kutak za trenutak...

četvrtak, 11.08.2005.

Još ovaj put...

Nikada prije nisam razmisljao o rijecima neke pjesme. Uvijek sam ih pjevusio onako napamet...
Sve do prije dva ljeta... Ne znam jel postojala ijedna pjesma u kojoj se nisam mogao naci i vidjeti...
Tada sam naprosto gutao Olivera i Gibonnia. Pjesma za dizanje ujutro...pjesma za ljeganje.

Stojao sam na vratima dok me je ona ispracala...gledao sam ju i znao sam da je sve gotovo. Cudan je to osjecaj kad odjednom shvatis da je sve gotovo...nakon jedne jedine recenice. Gledao sam ju i mislio sam si... Boze nakon toliko zajednickih godina sad cu je posljednji put poljubiti... Ona toga nije bila svjesna, da je... vjerovatno bi zaplakala. Mislila je da me moze zadrzati, da cu se vratiti...Poljubio sam je sto sam strasvenije mogao jer je to bio posljednji poljubac.... jer ja odlazim, odlazim kroz sume sjevera, tu dusa mi ne pripada....

Sada kada ih slusam opet ne razmisljam o njima niti me diraju. Nekad me eventualno podsjete na to razdoblje....ali to je sve iza mene....



Jos ovaj put, cu ti reci laku noc
Jer s novim jutrom i sam ne znam kud cu poc
Al' cu poc..
Jos ovu noc, cu se moliti za tebe
jer novi dan sto dolazi,
ne donosi nam dobro vrime,
jer ja odlazim.

Odlazim kroz sume sjevera, tu dusa mi ne pripada
Moje note i moj svijet, nisu tu u tvojim grudima
Ne kuca srce ratnika sto bi sve za ljubav da.

Jos ovaj put cu se stisnuti kraj tebe
I cekat cu sunce da nas zagrije
u zoru.
Jer dugo vec te ne chutim kraj sebe
I vrime je,
vec odavno da zavrsi ta storija o falshu ljubavi.

- 14:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #