Uvijek nakon toplih kiša...

Čudim se što ne znam kako
izreći sve to što imam
No ja se ipak trudim
Pažljivo biram riječi

Istina je da su one
Nedovoljne da nas uče
Još si uvijek dijete
Ali nisi sama

Drugi paze da im snovi
Ostanu u mrklom mraku
Ali mi smo ljudi
Drukčijih sudbina

Malenih sudbina...

Ovo je tek početak moje novostvorene opsesije Voland Le Matom koja još uvijek ne jenjava. Ako nekog baš zanima, možete ovdje poslušati http://gloria.com.hr/special/volandlemat/

Zašto se meni ta grupa toliko sviđa? Zato što kad čujem bilo koju od tih pjesama imam osjećaj da postoji barem netko tko me razumije. Svaka od tih pjesama je toliko depresivna i jadobijedna kao da sam je ja sama napisala.
Opet sam u u fazi kad sam pogrešna. Ne želim pisati detalje jer sam si objavljivanjem slika i više-manje svih detalja o svom privatnom životu osigurala apsolutnu neprivatnost na svom blogu.
Uostalom, bilo tko me može prozreti. Tko još od 23 godine uzgaja povrće u vrtu? Pod uvjetom da nije iz nekog brdskog plemena...

Dakle, neću pisati detalje, neću pisati ništa smisleno.... Jedina želja mi je da se nekome požalim. Od svih ljudi koje poznajem ne postoji nitko koga bih u ovom trenutku mogla nazvati i reći koliko sam jadna.
Zapravo, ne postoji niti jedna osoba pred kojom bih mogla plakati, a sada sam u fazi da mi se suze nekontrolirano cijede niz vrat.
Žao mi je što u životu nisam niti s jednom osobom uspjela postići toliko blizak odnos.

Nemam pojma što bih uopće napisala. Idem negdje drugdje biti jadna