'...to smo smislili vrag i ja, to je magija...'

(pjesma za ugođaj:http://www.youtube.com/watch?v=rK8TPvyldaI&feature=related)


Opet se za promjenu osjećam jadobijedno.
Zapravo sam samo jako, jako psihički iscrpljena. Postala sam predsjednica međunarodne udruge mladih jadnika (ili recimo studenata građevine) koja broji jako, jako puno članova. I dalje vodim studentsku udrugu na svom faksu, u zadnje vrijeme radim na izdavanju časopisa, organizirali smo još jednu razmjenu... Uglavnom, mislim da sam si sama dala malo previše posla.

I još jedan bitan podatak - usprkos tome što se non-stop guram na vodeće pozicije u svim tim udrugama, shvatila sam da me građevina kao takva uopće ne zanima. Ne znam da li je tome kriva atmosfera na mom faksu, ali dosta ljudi mi se počelo baš gaditi.
Mislila sam da se zaista želim baviti organizacijom građenja, ali iskreno, nemam ja želudac za to. Meni novac nikada nije puno predstavljao, a kamo li neka lažna moć. Ja ne bih imala srca srušiti šumu da na njenom mjestu sagradim neko betonsko čudovište.
Sve više mi se čini da sam trebala studirati rudarstvo i zabiti se u neku rubu duboko u zemlji.
S druge strane, postala sam gotovo opsjednuta onim građevinskim čudima u Dubaiu. Možete li zamisliti genijalan um koji je uspio projektirati najveći metro na svijet u pjeskovitom tlu?

Postalo mi je jako, jako teško održavati vezu na daljinu, iako je ne bih ni za što na svijetu prekinula. Ovo je prvi put da se osjećam zadovoljno na ljubavnom planu, a profesionalni (ili nešto što ćemo jednom u budućnosti nazivati profesionalnim) mi je u totalnom rasulu.
Zapravo osjećam se zadovoljno na mahove, a na mahove jako usamljena. Od svih osoba na ovom svijetu ako nekome uopće treba nešto tako strašno kao veza na daljinu, mislim da sam ja idealan primjerak. Nisam naviknuta biti u vezi i faza prilagodbe je bila dosta komplicirana.
Zapravo tek nedavno kad sam imala neki problem, rekao je da smo mi par i da zajedno trebamo rješavati probleme. To je bio prvi put u životu da se nisam osjećala sama. Do sada sam se uvijek mogla osloniti samo na sebe.
Možda ja i jesam pomalo emocionalno retardirana...

Druga stvar je, naučila sam se cijeniti svaku osobu u svom životu i svaku sekundu s njima jer još uvijek imam paranoičan strah od smrti. Važnije mi je vidjeti ga makar jednom u dva mjeseca, nego nikada više u životu.

I zapravo zašto sam ja išta počela pisati? Jadobijedna sam jer se nismo vidjeli 4 mjeseca i trebala sam čim 15.6. položim ispit i prije par minuta mi se pohvalio da je dobio posao asistenta na fakultetu i raditi će do 8. mjeseca. Čak i ako prema planu odem tamo, ja ću 3 tjedan sjediti sama u stanu i čitati dok će on raditi umjesto da idemo zajedno na more.
I glupo mi je to što je on jako sretan i što bih ja trebala biti sretna zbog njega, a ja nikad nisam bila jadnija.
Htjela bih bar jednom vrištati, plakati i razbijati tanjure, a ne kimati glavom pogleda punom razumijevanja.
Šteta što sam prelijena za to... Znači moram i dalje biti dobra :(

P.S. Spavala sam tek 3 sata noćas pa sam pomalo nesuvisla. Nisma sasvim sigurna niti da znam što sam napisala

P.P.S. Imam novu fascinaciju Istrijanskim pjevačima, još kad bih ih išta razumjela bilo bi idealno...