš. Ja sam bila redovni posjetitelj kina Tuškanac. Nadam se da će kino preživjet. Samo, znam da bi uloženi trud bio puno veći da od cijelog projekta ljudi koji ga rade također moraju - preživjet. A filmovi u Broadwayu su super. Zbilja. Studenti i oni koje ne rade, pa ne moraju sutradan na posao, a imaju novaca (can we say...oksimoron, oksimoron?) provest će se savršeno. Jedinstveno. |
- 08:55 - rantaj (1) - nosi doma - #
11.09.2005., nedjelja
Jeb'o naranče di je meso?
|
Surfam po kanalima, naletim na pola minute Big Brothera i odmah popizdim. Gleda u kameru, mrtav ozbiljan, onaj plavi dalamtinac i veli "Mene čude te ženske, kako žena od svojih 25, 30 godina ne zna koja je osnovna hrana: tjestenina i meso! A ne dvije kile naranača." E, da je nije plav trebalo bi ga pofarbat! Za ne povjerovat. I još je cijeli konsterniran, vidiš mu na faci kol'ko se zdurava, k'o da mu je 5 i po godina i neš' mu kupit sladoled. Ono, suzdržava se na rubu tantruma, pola sekunde od izbezumljenog vikanja u kameru: "Maaaaaaaaaamaaaa, di si maaaaaaamaaaaaaaaaaa, ovdi me gladnog drže, ni kuvat ne znaju, aiiiiiiiime štać' sad?!" Kuhaj sam, majmune, ako ti ne predstavlja prevelik intelektualni napor. Stupanj šovinizma uvijek me uzruja. Onaj koji vidim u ženama jedno milijun puta više od muškog. Jerbo u nas žene djecu odgajaju. Tako da kad ti dečko neće prat suđe, to je zato kaj ga je tak mamica naučila. Poznajem cura koje dvore svoje muške. Oćeš tatu, brata, oćeš ženina muža, ili vlastitog dečka. Fakultetski obrazovane cure koje ne dozvoljavaju da u njihovom prisustvu našali na šovinistčku stranu, i argumentiraju to na izvrstan način, simboličko podjarmljivanje žena i tako to. A onda dođu doma, i ne samo da kuhaju, slažu stol, poslužuju večeru, peru i suše suđe, peglaju... nego i i svoju djecu tome uče. Žensku, naravno. Osjetljivost na šovinizam, ma šta osjetljivost, percepcija šovinizma, se briše na otiraču pred vratima, i tamo ostaje, zajedno s prljavštinom sa potplata. Najsmješnije od svega je gledat povratnice, cure koje su rasle u Kanadi i Americi, kad počnu živjet s svojim dečkima, Hrvatima. Jer kad živiš s tim cijeli život naučiš se i s tim nosit, i to premostit. Kad ti takva situacija ni ne pada na pamet kao moguć razvoj situacije u zajedničkom životu - onda belaj! A nerijetko i kraj veze. Ne engleskom se veli "You wanna be right or you wanna be married?", a u Hrvatskoj to očito prelazi u "Oš mi bit besplatna sluškinja, bez obzira na to što jedan stalni posao već imaš, ili ćeš bit sama?" |
- 21:20 - rantaj (1) - nosi doma - #
10.09.2005., subota
Zašto da pišem kad mogu prepisivat? ili Užasi promiskuitetnog novinarstva!
