O ovom i onom

Od moje revolucionarno blesave ideje da se bacim na uzgoj povrca proslo je oko 2 mjeseca.
Sto se zbilo u ta dva mjeseca? Uspjela sam prekopati jedan dio vrta. Trebalo mi je otprilke 2 tjedna da opet pocnem osjecati ruke...
Otisla sam do konzuma i kupila sjemenke paradajza (ili rajcica, kako vam drago) i zemlju za cvijece. Posijala sam otprilike polovicu sjemena u teglice za cvijece, plastice case i sve sto mi se naslo pod rukom.
Prekrila sam ih aluminijskom folijom (svi ti tips&tricks su s interneta) i ostavila na terasi uz obecanje da cu ih zaljevati svaki dan. Tog sam se obecanja drzala ravno dva dana i u najboljem slucaju zaljevala bih ih svaka 3-4 dana. Kad sam otisla na kongres nisu dobili vode ravno 2 tjedna iako je bilo poprilicno vruce.
Osim nedostatka vode, prvih nekoliko tjedana nakon sjetve bilo je toliko hladno da je jutarnji mraz bio sasvim uobicajena pojava.
Te jadne biljke nisu imale nikakve sanse od samog pocetka...

No...

Postoje ljudi i postoje paradajzi koji se sasvim uspjesno nose sa 'crvenokosim zlom' (kako me ponekad clanovi moje obitelji zovu).
Jucer sam doteglila doma 20 litara zemlje i prije nekih 15 minuta presadila sam svoje 74 sadnice u vece posude i posijala ostatak sjemena.

Kad malo bolje razmislim, sigurno nesto nije u redu s njima. Ako prezivljavaju moje zanemarivanje, mora da su otporne i na nuklearnu katastrofu. Kao i jabuka koju sam svojevremeno posijala.
Da, imala sam tu fazu sijanja kostica kojeg god voca da sam pojela i jednom prilikom sam jela onako lijepu GMO jabuku velicine omanje dinje. Posijala sam sve kostice i jednako ih uspjesno zanemarivala kao i svo ostalo voce/povrce/cvijece koje sam do sada uzgajala. Jedna biljcica je ipak opstala i izrasla u pravo drvo. Ali to ipak nije sretan svrsetak. Naime, nitko nije imao pojma sto sam ja to posijala, jer ta biljka nije imala bas nikakve slicnosti s jabukom niti s bilo kojim drugim vocem. Cak sam dosla na ideju da odnesem jednu granu na agronmski fakultet da oni razrjese misteriju sto to raste iz sjemena GMO jabuke. No eto nisam imala prilike jer je moj tata od ostatka familije naslijedio onu sasvim destruktivnu crtu i 'presadio' moju 'jabuku' u straznji dio vrta gdje je uvenula :(
Citava ta familija ima nesretnu potrebu posjeci svako stablo kojeg vide jer smatraju da se vrtovi trebaju sastojati od cistog travnjaka. Moj stric je posjekao drvo koje je moj djed posadio kad sam se ja rodila. To je godinama bila moja sljiva i rasla je skupa samnom i onda je on shvatio da mu zaklanja pogled na betonsku zgradu. Ili nesto slicno... Srecom da nisam naslijedila njihovu tankocutnost... Nenamjerna destrukcija je ipak karakteristika mamine strane familije...

Nekako s proljeća :( (a možda i Mambo No.5)

'...i proturaju priče da sve curice liče kad je čaša na dnu... pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju...'

Svoju neuobičajenu misiju, koja ruku na srce u početku uopće nije trebala biti misija, već je sve počelo s nekoliko lažljivih i pokvarenih Turaka, sam zadnji put spomenula u opisu puta u Eskisehir.
Dakle spomenula sam svoja tri Turka i svoje dvojbe vezane za posljednja dva. Prvog sam zauvijek prekrižila (dobro ne baš zauvijek, ostat će kao plus iznad kreveta ;))

