Happy

undefinedSo what if it hurts me?
So what it I break down?
So what if this world just throws me off the edge,
My feet run out of ground
I gotta find my place
I wanna hear my sound
Don’t care about all the pain in front of me
I just trying to be happyundefined

Ovo je moj pokušaj samozavaravanja. Vrlo sam daleko od toga da budem sretna. Kao i uvijek.
Počnimo redom. Imam puno previše obaveza, kao i uvijek.
Trenutno sam tu negdje između programa, kolokvija i potpunog ludila.

Osim toga još uvijek sam predsjednica skoro pa beskorisnih udruga i naravno rokovi za predaju projekata su mi se poklopili sa svim kolokvijima i predajama programa. Vjerujem da ne moram niti spominjati da sve radim sama.
Potrošila sam i više od mjesec dana na dizajn časopisa udruge iako nemam apsolutno nikakvog znanja vezanog za grafički dizajn.
Potrošila sam i par ligamenata kad sam vukla teške pakete s časopisima na poštu da ih pošaljem ljudima koji ih ionako neće čitati.

I kao broj jedan, moja stara prijateljica - anksioznost se vratila i to u punom sjaju.
Gotovo čitavo vrijeme osjećam polunesvjesticu, boli me lijeva ruka, puls mi je prebrz i umirem od straha.
Ponekad čitave noći hodam po kući, iako sam mrtva umorna i iako imam jako puno posla idući dan.
Jednostavno se previše bojim.

Najgore od svega je što nitko tko nema istih problema ne može razumjeti kako je živjeti u stalnom strahu od ničega.
Ponekad uzmem tabletu za smirenje, ali od nje sam polunadrogirana pa to u rijetkim situacijama dolazi u obzir.

Prekinula sam kontakt sa skoro svim ljudima koje sam smatrala prijateljima. Možda vrlo djetinjast i nerazuman potez, ali jednostavno u ovom periodu nemam razumijevanja za tuđu sebičnost i za stalna kritiziranja.

Od prijatelja poklon sam vrlo teatralno bacila u Bospor (jer sam umeđuvremenu još par puta bila u Istanbulu). Što je užasno debilan potez jer sam ga radila jako dugo (radila sma veliku fotoknjigu za koju sam morala obrađivati fotografije jer su vile lošije kvalitete), a i zato jer dodatno zagađujem već prljavi Bospor.
No u tom trenutku mi se taj potez učinio kao vrlo razuman.

Sad mi je samo žao što sam si dala toliko truda uopće, ali na kraju krajeva to sam uvijek radila. Mislim da dosta mojih prijatelja ima pune ladice suvenira koje nikad nisu niti pogledali, a koje sam ja pažljivo birala.

Za drugu osobu sam već drugi put za redom pripremala rođendansku zabavu iznenađenja. Uopće ne znam zašto sam to točno radila jer s njom nikada nisam bila toliko bliska.
Nakon što me nekoliko puta izmaltretirala s glupostima (satima me traži da pogledam da li je kod mene neka bilježnica koju mi je jednom posudila tamo negdje 2008. i koja joj naravno ni za što ne treba, zove me kad joj se neka treća osoba ne želi javiti i traži od mene objašnjenje itd.).
Nakon zadnje maltretiranja i nakon 20. molbe da me pusti na miru jer spremam kolokvij, rekla sam joj da me zauvijek pusti na miru i da mi se ne obraća više nikada ni u kojem pogledu.

Moram priznati da mi je pao jako velik kamen sa srca kad je pristala na to. Neke stvari se već mogu okarakterizirati kao psihičko zlostavljanje.

Sad sma se malo pojadala i mogu se nazad primit posla. Kad bih barem zaspala i spavala jaaaaaaako jaaaaaaaako dugo. Možda čak i zauvijek.