|
Volim gledat televiziju. Priznajem. Volim i triviu o tv serijama. Obično što me zanima pogledam na netu jer su naši novinski prilozi o tv emisijama uglavnom čisto sranje. To u biti nisu novinarski prilozi, jer to implicira novinarski posao, što, naravno, loše prevođenje nikako nije. Posebno me naljuti kad se nazovi novinar pod takav tekst potpiše. Ono, bez pardona stavi "napisala" ili "piše". Hello?!? Misliš "preveo nagađajući na više mjesta", jel da? I tako čitam ja prošlotjedni STUDIO, u kojem na strani 10 i 11 "napisala" Tajana Škurić predstavlja novu seriju koja uskoro stiže na RTL. I nije bed članak. Ili možda prijevod? A onda otvorim TV prilog Novog lista, i čitam opet članak o istoj seriji. Ovaj put nepotpisan. Počinje drugačije, no negdje sredinom počinje bit sumnjivo sličan onom u Studiju, da bi pred kraj i jedan i drugi imali potpuno istu rečenicu. Ovaj članak je nepotpisan. I sad se ja pitam: Je li gospodična Tajana Škurić pisala za oba priloga, što većina novinarskih kuća ne dozvoljava svojim novinarima, pa je zato ovaj drugi nepotpisan, a rečenica je ista jer se dotična pri kraju umorila od pisanja na istu temu? Ili obje novinarske kuće koriste isti prevoditeljski servis? Ili u Novom listu nitko neće potpisat prijevod? Sve što mi ostaje da kažem jest: Užasi promiskuitetnog novinarstva! |
- 18:38 - rantaj (1) - nosi doma - #
09.09.2005., petak
Amerikanci, hrvatski snobizam i nezanje
|
Ovaj post potaknuli su jedan blogger svojim postom "The American Way", i jedan kolega moga dečka koji je ljetos vlakom proputovao Bugarsku, Rumunjsku, Tursku i Grčku i vratio se s nekoliko zanimljivih pričica. Prije no što počnem rantat, pozivam vas da sudjelujete u malom eksperimentu. Odgovorite mi, molim vas, na sljedeća pitanja. Onak, na brzaka, iz glave, pa kud puklo da puklo. 1. Koliko ima država u Indiji? 2. Na koliko regija se dijeli SAD i kako se zovu? 3. Da li je engleski službeni jezik u Indiji? 4. Koje nacije imaju ugovorene brakove? 5. U kojoj zemlji, kad polažeš srednjoškolsku maturu, istodobno biraš svoje legalno ime, ono koje će ti od tog dana pa zauvijek biti na svim formalnim dokumentima? 6. Koliko je točno država na istočnoj obali SAD-a? 7. Kad je osnovan GATT? (I što je to?) Sad, iskreno, koliko vas bi znalo sa sigurnošću odgovorit na to? Ako mi se posreći, nećete surfat i nać odgovor ili scrollat dole po mom tekstu i vidjet jesam li ja dala odgovore. Mislim da većina zna samo odgovor na pitanje br. 6. Većina, no ne i svi. (Prove me wrong!) Zašto uopće pitam? Zato što sam ponekad fascinirana vlastitim neznanjem. A još više jer me ljuti tuđe. Balvani, oči, da, da, no ljudska priroda pobjeđuje... pa here goes! Ja znam odgovore na svih sedam pitanja, no samo jedno sam naučila u školi, odnosno na fakultetu, jer sam studirala engleski. 1 od 7, to je moje opće znanje koje sam dobila obrazovanjem. Odgovore na ostala pitanja sam naučila kroz prirodu svog posla (prevoditelj). Pa ipak, za odgovor na pitanje br. 4 nisam sigurna da mogu, bez provjeravanja, dati potpun odgovor, kad izuzmem poriv da počnem nabrajat sve muslimanske države. I to je moje opće znanje, uvjetovano ne svjesnim naporom učenja o drugim kulturama, već mojom, sasvim slučajnom, (radnom) okolinom. Imam i drugih primjera. Jednom je na upitniku neki tip odgovorio na preliminarna pitanja o povijesti, mislim, koja su se meni činila kao da ih je netko pisao tako da ih je vadio isključivo iz fusnota na kraju neke opskurne povijesne knjige. Ni u ludilu da bih znala odgovore. Nisam ih ni poslije upitnika uspjela zapamtit. No, isti taj tip koji ih je sve znao, popušio je veliku nagradu jer nije znao tko pjeva "Under pressure". Ostala sam zabezeknuta. Kak to može ne znat?! Hello?! Hoću reći, rupe u općem znanju su arbitrarne. Tko je tu onda glup? Reklo bi se, oni koji ne mogu naučit, ali nisam o tome htjela pisati. Mene zanima, koliko su Amerikanci glupi? Ili u prijevodu: koliko smo mi bahati i s visoka gledamo na Amerikance? Amerikanaci su glupi Slušam godinama razgovore, komentare i mišljenja o glupim Amerikancima. Nepismeni su, zemljopis im je zadnja rupa na svirali, ništ ne znaju - glupi su. Recimo, gore spomenuti kolega, slušao je, putujući ljetos, jednu grupu ljudi iz raznih zemalja među kojima su bile i dvije Amerikanke i jedan Poljak. I pitaju Amerikanke, kako je u Poljskoj? I veli Poljak, pa mi u Poljskoj imamo samo jedan auto - predsjedničku limuzinu - tako da kad idemo na aerodrom, pokupi nas ta limuzina i prebaci do aerodroma i tako vam poljski predsjednik služi svom narodu. I, priča tvrdi, Amerikanke povjerovale. Svi ćemo se mi zapitat kad to čujemo, kol'ko glup možeš bit, točno? U ovom trenutku, prije no što krenem dalje, htjela bih da razmislite o pitanju br. 5. Ako ja kažem - u Indiji - oćete mi povjerovat ili će vam pasti na pamet da vas u svrhu ovog mog ranta možda i samo zajebavam? Američka glupost nije veća od naše. (Samo nas može puno više koštat, no i to je drugi par rukava). A tko će vjerovat mom odgovoru, tko će imat interesa da me provjeri, ovisi o pojedincu, njegovom interesu ili trenutnom raspoloženju, a o gluposti? Pa ne baš - jeste li glupi ako ne znate? ili još bolje, koliko ste točno glupi ako vas nije briga pa nećete provjerit? Indija je Hrvatima daleka, dalja no što je Hrvatska Amerikancima. Amerikanci su nepismeni Tvrdnja da su Amerikanci nepismeni totalni je apsurd i pokazatelja našeg neznanja. Nisu nepismeni! Argument 1: Hrvatska ima poveći postotak nepismenih. Ne seri kad ti doma nije čisto. Argument 2: Hrvatski se piše kako se izgovara. Pa zato hrvatski prvašići kad nauče pisati sva slova mogu u prvom razredu osnovne škole, dakle u devet mjeseci, bez problema i uz minimalno vježbe, jednom kad shvate princip povezivanja slova u riječi, napisati bilo koju riječ iz vlastitog vokabulara (dakle, bilo koju koju znaju izgovoriti). Bez obzira na tu ogromnu prednost, klincima se i dalje još 4. razredu osnovne zaleti da ne stave veliko slovo poslije točke, da zeznu č i ć i sl. (Znam, predavala sam. Znam, i meni se desi). Svi klinci kojima je materinji engleski, moraju naučiti ne samo oblikovati slova, već moraju zasebno naučiti pisati sve riječi koje znaju izgovoriti. Pravila nema. Ne na nivou objašnjivom sedmogodišnjacima. Sličnosti ima, ali pravila ne baš. Na ovo se nadovezuje još i problem vokabulara. Naime, engleski ga ima puno, puno više od hrvatskog, tako da djeca u njihovim školama od prvog razreda uče i 3000 novih, njima do tada nepoznatih!, riječi godišnje. I tako svake godine školovanja! Sa svakom novom riječi, oni je de facto uče i pisati! I da, čudno je kako nikad ne čujem kako su Japanci i Kinezi nepismeni. Njihovi klinci uče pisati do 4 školske godine! I to samo osnove. Argument 3: Sekundarna pismenost. Naime, od prvog do četvrtog srednje američki će klinac napisati barem dvadesetak pismenih uradaka, pod vodstvom profesora, s vremenskim rokom od 45 minuta do nekoliko tjedana. Naučit će formu novinskog članka, kolumne, argumentiranog eseja, i kratke priče. Naučit će istraživati, povezivati gradivo i diskutirati vlastitu književnost. To im je sastavni dio predavanja engleskog jezika i književnosti. Radit će stilske vježbe pisanja pjesama, haikua, kraćih proznih djela na zadane teme, nešto što kod nas nestaje nakon 4. razreda osnovne škole. Hrvati će, s druge strane, drljati osjećajne tinejđerske fantazije u formi subjektivnog osvrta ili crtice, dvaput godišnje u zadaćnici, pisat će s rokom od 90 minuta, s minimalnom povezanosti s gradivom iz hrvatskog, osim što je jedan ponuđeni naslov uvijek citat pjesme koju smo radili u prošlom polugodištu, bez ikakvog istraživanja (šta mi pada napamet! ne mogu to djeca, oni su premali) pokušavajući pogoditi ukus svog profesora iz hrvatskog. Eventualno će, da si dignu ocjenu, napisat referat iz nekog predmeta, koji će biti većinom prepisan od negdje. Niti jednom u mojoj srednjoj školi nas profesor nije učio citirati tuđe riječi, i tu mislim, doslovno, kako citirati, a kamoli kako mogu u svoj vlastiti tekst inkorporirati nečije riječi. (A moj je srednjoškolski profesor iz hrvatskog glasio za luđaka, ali naučio me štošta što mi je na faksu glavu spasilo, i kasnije shvatih, mnogo više no što su učili u drugim školama). Tamo gdje je meni matura počela i završila, Amerikanci počinju u prvom srednje. I zato, jedan prosječni Amerikanac sa diplomom srednje škole zna bolje napisati esej od većine hrvatskih fakultetskih studenata, ponekad i profesora. Prestrašno. Tko je tu nepismen?! Amerikanci su neobrazovani Najćešće se čuje: oni misle da je Hrvatska na Bliskom istoku! Ne znaju di je Minhen! Da, i? U školi u kojoj sam radila učiteljica razredne nastave u dnevnik nije znala iz dokumenata pravilno prepisati Massachussets, u kojem je jedna od učenica bila rođena! Zar svi Hrvati znaju di je New York, LA, San Diego? Ne, ne znaju svi. Da, zna ih većina. No, većina Hrvata je bombardirana američkim sadržajima, pa nauče iz televizije, knjiga, novina. Guess what? Istim tim američkim sadržajima su bombardirani i Amerikanci. Oni o ostatku svijeta su informirani k'o mi o Maleziji ili Indiji. Manje, čak. Nije da nama fali bisera: jednom sam na naslovnici Vjesnika vidjela da se sprema frka panika na Srednjem istoku! (Middle East Amerikancima, no Bliski istok Hrvatima!). Ne fali bisera ni ostalim Europljanima: još jednom da se vratim na kolegu koji je putovao ljetos. Razmislite o slici koju imate u glavi četiriju zemalja koje je posjetio: Rumunjska, Bugarska, Turska. Posegnite za svojim predrasudama i iskreno priznajte: koja vam je najmanje nazadna, najeruopskija, gdje su ljudi najobrazovaniji? Meni - Grčka. A u Grčkoj se kolega uzlazivši na Nekropolis (is it?), dosjetio da bi možda pokazavši svoju studentsku iskaznicu mogao proć s kakvim popustom. Pa je dao karticu na kojoj piše "University of Zagreb" i rekao "I study in Italy". Super, super, za studente iz EU - besplatan upad. Hura! Na drugom checkpointu, ide on ponovo, "University of Zagreb", da vidimo kaj će sad bit ako kaže "I study in Portugal". Super, super, za studente iz EU - besplatan upad. Nije Grčka Amerika, pljunu oni tu do nas ili mi do njih, kako vam drago, a opet... I ako niste znali odgovor na pitanje broj 2, zašto vas čudi kad Amerikanci ne znaju gdje počinje istočna Europa? I na kraju... 