Što se kasnije zbilo ne bi mogao niti Vidoviti Milan predvidjeti, a kamo li vi ili ja.
Njemačka? Pa hajde da i to opišemo. U kratkim crtama jer to putovanje ne zaslužuje više od toga. Ovaj put sam putovala svojim drugim po reku najomraženijim prijevoznim sredstvom - avionom. Broj jedan je ipak brod jer, iako s ostalim prijevoznim sredstvima nikada nisam imala problema, na brodu pokazujem sve znakove morske bolesti.
U avionu se dogodila jedna izrazito pozitivna i jedna izrazito negativna stvar. Sprijateljila sam se sa ženom koja je sjedila kraj mene i predložila mi da me ona i njen muž autom odbace od Kolna do Wuppertala. Uz uvjet da ne prodaju organe naivnih djevojčica na crnom tržištu, uštedjeli su mi puno lutanja po Njemačkoj, jer ja sam ipak od onih koji se gube i u jednosmjernoj ulici. Negativna stvar - privremeno sam oglušila. Ne par sati privremeno, već čitav tjedan privremeno. I odmah sam se razbolila čim sam došla, tako da sam i sebi i drugima bila podjednako privlačna kolko i stup javne rasvjete.
Nekom drugom prilikom ću opisati detalje, jer za ovu priču je bitan samo br.3. U svakom slučaju, dečko je u potpunosti odustao. A moram priznati i ja isto. Nakon što smo u 2 ujutro ostali sami u sobi, a on se bacio na vrlo gorljiv monolog o Turskoj tradiciji, religiji i Kuranu, shvatila sam da koliko god ja njega smatrala izazovom, nisam toliko avanturistički nastrojena. Tako da sam ga se uglavnom klonila.
Između ostalog, primjetila sam da njega puno više zanima Nena iz Rijeke s kojom se družio još u Makedoniji. Pošto nije bilo drugih kvalitetnih Turaka na toj razmjeni, ovaj put sam ostala zakinuta za brojeve. Nakon što smo se vratile iz Njemačke optužio ma da sam ga čitavo vrijeme proganjala, a to je meni bio dovoljan povod da mu objasnim što točno mislim o njemu, na nimalo lijep način. Jadnik se toliko uzrujao da smo, iako sasvim dobro priča Engleski, ja i Nena zajedničkim snagama jedva uspjele odgonetnuti što je htio reći. Kasnije mi je Nena proslijedila poruke u kojima priznaje da se predomislio glede mene jer je shvatio da je zapravo zaljubljen u nju. Iskreno da vam kažem, sasvim smo se lijepo nasmijale, smislile par viceva vezanih za Ahmeta i pršut, Ahmeta i alkohol i Ahmeta i porniće (on je hard core musliman) i ja sam zatvorila to poglavlje svog života, kao i s brojem 1.

U to vrijeme se broj 2 odlučio vratiti u moj život. Zapravo, došlo je do toga spletom okolnosti. Napokon je shvatio da sam ga izbrisala s MSNa i facebooka i rekao mi je da slobodno radim što god hoću po tom pitanju. Igrom slučaja Flavia (prijateljica iz Rumunjske) je išla posjetiti svog dečka u Tursku i pozvala me da i ja dođem. Kako sam zaista htjela ići i zaista mi je trebao smještaj u Eskisehiru, rekla sam broju 2 da ima pravo i da ću učiniti točno ono što želim. I tako sam ga vratila na MSN, facebook i svoj život.

Došlo je na kraju do toga da se Flavia posvađala s dečkom i otišla iz Turske dan prije nego li sam ja došla i tako sam ostala osuđena samo na br.2. To mi je bilo najlijepših tjedan dana u životu...
Prvi put da sam bila jedan dio od onih neizmjerno ljigavih parova koji se non-stop drže za ruke i sami sebi su dovoljni u životu. Iako smo išli na more s njegovim prijateljima, bili smo u potpunost izolirani. Par puta sam ga doslovno molila da se ide malo družiti sa svojim prijateljima, no kategorički je odbijao i samu pomisao na to. Iako smo shvatili da imam zajedničku strast prema filozofiji, da volimo iste knjige i filmove, razgovarali smo i o sasvim banalnim i glupim temama. Jednostavno smo imali o čemu pričati satima. Na kraju mi je rekao da uživa u razgovorima samnom jer sam pametna. Nikad u životu nisam dobila lijepši kompliment. Iako sam na početku kad sam tek došla žalila što on nije broj 1 i što nikada neće imati isti pogled kao broj jedan kada me gleda - znate onaj 'you look wonderful tonight' pogled, do kraja tjedna je broj jedan u potpunost izblijedio u mom sjećanju.
Prije nego li sam došla razgovarali smo o našem statusu i dogovorili se da to što je između nas je samo privremeno i trajat će točno taj tjedan. Jedne večeri su se svi oni poprilično napili i dok sam se ja trudila odvuči ga u sobu uvjeravavši ga da sam ja pijana pa da on treba mene držat za ruku da ja ne padnem, pitao me dal sam zaljubljena u njega. Rekla sam mu da nisam iako uopće nisam bila sigurna da li je moja tvrdnja istinita. To ga je poprilično razočaralo i počeo me ispitivati da što njemu fali... No bio je pijan, možda je to objašnjenje.

Čak mi je i toliko pijan bio tako simpatičan i dok sam se borila s njim da ga uvučem u pidžamu shvatila sam da sam zapravo neizmjerno tužna. Zašto su nekim ljudima ovakve sitnice svakodnevica, a ja imam samo tjedan dana da stvorim uspomene. Samo tjedan dana nakon kojih će uslijediti tjedni i tjedni depresije.
Neprestano mi je, onako usput, pokušavao dati do znanja da njegova obitelj nikada ne bi prihvatila nekoga tko nije iz Turske. Kao da bih ja išta od njega tražila.

KAd sam došla doma rekao mi je da zadnje dvije noći uopće nije mogao spavati jer je znao da ću uskoro otići. Samo me gledao kako spavao, kao onaj put ja njega dva mjeseca ranije.
Kad sam krenula doma, hodao je uz vlak i gledao me kao da zna da se vidimo zadnji put u životu- I ja sam isto znala. I onda si više nisam mogla pomoći. Nisam počela plakati. Nisu mi suze same počele teči niz lice. To je više izgledalo kao napadaj. Istodobno sam se gušila od suza i tresla. Prije toga sam samo jednom u životu imala takvu reakciju. Nije me bilo briga što sam u vlaku, što me ljudi čudno gledaju, što se nalazim u Turskoj gdje ovakvi izlijevi emocija vjerojatno nisu normalni (iako mislim da ih čak niti na Siciliji ne bi smatrali normalnima).
Do tada nisam mogla zamislit čak niti da spavam s nekim u istoj sobi jer mi je smetalo disanje drugih ljudi, a sad mi je postalo sasvim prirodno spavati s njim u istom krevetu (predviđenom za jednu osobu) i mogla bih tako do kraja života, makar se zauvijek budila ukočena.
Inače mrzim kad mi ljudi diraju kosu, a on mi ju je čak sušio fenom i to mi je bilo nešto najnormalnije. I tako je slatko izgledao kad je kuhao...
Teško je ljudima objasniti da nije problem u meni što sam ja uvijek sama. Jednostavno u Hrvatskoj do sad nisam uspjela naći nekoga tko bi bio kao br.2 - jednostavno idealan u svemu. Osim što je malo preopterećen vjerom i nacijom...

Što je na kraju bilo s njim? Još uvijek sam u jednakoj fazi u kakvoj sam bila kad sam došla doma. Čista depresija. Mislim da će biti jako teško zaboraviti ga. On tvrdi da me želi vidjeti jednako koliko i ja njega, no ja sam od onih spremnih propješačiti tisuće kilometara ako je potrebno zbog nekoga. On uvijek ima važnijeg posla i njemu je sve komplicirano. Da smo Romeo i Julija, ja bih odmah popila otrov, a on bi se još par puta predomislio. Očito i nije tako savršen...

Prošli tjedan sam bila na kongresu i nevjerojatno kolko se on zapravo zabrinuo. On nije išao, ja sam išla, zna kakva sam. Scenarij je i sam mogao predvidjeti. Naravno, detalje mu baš i nisam ispričala. Nisam baš toliko blesava.

Kad sam nekome pričala o svoja tri broja, sa zaključkokm da ništa sve skupa od njih, rekli su mi da nađem br.4. A ja eto više volim neparne brojeve. I zaključila sam da mi treba i broj pet pa da mogu pjevati Mambo No.5 ;)

Da li je Ginger Lady uspjela u svom naumu, pročitajte u slijedećem nastavku...

Nastavak moje kolekcionarske sage je poprilično zanimljiv. Upravo sam se vratila s još jednog kongresa (za koji ovaj put nisam morala nositi putovnicu), a između tog kongresa i zadnje razmjene sam još jednom posjetila susjedni kontinent.
Zapravo uopće ne znam gdje sam stala s tim Turcima. Gdje sam stala s pisanjem na blogu, jer u stvarnom životu znam da sam stala na broju pet i da ne želim više biti kolekcionar.
Svi misle da se odlično zabavljam (nisam sigurna želim li znati što ljudi misle o toj mojoj nesretnoj navici skupljanja Turaka), a prava je istina da ne postoji niti jedna emocija na svijetu koju u posljednje vrijeme nisam iskusila. Ljubomora, tuga, bijes, sreća, ogorčenost... uopće nije zabavno kad sve skupa naprave party u vašoj glavi.

Osam dana nisam gotovo uopće spavala, potpuno sam psihički i fizički iscrpljena, a sutra imam 2 kolokvija. Previla plaća za malo zabave...