1. 28 država i 6 ujedinjenih teritorija. S tim da oni svako malo mirnim putem naprave još koju državicu u sredini. Indijska je ambasada morala za jednu izložbu naručivati novu kartu jer je ona koju je prethodne godine donio ambasador bila zastarjela. 2. Četiri: The West, the Midwest, the South and the Northeast 3. Da. Engleski, hindski (ne, indijski ne postoji!) i još 21 drugi jezik. 4. Indija, Bangladesh, Pakistan, Sri Lanka su one koje ja znam. U Indiji je to vrlo živa tradicija koju prakticiraju svi, bez obzira jesu muslimani, hinduisti ili ortodoksni kršćani. Hinduistima se mora slagati i vedski horoskop, mlada mora imati puno miraza i prilično skupo vjenčanje plaćaju roditelji od mlade. Mladenci se često upoznaju tek na sam dan ceremonije. Ja sam mislia da to sve pretjerivanje, no ljudi koji rade u indijskoj ambasadi u Zagrebu su svi redom tako našli partnera. Jedan se bio oženio neposredno prije dolaska u Hrvatsku: naime u njihovom Timesu njegov je otac vidio oglas (da, tako to rade!) koji mu se svidio, te je, ne rekavši ništa sinu, otišao upoznat se s roditeljima djevojke, provjerit horoskop i miraz, ne znam da li ju je uopće pogledao, došao kući i rekao sinu da se ženi. Sinu koji je već bio prešao tridesetu. Ono što mi je bilo najčudnije u svemu tome je da mi je to bilo ispričano najnormalnije, kao da ja prepričavam kako sam se upoznala sa svojim dečkom. Ironična zabava meni, koja sam to promatrala iz svoje kulture, bila je strast Indijaca za romantičnim filmovima. Indijska ambasada ima poveću kolekciju VCD-ova, a najpopularniji filmovi su ljubavne tematike - o dvoje mladih koji pobjegnu od roditelja da bi se vjenčali iz ljubavi. Indijci te fimove gledaju ko naše domaćice sapunice - religiozno. Kako je to krasno, govore i uzdišu oduševljeno gledajući film, a užas, ne dolazi u obzir, i preko mene mrtva, viču kad im sin sa studija u Americi javlja da se zaljubio i da bi se htio ženit. 5. Indija Kada završavaju srednju školu Indijci biraju svoje legalno ime. Naime, iako je sistem kasta ukinut, Indijci mogu samo na osnovu imena i prezimena svom zemljaku odredit kastu. I ponašat se u skladu s tim. Obzirom da se prije imenu svakog neoženjenog muškarca dodavalo prezime Kumar, a neudane žene Kumari, (da se zna da nisu vjenčani) puno indijaca uzima samo to prezime kako bi sakrili kastu. 6. 12 niz cijelu obalu; sedam je pak onih na koje amerikanci misle kad kažu East Coast. 7. The General Agreement on Tariffs and Trade, prvi put potpisan 1947. godine. Pogledajte u što se pretvorio. |
- 15:40 - rantaj (1) - nosi doma - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ispušni ventil, moj
Jarci, kažu, ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet. Zmajevi, pak, rigaju vatru. I Jarčica i Zmajica, ponekad se, eto, naljutim. Krene logično, pravo jarčevski, a ubrzo odleti, poput zmaja, bez obzira na eventualnu gravitaciju argumenata koji letenje ni u teoriji ne dopuštaju. I zato sam ovdje: da mogu rantati preko svake mjere kad me pamet napusti, a vatra ispuni. You have been warned. rantalica na gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||